H.Daumier, Prošlost, sadašnjost, budućnost, karikatura, 1834., detalj

Zubčević: Zar već konačno odlazite?!

Nacionanalno troglavo čudovište nema više aduta, i računa na zaboravnost, glupost i nepoznavanje igre...

Ustav Bosne i Hercegovine je jedini pravni dokument, međunarodno priznat i valjan, koji omogućava egzistenciju, pravni legitimitet RS-a. Svaki napad na Ustav Bosne i Hercegovine je napad i na RS. Dodik poput Urobora, ne lovi, niti grize, već guta vlastiti rep, uhvaćen u još jedan ciljani politički kovitlac koji mora napraviti da bi zameo tragove brojnih otvorenih pitanja. Od ko je ubio Davida Dragičevića do hoće li se RS stići otcijepiti sama od sebe, prije ulaska u NATO?

S one strane, Vučić, tamo daleko, još jednom prigodno i predizborno dobacuje, ruskim političkim akcentom, savršenim za stvaranje kriza koje su same sebi cilj. U želji da se ukaže kao živa ikona srpstva, ikona pored koje omanja ikona Amfilohijeva čak ni ne statira već je samo rekvizit, dekor. Zaboravio je Vučić na Kosovo, i mitrovačke Srbe, zaboravio je i sjever i jug. Ima preče od prečeg. Crna Gora napada svetinje, srpske naravno. Gruntovne svetinje. Zemlja, teritorija, uvijek važna onima čiji se svijet završava na omeđenom i za sebe ograđenom. U grunt upisanom. Kraljevstvo nebesko može da popričeka, ali dunum kraljevstva na zemlji je svetinja za koju su spremni na sve, čak i krvcu liti, naravno ne svoju već nekih drugih, neznanih i bezimenih spremnih da ubiju i budu ubijeni za svetinje, gruntovne. Duhovne svetinje ostavljaju duhovima.

I zašto onda to čine? Zato što ništa drugo ne znaju a nešto moraju, jer predizborna kampanja počinje. Regionalno.

Napad na Ustav Bosne i Hercegovine napad je i na RS. Refendum je antidejtonski i protuustavan čin i o tome je Ustavni sud već donio odluku. NSRS nije nadležna niti ima pravo tumačiti odluke Ustavnog suda. Pogotovo ne sazivati sjednice kao tribine na kojima će u skladu sa aktuelnim narativom i dnevnopolitičkim potrebama svako iscrtati svoj dio najnovije verzije propagandnog mozaika. Ustav je jedini pravni garant egzistencije i opstanka RS-a. Ukoliko je Ustav u pitanju sve je ponovo otvoreno i svi se zajedno vraćamo u stanje i vrijeme, na dan prije pravnog rođendana RS-a – dvadesetiprvi novembar devedeset pete, četvrt stoljeća unazad. Sasvim sigurno u pitanju će biti ne samo budućnost RS-a već i opstanak Federacije u kojoj u savršenoj simbiozi koegzistiraju dva nacionalna politička korpusa sa svojim pripadajućim liderskim strankama sa pripadajućim liderima i pripadajućim im koalicionim i inim saveznicima.

NSRS se redovno koristi kao platforma za političke govore tribunskog tipa, debate o ničemu, i rasprave ko više mrzi Bosnu, odnosno ko više voli RS. Cvijanovićka kao i obično cvili tercu glavnom glasu debelog vođe, a opozicija šapuće prateće vokale, uz poneku disonancu. Na drugoj strani entitetske Bosne, bošnjačka koaliciona trojka prihvata šlagvort, gdje ih nađe!, i objavljuju svako na svoj autentično neuvjerljiv način da se oni tamo, ne šale sa Bosnom i da će se ovi ovdje, neko imaginarno “mi”, boriti do kraja, ako treba i oružano, najavljujući verbalno odvažno spremnost na zamišljenu borbu sa zamišljenim protivnikom. Najglasniji je onaj koji se ne bori od početka, naročito ne oružano kad treba, najavljajući borbu do kraja prije početka! Do čijeg kraja? Do kraja čega?

U svojoj novoj političkoj ujdurmi, Dodik najavljuje otcjepljenje dogodine u ova doba, taman nakon lokalnih izbora. A tada, dogodine u ova doba može sve zaboraviti i otcjepljenje i referendum i imovinu i NATO, pa da bato, sve. I onda na bijelom konju političkog mira pokušati još jednom zajahati budućnost glede tobože opstojnosti RS-a, ili kako će se već popišmaniti, posuti pepelom, i napraviti budala kao toliko puta do sada.

Dok se Dodik još jednom uspješno pravi budala, samo građani RS-a ispadaju još jednom budale. Dodik politički stari kao loše vino. Svaki dan je sve kiselije, sve nepitkije, sve gore i sve otrovnije, donoseći isključivo glavobolju i težak politički mahmurluk. A slično balansiraju i njegovi vječni koalicioni partneri Ćović i njegova stranka, i sabor mu u njega. Pehlivanit će po potrebi bez želje da ugrožava sve što se pehlivanjenjem do sada steklo.

S druge strane, na trećoj strani stoji, za politiku nemogućeg i suvišnog uvijek horan B Izetbegović. U trenutnoj inačici se pojavljuje potrojen. U sihr-trouglu lažno je patriotski utrojen koaliciono, sa svojom političkom lijevom i desnom rukom. Ljevicom i desnicom, glavom i nogama maše, udara, tuče i šamara po zraku, ne prašta. Padaju u nekom njihovom svijetu dušmani Bosne, kao motorkom oborene zelengorske vite jele. Pretvarajući vite jele u leksičke balvane sva trojica su spremna u svojoj političkoj potrojenosti dodati još koji politički verbalizam u pokušaju, neku novu iskricu ne bi li nacionalni korpus planuo patriotskim žarom, dobacujući još jednom još jednu političku upadicu koja silno a tupo zvuči, ostajući prazna kakva jeste.

Bosna je zahvaljujući nacionalnom trojcu bez kormilara davno postala drugo ime za krizu, pa su sve krize pa čak i pokušaj kreiranja ustavne krize samo još jedna vrteška koja se zavrti kad su nacionalne vođe u krizi. Baš kao što su sada, pred izbore. Regionalno.

Na stol se bacaju najjače karte ali nacionalno troglavo čudovište nema više aduta, i računa na zaboravnost, glupost i nepoznavanje igre od strane igrača sa druge strane stola, građana.

Nije ovo ni izbliza kriza, a i ako jeste ne trebamo previše brinuti. Ne zato što kriza nije nova vijest u Bosni već najviše zato što će domaće troglavo političko čudovište učiniti sve da odbrani i sačuva za sebe dejtonski izopačenu državu Bosnu, jer samo u takvoj, ovakvoj Bosni oni mogu biti to što jesu, za vjeke vjekova. Oni su garant opstanka ovakve Bosne koja je država za političare kakve imamo, jer ih takve sebi i svojoj djeci biramo.

U isto vrijeme građani, od studenata do porodica, odlaze u dugim kolonama iz Bosne. Na dan nezavisnosti davno odškrinuta vrata šengenske Evrope, sa Njemačkom kao velikim srcem balkanske hiperboreje, odškrinut će se još malo, i mnogi neće čekati izbore. Ni proteste. Ni priliku da nešto promijene. Otići će, kao stotine hiljada drugih u proteklih nekoliko godina. Odlaze da se ne vrate. Političari će nastaviti pričati o otcjepljenju, o borbi do kraja, o odlasku, o izlasku. Zar nije smisao putovanja, odlaska, upravo ostaviti ono od čega se odlazi? Da li Dodik poistovjećujući sebe i RS najavljuje svoj izlazak iz Bosne odnosno RS-a? Zar već konačno odlazi? Naravno da ne. Građani odlaze. Vođe ostaju sretno uhvaćene u vlastiti kovitlac zajedno sa preostalim građanima.

S kim, za koga i protiv koga će ko krenuti i u kom pravcu će sve skupa otići? Odgovor je opet jednostavan. Za godinu od danas ćemo vjerovatno biti na istom mjestu gdje i danas pričajući i slušajući istu priču, gledajući slične predstave. Samo će nas u međuvremenu ostati manje, još manje. Ipak bez obzira na sve, političari nas žele odvesti upravo na to mjesto, da za godinu od danas budemo svi gdje smo danas, oni naročito. A ko ode u međuvremenu, otišao je.

Udarali su i jači, a bili smo slabiji. Harali su i slabiji, a mi bili veće kukavice nego danas. I još uvijek smo tu. Kao što će biti neki drugi Bosanci, jer će biti Bosne, za to odavno ne treba brinuti. Samo nas neće biti. Nećemo živjeti vječno, niti dugo kao hiljadugodišnja Bosna. Stoljećima su je branili i stoljećima napadali. Stoljećima okupirali. Bilo je i slobode. Teško je sticana, krvlju plaćana, a lako gubljena, i jeftino prodavana. Nismo se previše i prečesto proslavljali kroz istoriju kad smo se borili za sebe, ali smo vitezovi neopjevani, i opjevani, u borbama za druge, u tuđim ratovima u stranim zemljama. Podanički mentalitet taložio se vijekovima. I pobune su bile divlje, uzaludne i besciljne, kroz istoriju, ali su tako rijetke da su skoro beznačajne. Danas pristajemo na novu vrstu okupacije, zatvoreni u vlatite torove, a političari u svojim pašalucima. Mi u torovima, oni u pašalucima, svako u svom. Njima bolje ne treba. A nama?

Dok fašisti galame i marširaju, antifašisti su starci, koji se za obljetnica tradicionalno bude iz hibernacije u koju ih je odvela starost i uvjerenje da su završili antifašistički posao, nekad davno, tamo daleko, s onu stranu oblaka.

Razmišljajući o prvom martu i drugim važnim datumima u istoriji Bosne razmišljajmo da ne želimo, ne možemo i nećemo svi otići, još uvijek. Ipak se možda već sutra stvari promijene. Puštamo političare da nastavljaju silovati Bosnu, zajedno sa svim svojim partijskim službenicima koji ostrašćeno i po službenoj dužnosti rade sve da ogade sve bosansko svima koji vole Bosnu. Čak i savjetnici prvog u Bošnjaka šire mržnju i ponosno deklariraju bošnjačku varijantu ideologije Jedan Narod, Jedan Bog, Jedan Vođa. S iste strane kalimero-strateg drugog u Bošnjaka, lažni nvoovac, vrijeđa žrtve silovanja zadovaljujući i sebe i svoj ego lešinareći patnju i bol silovanih žena, kao prosječan političar u Bošnjaka Srebrenicu. A Željkec izjavljuje kako Dodik nije previše važan u Briselu, aludirajući valjda na to kako on, Željkec, igra važnu ulogu na evropskoj političkoj sceni.

Što su postojeći političari duže na vlasti, mi imamo sve manje vremena da zaustavimo strmoglavi pad društva, pad u kojem će stradati građani bez obzira u šta vjeruju i za koga glasaju. Slobodni građani bez političkih afilijacija i interesa sve su malobrojniji i sve tiši. Predaju se, često bez borbe. Odlaze. Ova godina će očigledno predizborno biti vrijeme dosadne retorike lažnog patriotizma, revija raznih svetinja i svega ostalog po potrebi.

Neki koji ostaju i ne kane otići sve češće završavaju svoja razmišljanja o situacijama i stanjima u Bosni zaključkom, savjetom drugima da idu, iz Bosne, da bježe daleko, što dalje. I da se ne okreću dok odlaze. Kao da iza sebe ostavljaju Sodomu i Gomoru, što Bosna politički svakako jeste, ali zar se upravo oni koji ostaju i pogledom ispraćaju druge ne pretvaraju u stup soli, zar ne ostajemo svi skupa okamenjeni, zajedno sa svim našim idejama, riječima? Riječi ostaju ovjekovječene ali mrtve, okamenjene.

Imamo priliku da ne glasamo za nacionalne tamburaše, priliku da ih zaustavimo u projektu totalnog uništenja društva, da ih bar za rukav uhvatimo dok se otcjepljuju svi od sviju i sami od sebe, nakon što su se davno otcijepili od građana. Pa ako se otmu da im bar rukav pocijepamo. Da bar to ne bude još samo jedan specijalni efekt kao što je čitav aktuelni politički šou još samo jedna već previše puta viđena šarena laža, sa svim svojim varijantama i paralažama.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Istina za Dženana
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten