U travestiji od politike i života koji podnosimo u ovoj gluhoj zemlji što uzaludno zovemo domovinom zalud dozivamo, zalud čekamo da bar nekad sunce zasja kako treba. Ipak, jedno je sigurno – ma kako neka mogućnost ili ideja fantastična, bizarna i nezamisliva bila, političari su uvijek tu da nadiđu svaku fantastiku, svaku noćnu moru i uvijek su kadri nadmašiti sami sebe u bezobrazluku, bahatosti i besmislu.
Tragikomičan je razvoj situacije u Sarajevskom kantonu koji čeka imenovanje vlade već mjesecima, kao talac ličnih ambicija lidera Trojke. Kanton iz kojeg je bivši premijer Edin Forto pobjegao uprkos podršci građana koje je uspješno obmanuo u kampanji. Očito, njih sve skupa mišljenje građana ne zanima, osim pred izbore. U SDP-u je situacija i gora. Mada je teško zamisliti da ima većih diletanata od diletanata NS-a.
Nakon što je Heleza SDP namjestio za ministra odbrane u Vijeću ministara, valjda se dokazao u odbrani u kafanskim tučama u kojima po svemu sudeći rado učestvuje, otišli su još jedan korak dalje. Katastrofalan potez s obzirom da su već bili na rubu besmisla, a sad su iskoračili preko ivice. Naime, osmog marta, na Dan žena, objavljena su imena ministara u novoj Vladi KS, mandatara Nihada Uka (NS), partijskog sekretara, bez bilo kakvog konkretnog poslovnog iskustva osim stranačke službe. Jedno ime je svima privuklo pažnju i skoro iznenadilo, zapravo, više šokiralo. Nas odavno više ništa ne bi trebalo iznenaditi nakon svih ovih godina i svih bezbrojnih neprijatnih i tragičnih iznenađenja. Nikšićeva sarajevska gradska raja želi Kenana Magodu za ministra kulture i sporta, uz podršku koalicionih partnera NS, NiP i SzBiH.
SDP nam je nedavno umjesto Bogića Bogićevića podvalio do tada anonimnu potpredsjednicu stranke Benjaminu Karić, dok je u tom procesu podvaljivanja svima svijeću držao Irfan Čengić (SDP), novokomponovani mutant takozvane socijaldemokratije u nas, a la Bećirović. Onda se Nikšić samokandidovao za premijera Federacije. Njegov prošli mandat je priča za sebe, ili bolje – skandal za sebe. Prinuđen je konačnim, neizbježnim vlastitim krajem na čelu stranke, uz činjenicu da nema nikakav rezultat na izborima, tradicionalno. Po izbornim rezultatima, Nikšić ne bi mogao voditi ni mjesnu zajednicu u Konjicu, ali ide korak dalje i najavljuje da ako on bude mandatar da će Vojin Mijatović biti ministar. Otkud Vojin u Federaciji pored tolikog RS-a to možda ni Nikšić ne zna. A ko zna pod kojim okolnostima je Vojin Mijatović, Nikšićev potpredsjednik, otkrio prije nekoliko godina da je Bosanac i Hercegovac. Nakon što je pola života proveo kao Dildoradov mali od palube. Njegove navodne veze sa BIA-om tek treba utvrditi, ali se sve češće čuje da je preko noći postao „101% Bosanac i Hercegovac“ sa zadatkom. Ono što je još gore od ideje Vojina Mijatovića kao ministra u Vladi Federacije je naum Nikšića da baš Vojin bude ministar baš unutrašnjih poslova Federacije, kao bolji od svakog drugog kandidata u čitavoj Federaciji. Ovo je budalasto, neodgovorno i opasno do te mjere da se može porediti sa namještenjem Envera Mujezinovića na visoku funkciju u MUP Republike Bosne i Hercegovine, odmah nakon što je prvog maja 1992. stigao, bez problema preko svih barikada, direktno iz beogradske kancelarije i štaba Aleksandra Vasiljevića. I još nije otišao. Donedavno je bio u Fadilovoj vladi, kao savjetnik ili šta već za namjensku industriju, kako se kod nas još uvijek naziva vojna industrija. Kužan zadah smrti se njegovim dolaskom odmah osjetio. Izgleda da savjetnik neumorno uništava sve što je od interesa za sigurnost Bosne i Hercegovine. I tako decenijama. Dobro smo mi ikako i dovde dobacili.
SDP je mnogo godina ranije štitio Emira Suljagića nakon epizode porodičnog nasilja dok je bio kantonalni ministar obrazovanja. U vrijeme opsade Srebrenice radio je za UN kao prevodilac, a danas je direktor Memorijalnog centra Srebrenica.
Mnogo je slučajeva junačenja nad ženama, suprugama. Tako je jedan drugi bivši kantonalni ministar kulture (SDA) navodno u Narodnom pozorištu išamarao svoju suprugu pred šokiranim svjedocima. A treći ministar kulture (SDA) je osuđen zbog nanošenja teških tjelesnih povreda za vrijeme dove u Crnoj Rijeci. Istina, prije nego je postao ministar, i nije se radilo o nasilju nad ženom.
Magoda i njegovi drugovi iz SDP-a, koji ga hrabro brane, navode kako protiv Kenana Magode nije niti podignuta optužnica za nasilje u porodici, prešućujući pri tome činjenicu da je sud takvu odluku donio uz obrazloženje da je žrtva nasilja odustala od svjedočenja. Iako je tužba mogla biti podignuta po službenoj dužnosti – to se nije desilo. Međutim, činjenica je da su Magodi rješenjima Općinskog suda u Sarajevu iz marta i novembra 2016. godine izrečene dvije sudske zaštitne mjere – Zabrana približavanja žrtvi nasilja. U tim rješenjima, Kenan Magoda je okarakterisan kao “nasilna osoba”, te su tim rješenjima Magodi izrečene “zabrane uznemiravanja i uhođenja, te zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici”. Prvo rješenje detaljno opisuje događaj. Uznemirujući sadržaj. Vrh SDP-a smatra da ova sudska rješenja ne upućuju da se radi o nasilnoj osobi.
Pravna je činjenica – Magoda je pred licem zakona ove zemlje nevin dok se drugačije ne dokaže. Kao i Asim Sarajlić. Ostaje samo kontroverza, i pravosnažna rješenja o zabrani prilaska.
Ako postoji kontroverza oko nekog kandidata, zašto SDP insistira upravo na tom kandidatu, i upravo u ministarstvu kulture i sporta, i baš na osmi mart, na Dan žena? Ili “projekat” Mijatović za federalnog ministra unutrašnjih poslova iako nije bio ni kandidat na izborima u Federaciji već u RS-u, tako da su on i predlagač Nikšić svako na svoj način demokratski neizabrani?
Morbidan je slučaj Vojina Mijatovića koji glumi Željka Komšića, samo što u ratu nisu bili na istoj strani. Ali vole Bošnjaci lažove što im pričaju bajke i basne. Priče o pričama za unesrećene, raspamećene, izdane i u pojam ubijene Bošnjake. Primjera je bezbroj – Izetbegović Stariji, Mlađi i hanuma mu u njega. Sve do Komšića i Mijatovića i svih drugih lažnjaka, seoskih varalica i kokošara. U najmanju ruku neinteligentan plan Nikšića da upravo u ovakvom nakaradnom i opasnom političkom trenutku imenuje osobu koja je svakim danom sve sumnjivija, jer takva (verbalna) količina ljubavi prema Bosni i Hercegovini nije zapamćena. A kad je ljubav Bosni bila potrebna dotični je volio Srbiju i bio „100% Srbin“, kako se javno hvališe. Uskoro bi se mogao pokazati kao 102% ubleha, samo što građani neće imati ništa od tog saznanja, ništa osim štete, kao u slučaju Komšića. Sa još jednom važnom razlikom – Komšića su ipak izabrali građani, istina većinom Bošnjaci, a Mijatovića Nermin Nikšić, koji je i sam neizabran i bez ikakve podrške građana iskazane na izborima.
Lagumdžija i SDP su jednom već eutanazirali birače a Nikšić je na putu da to ponovi uz pomoć svojih koalicionih partnera. Prvi put je rezultiralo produžetkom vladavine SDA koja traje do danas, a šta će ovaj put na kraju biti, to ćemo tek vidjeti. Zli Zlatko Lagumdžija je smrtno ranio SDP, a Nermin Nikšić je na najboljem putu da SDP sahrani.
Sve ove manifestacije naše davne propasti otjeraće mnoge preostale građane daleko, što dalje od ove zemlje. Samo što ih ovaj put tjera i Trojka, ne bježe samo od laži i mraka SDA (i SNSD-a i HDZ-a) već ovaj put bježe i od lažnih promjena. Trojka uspješno davi nadu da nada postoji. Svako se do sada mogao uvjeriti da od njih ne treba očekivati ništa osim nevolje, kao što od SDA ne treba očekivati ništa osim trajne nesreće.
Nema nam spasa. Lutrija i užas su naša furka.