I bi svjetlo

U subotu 16. maja održana je u Katedrali Srca Isusova u Sarajevu blajburška misa za ustaške krvoloke, crnogorske četnike, za zavedene mladiće regrutirane posljednjih sedmica rata, za povedene civile. Misu je služio nimalo uzoriti kardinal Vinko Puljić. Bila je to još jedna manifestacija revizionizma, crna misa laži, mitova, podvala i mraka. Kardinal je služio misu, i održao propovijed čime je ohrabio i stare i nove generacije fašista i još jednom dao crkvenu legitimaciju zločincima. Ali je ovom crnom misom motivirao i sve generacije antifašista, i probudio uspavani antifašizam u Sarajevu.

Prvu misu je održao Isus na posljednjoj večeri. Euharistija i žrtva. Dragan Čović, Božo Ljubić i Andrej Plenković, za udruženi pothvat spremno trojstvo žrtvovalo je Vinka Puljića, a on je euharistiju pretvorio u propovijed mržnje. Niti jednom nije izgovorio riječ ljubav, ali je pričao o mržnji. Osuđivao je, nije kao kršćanin pozivao na pokajanje, nije govorio o oprostu. Održao je propagandno slovo u maniru svojih šefova političara, u stilu rimokatoličkih ideologa nacizma održavajući kontinuitet ove besramne preko osamdeset godina duge tradicije.

Isus nije bio propovjednik mržnje, niti je došao u ime mržnje već u ime ljubavi. Na trenutak sam se zapitao – gdje je nestao onaj kardinal kojeg su Sarajlije poštovale i voljele? Gdje su nestale riječi o ljubavi, o praštanju, o otajstvu Kristova rođenja? Možda nikad nije ni postojao onakav kakvog smo ga mi voljeli. Možda je našeg kardinala Puljića stvorila naša ljubav, možda zato ne prepoznajemo kardinala Puljića kojeg je stvorila njihova mržnja.

Bila je to blasfemična misa, bogohulna kao i predratna iseljeničko-ustaška, smrtonosna, ideologija za koju je Via dolorosa, Križni put Isusa Krista, isto što i blajburški put krvnika, djecoubica i lopova. Nisu isto ustaše koje bježe krvavih ruku i nastavljaju ubijati sve redom, niti su njihove “muke po Vinku” isto što i Isusove muke dok je nosio križ ulicama Jeruzalema. Porediti put Sina sa neuspjelom bježanijom krvnika, hula je i na Oca i na Duha Svetoga! Misa za one koji su na svom putu ubijali, danima nakon predaje i kapitulacije nacista, podjednako je sumanuta kao želja da se aveti prošlosti probude i pokušaju još jednom sablazniti žive, i uvrijediti nevine mrtve. U Sloveniji i danas postoje spomen-ploče sa imenima ubijenih na koje su naišli ustaški “mučenici”, sa imenima nevine djece, “malenih”, dok blajburški spiskovi nemaju imena ubijene djece na čiju se smrt i nevinost pozivaju revizionistički falsifikatori povijesti, lažovi i mitomani.

Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve.”

Spasitelj je 16. maja bio sa antifašistima, građanima Sarajeva koji su izašli na ulice u ime ljubavi, a ne u ime mržnje, u ime svjetla, a ne radi mraka, u ime dobra a ne zato jer mrze. Jer Isus je svjetlo i ljubav. Mi smo ostali na strani dobra, njihove zle namjere nisu nas učinile zlim.

S druge strane, bešćutni demagozi i gadni propagandisti, i hrvatski i bošnjački, na kraju su se sreli u istoj revizionističkoj priči, pokušavajući da objasne da je crno zapravo bijelo. Pričali su nemušto basne kako je petokraka pucala na Sarajevo u periodu od 1992. do 1995! Njihov falsifikatorski instinkt ih je odveo tako daleko da su amnestirali četnike otpustivši im grijehe za opsadu Sarajeva. Zaboravili su spomenuti da su još za rata u Hrvatskoj petokrake zamijenjene kokardama, a uniforme nekadašnje JNA nisu nosili i tenkove nekadašnje JNA nisu vozili, niti su na građane pucali vojnici slavne oslobodilačke jugoslovenske vojske, već srpski nacionalisti. Nisu jer ta vojska nije bila nacionalistička, kao što su bile ustaše i četnici, nije bila vojska beskonačne mržnje. Nije petokraka pucala na Sarajevo, već kokarda, kao što su u načelu, bojovnici sa U na čelu pucali po Ahmićima.

Sarajevo kao i mnoge druge gradove u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj napadali su fašisti. Sarajevo su branili antifašisti, u oba rata, i 1941-1945 i 1992-1995, a da bi bio antifašista ne moraš biti komunista. Jer antifašizam nije ideologija, a komunizam jeste, kao što itekako jeste i fašizam. Kao što smo već rekli antifašizam nije ideologija, već anti-ideologija, koja samo u savezu sa nekom ideologijom može postati svoja suprotnost – fašizam. Uostalom, nisu zlikovci komunističkog režima u Sovjetskom savezu ubijali milione svojih građana tridesetih godina zbog socijalističkih ideja, već u ime tih ideja, ubijajući u ime tih ideja prvenstveno svoj narod. A to kao ni rušenje crkava sa socijalističkim idejama nema ama baš ništa zajedničko.

Mnogo je prevara i podvala u pokušajima i naporima revizionista, sve što čine i govore grade na lažima i mitovima. I to nije ništa novo. Nije novina ni to da političarima ništa nije sveto, kao ni Svetoj stolici, koja blagonaklono gleda na ovakve crne mise koje imaju za cilj političke provokacije, kao što je Papa Pio XII blagonaklono gledao na naciste, i ustaše. Spremni su za svoje političke ciljeve, u ovom slučaju ne samo predizborne već i druge, žrtvovati još jednom Isusa Krista kao ideju, da iskupi grijehe onih koji se nisu pokajali, već su istrajavali u svom strašnom, smrtnom grijehu, poput Antikrista. Bez pokajanja nema oprosta, zato je revizionizam smrtni grijeh, i prokletstvo za vijeke vjekova. Amen.

Sile i propovjednici mraka ostali su sami u tami, nasamo sa svojim zlom. Bio je to tužan i bijedan prizor. Na drugoj strani zasjalo je sunce slobode i svjetlo istine. Na drugoj strani antifašisti su održali svoju propovijed ljubavi i oprosta. Razriješili smo grijeha nimalo uzoritog Kardinala jer nas njihove zle namjere nisu učinile zlim. Niti su nas farizejski “mudraci” mogli nadmudriti, jer mržnja je glupa i ružna, a ljubav je možda slijepa ali je lijepa.

Ipak, bio je to samo jedan bljesak svjetla koji je u trenu obasjao i pobijedio sav mrak ovoga svijeta u našem gradu, Sarajevu, gradu mučeniku. Svjetlo je bilo tako snažno da se nije mogla sakriti ni perfidna podrška crnoj misi lukavih bošnjačkih političara koji nisu uputili, osim providne i blage retorike i deklarativnih izjava, nijedan zvanični protest protiv crne mise. Niti je SDA ministrica vanjskih poslova uputila protestnu notu, niti je Ministarstvo za ljudska prava učinilo bilo šta na čelu sa SDA kamikazom koja trenutno kao nagradu B Izetbegovića uživa, dok čeka imenovanje ministra, vodeći nigdje darovano mu ministarstvo. A ni reis, osim ne samo blage već i neiskrene i siromašno deklarativne objave sa akcentom na politiku Hrvatske govoreći o njenom ružnu licu koje ne vidimo. Kako je reis vidio nevidljivo lice hrvatske politike – ne znamo. Ipak, ostat će zapamćeno da nije govorio o svojim imamima koji zajedno sa katoličkim svećenicima oplakuju ustaše, učeći fatihe na Mirogoju i u Blajburgu. Znamo da je bio značajan broj muslimana među endehazijskim fašistima, ali je bio još veći broj muslimana antifašista. Zajedno sa drugim narodima oslobodili su i Sarajevo, u kojem reis može biti reis, a da nisu, danas u Sarajevu ne bi bilo ni reisa, ni kardinala, kao ni u Evropi. Jer nacisti su podjednako i mrzili i prezirali sve religije, jevreji su bili na vrhu liste za brisanje sa lica zemlje pa ostali nisu stigli na red, bar ne u punom kapacitetu.

Nažalost, desetine miliona nisu bile te sreće. U našoj zemlji hiljade Jevreja, Roma, Srba, a i muslimana u krvavim četničkim pohodima, nisu bili te sreće. Kao ni stotine hiljada komunista, socijalista i drugih opozicionara sredinom tridesetih u Njemačkoj – žrtava koncentracionih logora na samom početku nacističkog kulta smrti. Ipak, sarajevsko svjetlo antifašizma samo je munja koja za trenutak obasja sve. Kada su se propovjednici mržnje razišli, antifašisti su se vratili svojim domovima u ulicama koje nose i imena fašista. Sve dok fašizam i revizionizam ne zanijeme, i ne nestanu mumljajući u zaboravu, antifašisti nemaju pravi razlog za slavlje. 16. maja u Sarajevu nije pobijedio antifašizam, već je antifašizam samo izbjegao jedan veliki poraz koji je bio namijenjen građanima ovog grada, i naše zemlje.

Ipak, naučili smo da hrvatskim političarima, i u Hrvatskoj i u našoj zemlji nije dobro, jer su spremni da naprave ovako očitu političku provokaciju, jer su spremni da “potroše” svoga kardinala za svoje sezonske i predizborne potrebe, kada je nimalo uzoriti kardinal Vinko Puljić, sa spremnima za dom, spreman da za trideset srebrenjaka izda ne samo Isusa Krista već i sve poštene katolike koji smjerno slijede svog pastira.

Ako antifašizam želi pobijediti mora prvo, konačno, započeti odlučnu bitku i sa lažnim antifašistima u svojima redovima, baš kao što je Valter morao prvo neutralisati lažnog Valtera, Kondora. Tek tada ćemo biti spremni za borbu protiv fašizma. Tek nakon borbe protiv lažnih antifašista, tajkuna i njihovih saradnika i pomagača, različitih pojedinaca i grupa što se kriju iza crvenih petokraka gradeći svoj čardak ni na nebu ni na zemlji na nostalgiji za Jugoslavijom; protiv uzurpatora koji koriste SABNOR kao platformu za lične interese i zadovoljavanje bolesne taštine kompromitirajući svaku autentičnu ideju koju dotaknu i uzurpiraju, promovirajući i propagirajući utopiju i ideološku nostalgiju.

Jedina nostalgija koju osjećam za prošlim sistemom jeste nostalgija za životom u uređenom društvu i pravnoj državi, nikako ideološku nostalgiju. Jer antifašizam nije ideologija, opet ćemo ponoviti, već anti-ideologija, anti-fašizam. Komunizam u Sovjetskom savezu je postao fašizam prije nacizma, i nije bio ni nalik komunizmu u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rada. Nikada, ni približno. Ali jugoslovenski komunizam nije bio bezgrešan. Neke od tih grijeha smo i mi ni krivi ni dužni morali ispaštati i platiti najveću cijenu. Ipak, u slobodnom društvu i u pravnoj državi, gdje svi imaju neotuđivo pravo na slobodu, uključujući i pravo na slobodu vjeroispovijesti i slobodu na religijsku praksu, u društvu u kojem religije nemaju svoje mjesto u politici, određena vrsta socijaldemokratije je za građane srećna mogućnost i moguća sretna sudbina. Ali ne socijaldemokratija SNSD ili SDP tipa, predobro poznatih bh. stranaka koje se lažno predstavljaju kao socijaldemokratske, kao neka tobože ljevica, za koaliciju sa desnicom uvijek spremna samozvana ljevica, što ne isključuje mogućnost da u tim strankama ima onih koji vjeruju u socijaldemokratske ideje, i u skladu sa svojim uvjerenjima djeluju.

Dug je put do promjene a još duži je put do konačne pobjede, ali smo na tom putu 16. maja napravili još jedan korak. Vrijeme promjene nam se približava istom brzinom kojom smo mu mi spremni pojuriti ususret. Ukoliko ne zaboravimo juče još jednom naučenu a toliko puta do sada zaboravljenu lekciju, ako se sjetimo da narod ujedinjen nikada ne može biti poražen, postat ćemo promjena koju želimo vidjeti. Promjena za kojom čeznemo. Promjena koju sanjamo.

Pustinja raste: teško onom ko pustinje skriva!”

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Istina za Dženana
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
Decembar u proljeće
Ljeto i geto