San. Stojim u redu kod lekara, iza mene ljudi čekaju, i doktorka koja sedi za stolom gleda u moje rezultate, kaže, dobro je da sam uradio analize jer evo usput su saznali, nije to traženo, da imam još godinu-dve života. Zahvaćeno je tkivo, organ ceo i tu nema povratka. Mislim se koji organ, šta, ali ona me upućuje dalje, otpušta, ne rekavši mi o čemu je reč.
Kažem joj da sam ja pisac, sa poluironičnim smeškom dodajem možda najbolji u zemlji i da imam prava da znam dijagnozu, da će njeni unuci kao i koleginica koja sedi pored, gleda i sluša naš razgovor, učiti o meni ali da to sada nije važno, meni uopšte nije važno, za života, a posle će mi još manje biti, nego da mi daju tačno ime dijagnoze pa ću ga ja izguglati, neće morati da gube sa mnom vreme da mi objašnjavaju, jer moram da imam bar neku naznaku.
Ona kaže da mi je ostalo dva-tri meseca života i izgovara ime bolesti: tekst gandž. Ja odmah pokušavam da upišem nešto kao TEXT GUNGE u tražilicu na telefonu ali ne uspevam, javlja mi se automatsko popunjavanje i nikako da napišem pravilno, mada i nagađam da li treba x i da li je engleski ili srpska latinica, da nije gang… Nikako da ubodem, pronađem slova. Onda se telefon pretvara u mali zvučnik u obliku banane, kao oni blutut kakvi postoje, i na displeju onda treba da se kao elektronskim potpisom prstom napiše šta želiš da bi on počeo da svira to, a ne da ga traži kao pojam, tekst. Uspevam najzad da napišem i kao odgovor kreće neka muzika, bas, melodija, haus, disko, a kreće uređaj da treperi i svetli u ritmu kao lajt šou.
Ne shvatam prvo o čemu se radi, utišavam ga da ne smetam ljudima jer sam već došao na stanicu da sačekam svoj autobus. Slutim da reč tekst znači to što i kaže, tekst, a da gandž može biti droga u slengu a moguće da je rekla gang što već znači da je u pitanju neka banda, kriminalna, ona koja ide protiv poretka. Ako je to aluzija na moje pisanje za antidržavni kulturno-propagandni podlistak Beton onda je sve ok, establišment nas je baš tako i tretirao. A možda je kazala grandž što je onda vezano za Nirvanu, muzički pravac devedesetih kada sam se i formirao kao autor.
Kod tih misli ja se već budim, oko šest sati je, i uviđam da je to dobro ime za moju poetiku, da ja želim i proizvodim tekst kao drogu, opijat, ono što će pomoći meni i čitaocu da prevaziđemo banalnost i tupost, grubost i zlo života, da nas bar za kratko odvede u neke onostrane, onirične krajeve, opusti, sasvim bodlerovski, i bude mi drago što je to dijagnoza moje „bolesti“. Ja stvarno jesam oboleo od toga, to mi je jedino važno u životu odavno, i od toga treba i da umrem. Od te droge koja je zahvatila i zakrčila moju krv, premrežila organizam, mozak i jetru, i koja će drugima kao i meni doneti utehu, predah i oduševljenje, dublji uvid u stvarnost i lepotu, zanos.
Dok sam olovkom u sveskama vodio dnevnike tako sam osećao svoj rukopis, plavilo hemijske, kao da me opija, redovi klize mozgom, tekst teče i pomaže da prebolim izgubljenost, pustoš i samoću, muk i nezainteresovanost drugih za bitne stvari. Tekst me drži i povezuje sa suštinama, on koji se čini kao neki dodatak, neobaveznost, perverzija, izvitoperenje i suvišna svest, prljava mašta i iživljavanje, ubijanje vremena, kompenzacija, onanija, samomučenje i samoispitivanje do krajnje ogoljenosti, ustvari jedina je kotva u realnom, ostalo je površinsko otaljavanje, preživljavanje, svaki dan isto: ždranje, pranje i sranje.
Sa rukopisa, analognog, to se preselilo i na digitalno, dok kucam rečenicu, stih ja znam da oni moraju da pevaju, igraju, sviraju, zanose, inače nisu dobri, dostojni da budu napisani, i da nikada više ne treba na napišem ništa što nije taj ples i muzika, makar ništa više i ne napisao, ni redak. To je jedino opravdanje pred čitaocima i ono se oseća, nebitno o čemu da se piše. Čitalac bi trebalo to da doživi kao iskrenost i zaljubljenost, u život, literaturu, kulturu, postojanje.
To je ostrvce spasa, trenutno, proći će i pobediće besmisao, sve nas ali vredi imati to kao putokaz i reper, kako ćemo meriti i ocenjivati vrednost života ako nemamo neki lakmus papir, tabelu, instrument, a to je lepota, estetski kriterijum. Književnost je pogled na svet. Etika dolazi posle. Ona je deo estetike. Ono što nas uče prvo kad smo mali je šta je lepo a šta nije, i prvo nam je nešto ugodno ili ne, tek kasnije učimo da postoji dobro i zlo. A i njih određujemo po ugodnosti. Kazna je krajnja neugodnost. Lepota prirode, žene, umetničkog je obećanje raja, emocija, uverenje koje dolazi iz iracionalnog, utrobe, nije primarno pojmovno.
Zato je i moja bolest došla iz tkiva i nesvesti, tu joj je koren, ne može se naučiti pisati, čovek ima u sebi već konglomerat svačega, iskustva, trauma, ali to bude kao nagon, ta volja za iskazivanjem, izražavanjem, ne potpuno svesna odluka, racionalna, sve se žrtvuje njoj, svi nagoni se povlače, nežnost i suptilnost, misao koja se kreće slobodna i razigrana budu najjači imperativ, volja se prepušta njima, da vode, jer sve je drugo već viđeno, dajte nešto novo i divno, nevidljivo i dragoceno, nemoguće da je ovaj život samo nepregledan niz gluposti i niskosti, automatike i praznine, karijere, novca, ratova, masovne smrti i bola, ne pristajem na to makar bio proglašen za ludaka. To ludilo mi je draže. Ono ima svoje utemeljenje u civilizaciji, štaviše ono je napravilo civilizaciju, čoveka, kada prestane vera u njega onda se razlažemo i nestajemo kao vrsta. Nema lepše i korisnije obmane.
Dok čitate Kafku, Crnjanskog, Džojsa, bilo kog pravog pisca, vas već u prvoj rečenici pogodi njihova droga. Ta rečenica uvek je unikatna, produkt utrobe i uma i odmah vas izmesti na drugo mesto, u fikciju, niste više tamo gde ste bili, transpozicija je potpuna, a ona je izvedena uz pomoć jezičke veštine. Kada nje nema tekst je loš, pisan birokratski, dnevno-politički, sociološki, dosadno, ni po čemu se ne razlikuje od onoga što mrče gomile drugih slabih pisaca, bezlično je, neprepoznatljivo.
Zato se vredi truditi, negovati, zalivati to osvojeno ostrvce slobode i uživanja, govoriti mu, pevati mu, maziti ga, ono se opire nametnutoj ideologiji svakog društva, povezuje nas sa dragim i nepoznatim ljudima, daje im delić naše ekstaze, čuva plemenitost koja je najbolji lek za podnošenje svakodnevne borbe sa sobom i drugima, pomoć je da se savlada težina dana.
Toliko o mojoj terminalnoj bolesti iz sna i sa jave. Sasvim zasluženo i željeno. A ko je najbolji glupo je razmatrati, radi se o neuporedivim veličinama i afinitetima.