Ja govorim u njeno ime. Moram, pritiska me i opseda sve što je nerazrešivo i propalo. Treba to opisati, izbaciti iz sebe. Sve što bi ona želela reći, kazaću ja jer ona ne može. Time će se krug zatvoriti i sudbina ispuniti. Ona me je ovlastila da ispričam priču. Sve što sam do sada radio u životu spremalo me je za ovo. Koliko mogu zaroniću u drugo biće, probaću da budem medijum i prenesem, u što vernijem obliku, ono zbog čega ću zadrhtati u dubini.
Ona je prazna i mrtva ali to nije razlog za tugu, naprotiv. Dovešću je do zaborava, preparirati za večnost. Najstrašnije se već zbilo, sada treba sakupiti kamenčiće za mozaik. Kada sam je upoznao nisam znao kakva se davna eksplozija desila u njoj, da ulazim u napušten i razrušen grad. Masovne grobnice bilo je teško locirati, logori i hangari odjekivali su, odzvanjali tiho kao glasovi prošlosti, jedva vidljive, iskačuće senke, ugušeni krici.
U trenutku kada se dešava strava, nema ničega osim zaglušujuće tišine. Kada to prođe ostaje pustinja i haos. Zločinac ima nevino lice, on je po pravilu poštovan i drag čovek. Žrtva je sumnjiva i kriva.
Ona nema telo. Ne u uobičajenom smislu. Postoji provalija između nje i njenog tela, nesavladiva, nepremostiva. Ili još bolje, odvojena je od tela zanavek nekakvom vrstom opne, providne plastike, najlona, kao kada nosite gumene rukavice, ali preko duše. Ona je savršeno upakovana, labavo povezana s telom. Uzročitelj toga i zlotvor je i po profesiji bio paker majstor. Šta on spakuje otvara samo Bog. Ipak, probija ono najjače kroz teško poroznu granicu, inače ne bi mogla ni da korakne. Doživljava ona, oseća svoje telo preko elementarnih oseta hladnoće, toplote, bola, fizioloških radnji ali sve to kao da se dešava nekom drugom, u paralelnom univerzumu, u daljini. Gleda ga sa drugog sveta.
Tu odurnu izolaciju, neshvatljivu nama koji nismo prošli užas, preživeli ga, postavio je zlostavljač, odvojio je od sveta zasvagda jer svet je poverenje i predavanje a ona to od najmanjih nogu nikada više neće moći da praktikuje u obimu koji je dovoljan da se kaže da ima interakcije, razmene supstance i slobode. A kada nema komunikacije nema ni života, on je to po definiciji, zato je ona skamenjena, zaustavljena, živa uzidana, sa podignutom rukom, paralisana, zaleđena. Međutim, telo živi i okovano iznutra. I duša, takođe, i slepa čezne za nečim ma koliko minijaturnim, tajnim. To je dokaz da je kao osoba opstala, da se sakuplja, da je ima, da nije odustala. Razorena jeste u sebi ali se nije potpuno raspala. A bilo je i tih trenutaka kada je htela da stavi tačku na nikakvo trajanje, na pretrajavanje u neizdrživom i nesaopštivom bolu i nemoći.
Samo što sada mora da živi u laži iako nije kriva za to. Usadili su joj laž, poremetili njeno razlikovanje od istine toliko da ona to ne odvaja jedno od drugog. Onaj ko je između ostalih trebalo da je uvede u svet i u društvo, među ljude, predstavljen kao najbliži, intiman, i kao sigurna strana, zaštitinik od tog istog pretećeg sveta, koji ju je učio da piše slova na primercima ćirilične Politike, baš on joj je usadio dvoličnost laži i zla u koren bića, razbio zid između umišljenog i realnog, tražeći od nje da trpi i krije strašno, jer joj niko ne bi verovao, i time je zamrsio odnos stvarnog i izmišljenog. Morala je ona nekako sebi da objasni ono što joj se dešavalo i onda je uzimala razne uloge i lica, otuđena od dubine jer je to bio ambis istine. Kao što je jedna devojčica iz Australije izmislila desetine, stotine svojih ja i čak joj je bilo dopušteno da na sudu svedoči iz njih, uzeto je to kao verodostojno za zakon, po prvi put u istoriji.
Ona stalno ima masku i sama veruje u svoju izmišljenu prošlost. Mora da je izmišlja jer je ona stvarna nepodnošljiva. Tu se uvek radi o nekim činjenicama, čak sporednim, na primer, da je putovala negde ili da zna da svira neki instrument, čime po svojoj mašti gradi sliku o sebi u koju sama iskreno veruje. To govori o mentalnom sklopu koji to može da stvara spontano jer je u jednom trenutku života prešla, zamaglila granicu između fakata i fikcije. Neće moći nikada da se vrati jer je sve zasnovala na tome. I kad shvati to, kad joj se to predoči, mora da nastavi započeto jer nema drugačiji način da pojmi i podnese realnost, ta priča postala je njena ličnost, instinkt, nema ničega pre toga, možda tek neka bleda, davna sećanja, praznina, beli list papira. Sa ljudima koji su je povredili povezana je iskonskom mržnjom, a to je jače od ljubavi, koja je sloboda.
Kada joj dodirnem kožu kao da pipam ljušturu, obamrlo meso mlade žene, lutku, leš u formalinu, ispod kojeg je ona, duboko i nedohvatno. Ne mogu joj telesno prići, neposredno, udaljava se i očima koje su tamne, braon-crne, cakle iz jazbine lobanje kao u neke zverčice, uplašene, male, skrivaju se od drugih. Bliskost je isključena. Nasluti se ponekad ali se o njoj ne sme misliti, odmah se izgubi. Ona je obukla telo kao ronilačku opremu, skafander ali ne može da ga skine, jer nema nikoga ispod. Zastrašujuća perspektiva nepostojanja. Jeste i nije tu. Nikada nije tu. Snaga i duša ostale su u joj srcu aždaje, preko sedam mora i sedam gora. Sva je spoljašnja i nepoznata. Nema razlike između tela i odeće. Celo telo je strano telo. Ona umire kao neko drugi. Podvojena je a da to i ne zna. Zaboravila je da je nekada bila cela.
Osećam to kod nje kao odvratnost, ali ne prema njoj kao osobi, nego prema njenom odnosu sa samom sobom, toj stranosti, tuđosti sopstvene kože, tera me na povraćanje jer ja sam prisan sa svojim telom, povezan preko hiljadu parametara, šarenih, čulnih, erotičnih, ekstatičnih, motornih, senzualnih, fluidnih, nervnih, onih divnih sa granica životinjski nevinog i ljudski osmišljenog, preko emotivnih prelivanja u metafizičko, kosmičko. Ne mogu da je osetim jer nema impulsa do i od nje, kada bi trebalo da ćutim kako ona čuvstvuje mene, kada se približavamo jedno drugom. Bude toga ali na površnom, šturom nivou, jednosmernom, onom koji nije plodno tle za razgranavanje i množenje, igru i kreativno istraživanje. Vidim da nema neke drajvove koje ja podrazumevam, one za sreću šireg tipa. Nisu nikada instalirani, ili korišćeni. Možda su i sprženi.
A njena duša? Ona je preplašena ptica, slepi miš koji u pomrčini udara o zidove pećine, vampir, fantom iz opere, nakaznost koja sebe ne sme da pogleda u ogledalu, niti drugima da se pokaže, smanjena do mikrosveta, subatomska, toliko da i ne može da se locira, tu važi princip neodređenosti, ako joj saznamo položaj ne možemo odrediti impuls, talasi su haotični, ona je crna svetlost što izliva se iz otvorene rane, diše kratko, isprekidano, treperi, zvezda je umrla pre milion godina, bledi čim je opazimo, čili. Prostorija u kojoj je i koja joj je i bila namenjena ogromna je, ali ona nije izrasla, ostala je malešna, zauvek. Izgubljena je i njena vlasnica i ne mari za to, ne sreću se često.
Drugi ljudi za nju su zagonetka, neprozirni, plaši ih se, isključena je empatija, nemoguće je napuštanje sebe, teg od hiljadu tona drži je privezanu za davnu, nevidljivu traumu. Ljudi mogu biti zli, ona će ih videti samo spolja. Ona komunicira frazama, nema svojih reči, nisu joj dopustili da ih pronađe, ohrabrili je, dali prostora, rečenica joj je birokratska ili kopija iz filma, knjige, a takva joj je i misao. Ona reprodukuje. Ne gleda drugog u oči kada priča, kao da se sebi obraća, ili kao da ćeš joj uzeti dušu, to pokriva naučenom rutinom, korišćenjem kolokvijalizama koji bi mogli značiti sve i ništa. U stvari, najviše voli da se neodređeno, maglovito izražava, da ne govori precizno, jer bi to onda moglo biti provereno, i ona bi bila poput ubice uhvaćenog neposredno posle zločina. S jedinom razlikom što bi tragovi krvi vodili do njenog izmasakriranog tela, jer – ona je stradala. Pravi ubica ostaje u senci, u pomrčini tabua. Osmehuje se na staroj porodičnoj fotografiji. Drži je u krilu.