Poezija je igra s dušama drugih, zna se. Zna se i da je igra sa vlastitom dušom. Svejedno, hermeneutičari podučavaju, pokazuju i dokazuju da postoji i posebna poezija igranja, zaigrana poezija, poesia giocosa. To je, kao, posebna vrsta poezije. I onda ti hermeneutičari baštovani, navodnjivači i razvodnjivači iznose katalog tih zaigranih pjesnika igralaca. Razvrstavanja mora biti, razvrstavanje se plaća i naplaćuje, od razvrstavanja žive razvrstavači. Neka žive.
Osim stihova i pjesama zaigranosti ima i knjiga igranja, knjiga stihova koje su igra, sadržinom i oblikom. Jedna od njih ima naslov “Slavicina slova”, objavljena je u Beogradu prije sedam godina. U prodaji je nema odavno, preko interneta se ne može naći ni polovna. Ja sam imao sreće pa je imam. Izdavačka kuća koja ju je izdala više ne postoji, Fabrika knjiga.
Knjigu “Slavicina slova” napisala je Slavica Miletić, ilustracijama ju je ukrasila Jana Oršolić, u knjizi je i crtež Majde Vojniković, to je kroki portret autorice kako korača sa psom. Autorica voli životinje, pse, mačke, kornjaču, imala je više pasa, sve ih je sahranila kad su umrli, jednoga je dala kremirati.
Knjiga je na prvi pogled kvadratnog formata, ali je ipak duža nego šira. Stranice nemaju paginaciju, listova je 34, a ilustracija je isto toliko, plus spomenuti crtež. Ilustracije imaju za temu slova i prate početna slova tekstova. A tekstovi su pjesme sastavljene po naročitom kriteriju. U stilistici ili prosodiji taj se kriterij zove tautogram. Tautogram je srodnik aliteracije. Svaka pjesma sastoji se od riječi koje počinju istim slovom. Ista slova se kod Slavice Miletić odnose na pojedinačne pjesme, na cijelu knjigu se ne odnose.
Slova su ova: a b d g j k l m n o p r s u v y z. Na slovo j imaju tri pjesme, na d, k, m, p i z po dvije, na ostalih devet po jedna. Pjesme prate ilustracije Jane Oršolić, kompetentne umjetnice i istraživačice koja na beogradskom Fakultetu primenjene umetnosti predaje predmet Pismo i živi u svijetu slova, fontova i njihovih petlji od kosih tankih i uspravnih debelih. Bolje ilustratorke za ovu knjigu ne bi se moglo naći, ako bi se i tražilo.
Svoje pjesme Slavica Miletić ne zove pjesmama. U uvodu knjižice piše ovako: “Ove male… štagod bile… nastale su u hodu.” Pa objašnjava kako su te “male”, te “peripatetičke”, te “štagod bile”, nastale uz šetanje psa na Kalemegdanu “uglavnom po takozvanom lošem vremenu, kad kučkari zaobilaze park i puštaju najbolje prijatelje da obave šta imaju pred susednim vratima, i kad se mačke i glodari povuku u zaklon od padavina i vetra”. Te “štagod bile” su ženskog roda, mogle bi biti i “bilješke” i “crtice” i “aliteracije”. Slavicine pjesme nemaju metra, imaju ritma. Neke bi se mogle pjevati, kao, na primjer, ona s naslovom “Darežljivost”:
Dobra demokratska država
daruje državljanima
društvena dobra diktature!
Deli dembelanima deonice.
Deset deonica – dvesta dinara.
Dvesta dinara – dva dolara!
Deonice donose dividende
Dividenda – dvadeset dinara.
Deset dividendi – dvesta dinara.
Dvesta dinara – dva dolara!
Dibidus.
Mogla bi se pjevati, još i prije nego “Darežljivost”, ona tautoispovjedna “Slavice, saberi se”:
Skoro svega sita Slavica:
slanog slatkog
soka supe
sira salate
sladoleda.
Sita Slavica svega.
Slavicu sve smara:
slave sedeljke
svadbe sahrane
socium.
Slavici su skoro svi sumnjivi:
surovi sentimentalni
snažni slabi
sujetni skromni.
Skoro sve smeta Slavici:
sunce svetlost
smog sivilo
sparina.
Smeta Slavici sve sem
sipkavog snega.
Slavici se skoro sve smučilo:
sopstvena soba
Srbija
svet
Sunčev sistem
Svemir.
Slavicu skoro svi
smatraju strašnim
snobom.
Savetuju Slavici: sestro,
spusti surlu.
Slavica je svojom surlom obrala, prebrala i prevela kubik knjiga. Spisak tih knjiga je dug, kubik je dug i širok i dubok. Ona živi od prevođenja i s prevođenjem. Engleski i francuski. Dok nije počela tako, bila je novinarka i urednica na Drugom programu Radio Beograda. Kad je četničija počela ulaziti u radio, ona je digla surlu i otišla u drugu savanu.
Za prevode je dobila najvrednije nagrade u gradu Beogradu. Valja kazati, za one koji ne znaju, da je autorica i prevoditeljica Slavica diplomirala na Odseku za filozofiju beogradskog Filozofskog fakulteta. (Kad je ovo čuo od nje, jedinstveni Brana Petrović ju je upitao: “A kažite mi, molim vas, je li Kant jak?” Slavica je odgovorila: “Jak je Kant!”)
“Slavicina slova” su objavljena u Ediciji Za decu, što bi, osim onima koji misle da je svijet smjestiv u ladice, moglo predstavljati još jedan primjer za blurring of genres.
Tautogrami nisu rijetki u poeziji. Misao ide na Edoarda Sanguinetija, koji je svoje tautograme stavio u oktave (jedanaesterci s parnom rimom) i od njih načinio zbirku Alfabeto apocalittico od 21 pjesme. Evo ove na g:
giocate al giuoco mio, grassi giganti,
giratemi il mio gozzo, con i guanti:
gigantesse, godete al mio godere,
grosso è il gallo se gramo il giocoliere:
grande ghianda mi è il glande con la gomma,
gratto le grotte, gratterò la gromma:
generali & gendarmi, gente giusta,
giunto è già il giorno, & chi lo gusta, gusta:
A pjesmu u pohvalu ćelavosti iz devetog stoljeća naše ere od čitavih latinskih 146 heksametara sastavljenih od riječi s početnim c (calvus je na latinskom ćelav) tautogramski je sklopio Hugbaldo redovnik samostana Saint-Amand i posvetio je kralju Karlu Ćelavom:
Carmina convitii cerritus, carpere calvos
Conatus, cecinit: celebrentur carmine calvi.
Conspicuo clari; carmen cognoscite cuncti.
Carmina, clarisonae, calvis cantate, Camenae.
Ima još, naravno da ima još, latinsko veni vidi vici dalo je niz tautogramskih pjesama i pjesmica. Za to bi trebalo mnogo više prostora od ove stranice, a ja ga ne mogu stvoriti. Slavicini tautogrami vuku da im se na takvom prostoru traže srodne duše. Ovdje neka ne ostane nespomenut i čuveni tautogram velikog igrača riječima Umberta Eca, Povero Pinocchio, početak: Povero Papà (Peppe) palesemente provato penuria, prende prestito polveroso pezzo pino, poi, perfettamente preparatolo, pressatolo, pialla pialla, progetta, prefabbricane pagliaccetto.