Ovoj rubrici, kojoj ne bi bilo nepravedno dati ime svaštara, bilo je u dvanaest godina i riječi o putovanjima ovoga koji piše. Bilo je tako, a u ovoj će biti riječi o tome zašto nisam otputovao u Italiju, u Salerno. Računam da će biti zanimljivo ovo što ću ispričati, te ga zato i pričam.
Trebalo je, dakle, da učestvujem na čitanjima stihova u Salernu povodom tridesete godišnjice od osnivanja jedne nesvakidašnje kuće. Casa della poesia zove se ta nesvakidašnja kuća i nalazi se u salernitanskom predgrađu Baronissi, koji jeste predgrađe Salerna, ali ima i status comune.
Casa della poesia je osnovana 1996. i mnogo puta sam bio u njoj gost. Ta nesvakidašnja kuća priređuje čitanja stihova, ne samo u Salernu, nego i sjevernije i južnije po Italiji, na tim susretima je u trideset godina učestvovalo preko tri stotine pjesnika iz cijeloga svijeta. U toj kući ima i izdavačka kuća pod imenom Multimedia edizioni, u kojoj je objavljeno mnogo knjiga stihova.
Jedan od najdražih gostiju te kuće bio je Sarajlija Izet Sarajlić. Nakon njegove smrti Casa della poesia je deset godina uzastopno u septembru mjesecu priređivala u Sarajevu pjesnička čitanja u spomen na Sarajlića. U Sarajevo je u tih deset godina došlo barem dvije stotine pjesnika, da opet kažem, iz cijeloga svijeta. Ovih dana smo brojali jezike tih pjesnika, ima ih trideset.
Za tridesetu godišnjicu postojanja Casa della poesia je priredila i objavila veliku antologiju svih pjesnika koji su učestvovali na čitanjima po Italiji. Od svakog pjesnika je uzeta po jedna pjesma i objavljena u toj antologiji, lijevo original, desno prevod na talijanski. Pjesama je 333. U prevođenju jednog broja pjesama radio sam i sam.
I tako dalje, dakle, kupim povratnu low-cost avionsku kartu Zagreb – Napoli, direktor Casa della poesia Sergio Iagulli me zamolio da načinimo i jedno čitanje u Cilentu, na šta sam pristao, jer volim Cilento, volim tarantelu. Predložio sam Sergiu da jedan dan skoknemo u Ariano Irpino, rodno mjesto žene po imenu Francesca Albanese. Obojica volimo tu ženu, htio sam da jedan dan provedemo u mjestu gdje je rođena i rasla ta današnja živa dignitas hominis.
Ali! Ali, ali. Najprije mi kćerka Alja iz Berlina javi da je dobila upalu slijepog crijeva i da joj slijedi operacija. Usred noći zvala hitnu pomoć, doktori uradili pretrage i mora biti podvrgnuta vađenju upaljenog crijeva. Sve to bude obavljeno brzo, roditelji u Zagrebu jedva da su ušli u odaju za strepnju. Treći dan je otpuste, nalaz uredan, propisana dijeta, na vađenje konaca ne mora ići, konci sami otpadnu. Peti dan odleti avionom u Atenu.
Tri dana nakon toga, a tri dana prije moga puta, krene me spopadati kašalj. Sve jače, kašljem pa kašljem pa ne mogu da nađem u sebi mjesto koje ne kašlje. Doktor za kašalj mi kaže da ni pod razno ne idem na put, ima da se pogorša. Bronhitis i te riječi.
Hajde, kažem sebi, neću baš posve odustati nego ću otputovati dva dana kasnije, da stignem na drugo čitanje. Promijenim kartu i sad mi low-cost dođe high-cost. Pita skuplja od tepsije. Ali, ali. Ali! Ljubav se može i sakriti, može, može, a kašalj se ne može. Te mi uslijed kašlja propadne karta i put za Napoli.
Samo što mi je propao put, saznam da mi je sin Zeno već dvije noći imao žučne napade, da je dvaput išao na hitnu pomoć, i da je vraćen kući sa preporukom kako da se ponaša da mu se smiri. To saznam posve slučajno, to jest sticajem okolnosti. Jer je on to krio od roditelja, može mu biti, stanuje odvojeno, a znamo da se u našim krajevima takve stvari u pravilu ne kazuju roditeljima.
No se žučni napad sljedeće noći ponovi, te on završi na operaciji. Ova traje skoro dva sata, podrobnosti ne saznam odmah, no budem zadovoljan, šta zadovoljan, sretan, što sam otkazao put u Salerno, u Cilento i u Ariano Irpino. Da sam otputovao, bio bih se vratio brže no što sam stigao. Zanimanje otac nije uvijek blagosloveno.
Jer zadovoljstvo i ta, kako rekoh, sreća brzo budu zamijenjeni strepnjom, strepnja se vrgne u drhtanje za sinom. Kašljem još jače, znam zašto: ne puštaju ga kući ni nakon četiri dana. Saznam da mu je CRP juče, kad smo mu bili u posjeti bio 335! A PCT 29! Saznam i da mu je zid žučne kese bio već perforirao, da mu je kirurg ispirao trbuh s dvadeset litara rastvora.
Dodatni antibiotik, novo produženje boravka u bolnici. Dok ovo pišem, on je još ondje. Da sam igrao lotto, možda bi me keknuo jack pot: u sedam dana su mi kćerka i sin podvrgnuti operacijama, a udaljeni su bili jedno od drugoga hiljadu i po kilometara.
Moj sin je blizanac sa sestrom, rođeni su u Berlinu. I otac im je blizanac, jednojajčani, oni su dvojajčani. Otac im je imao kamen u žučnoj kesi, sin dva. Očeva majka je jedva preživjela svaki od žučnih napada, nakon operacije je u bolnici ostala preko mjesec dana. Očev stariji brat je imao operaciju slijepog crijeva.
Luigi Gedda, autor impresivne studije o blizancima, navodi primjere obolijevanja blizanaca od slijepog crijeva i upale žučnog mjehura, istovremeno ili u kratkom razmaku.
Ima još. Moj se sin oženio prije mjesec dana, svadba je bila 1. maja. Medeni mjesec je trebalo da mladenci provedu u Palermu. Za Palermo ima direktnih letova iz Zagreba. Ali nevjesta Petra evo deset dana umjesto medenim ide žučnim putem od kuće do muža u zagrebačkoj Vinogradskoj ulici. Da ona nije bila uz njega kad su mu se kamenovi pokretali po žučnoj kesi, samo bozi znaju kako bi se sve odvilo.
Moj rođak Rustem Gudžević (njega u ovoj rubrici dosad nisam spominjao) dobio je jedne jeseni među jesenima napad slijepog crijeva. To se saznalo kasnije, on tada nije znao. Napad ga je snašao u Grabu, mjestu u planini, tada, polovinom pedesetih godina prošlog stoljeća, bez puta i prevoza.
U nevolji je krenuo za Novi Pazar pješice, prečicom, preko brda, a brda su do Pazara česta. To je oko 25 kilometara, putem je preko trideset. Bolovi, hladan pa vreo znoj i neopisiva drhtanja pratili su ga satima. Negdje iznad Đurđevih stupova, nadomak gradu, kad nije mogao dalje, izvadio je britvu i rasporio sebi stomak.
Njegov opis gnoja koji je tekao i kapao dok je hodio do bolnice nezaboravan je. Rekao mi je da se, dok je išao kroz čaršiju, s njega širio smrad, a u cijelom njemu se širio sram. U pazarskoj bolnici mu je izvađeno slijepo crijevo, pa je zadržan preko mjesec dana, no kako se nije oporavio, prebačen je u Kraljevo, gdje su mu izvadili i žučnu kesu. Ukupno je ostao preko dva mjeseca u bolnici.
Rustem nije bio blizanac, ne znam jesu li njegova braća i sestre imali operacije koje je on imao. Ne znam, a rado bih znao, sad kad sam se po nevolji upustio u ovo pričanje. Nemam koga da pitam.
Eto zašto nisam otišao u Salerno, i zašto moj sin i snaha nisu otputovali u Palermo, rimu od Salerno.