Gudžević: Rima uz gusle

Kad god sam u restoranu Bašta u Mišarskoj ulici u Beogradu, sjetim se Dragana Mancea. Taj se restoran nekad zvao Klub SOKOJ, i sad ga mnogi tako zovu, a to je kratica za Savez organizacija kompozitora Jugoslavije. Tu sam kraticu SOKOJ prvi put vidio na audio kaseti na kojoj dvojica guslara Ščekići preko pola sata opjevaju smrt Partizanova centarfora Dragana Mancea. Iako na kaseti kao izdavač stoji Jugoton, meni je zaštitnik guslarskih prava SOKOJ ostao u sjećanju kao izdavač.

To je i jedina guslarska kaseta koju sam ikada imao. Nisam je kupio, dobio sam je na poklon. Guslanje me nikad nije privlačilo, deseterac jeste. Neko će reći da to dvoje ne ide jedno bez drugoga, kod mene je razdvojeno do nezavisnosti.

Kad guslari sa sela učestalije krenu da guslaju po gradovima, nešto će po zlu krenuti. To je moje iskustvo. Krajem osamdesetih godina bile su učestale i guslarske večeri na Kolarcu u Beogradu. To je bila stvar nova i nenavadna. Gusle su unošene tamo gdje su dotad unošene violine. Sve se glasnije ponavljalo kako su gusle važan dio srpskog identiteta, ali je još znakovitija bila tvrdnja kako se uz gusle najbolje uči nacionalna povijest. Činilo se kako se guslarske strukture učvršćuju, osnovana je i poneka nova, gusle su sve više bile na radiju, po novinama i na televiziji. Sve je to pratila i škola. Guslarska udruženja, portreti guslara, tekstovi o tome kako se pravilno zateže struna na gudalu, obavještenja o tome gdje je najbolje drvo javorovo za gusle, gdje se nabavlja i kako se priređuje najbolja konjska dlaka za gusle i za gudalo, to sve kad živne, nešto se krupno sprema. To sve, u pravilu, prati i pojava guslara na gradskoj ulici: utegnut u davnu nošnju, bijele bječve dokoljenice, prsluk ukrašen, kapa crnogorska. I gudi, u pravilu nešto o događaju ili liku koji svi znaju. Deseterci su mu, u pravilu, rimovani: aa, bb, cc i dalje. Takva rima čini da se deseterci nude u distisima, neki tvrde da se tako bolje pamte. Ako se i ne pamte bolje, ne može se poreći da pjesme s rimovanim deseteračkim distisima nisu duže od onih u nerimovanim. Rima, koja je u “starom” desetercu bila više-manje slučajna pojava, sad je redovna.

Inflacija rimovanog deseterca znak je propadanja deseterca. Da je španski humanista Juan Luis Vives (Ioannes Ludovicus Vives) koji je napisao knjigu “O razlozima propadanja umijećā” (De causis corruptarum artium) imao nastavljača, u naše bi vrijeme takav jedan možda napisao i poglavlje “Zašto propada deseterac”. Mi današnji, sve u svemu, možemo reći da je deseteračko rimovano pjevanje na današnje teme znak upropaštene, možda i propale pjesničke djelatnosti, a u toj su djelatnosti gusle najviše zloupotrebljavan instrument.

Ta stvar traje dugo, propadanje stihova i metara ne događa se brzo. Kad se u deseterac ubacila obavezna rima i kad su ga rimači počeli priređivati u distihe, sa starim epskim desetercem je bilo gotovo. U deset godina, krajem 20. i početkom 21. stoljeća pojavile su se dvije važne knjige koje kritički problematiziraju status gusala u političkom životu naših krajeva. Prva je bila knjiga Ive Žanića “Prevarena povijest”, a druga je “Balkan – teror kulture” Ivana Čolovića. U tim dvjema knjigama, a onda i drugim tekstovima Ivana Čolovića na temu gusala i guslanja napisanim kasnije, nalazi se sve što se dotad moglo tražiti, a nije se moglo naći.

Da se vratim na audio kasetu sa guslarskom pjesmom “Tragična smrt Dragana Mancea”. Kasetu mi je poklonio jedan partizanovac, neće da mu spomenem ime. On je znao zašto mi je poklanja. Slučajno, tako se namjestilo, jer sam u Zemunu stanovao jako blizu, 3. septembra 1985. zadesio sam se kraj mjesta nesreće gdje je Mance poginuo. Bio sam među prvima koji su prišli njegovom razbijenom autu, ispod nadvožnjaka pruge Beograd – Zagreb. Prije mene su tamo bila dvojica pružnih radnika koji su čuli udar auta ispod sebe. Od njih sam saznao da nikakve neobične situacije nije bilo na cesti, nikakva preticanja. Mance je autom izletio iz vozne trake udesno i na kosom nagibu udario u jednu od gvozdenih bandera koje služe da nose svjetlo pod nadvožnjakom. Dan je bio sunčan, cesta suha.

Mance je bio sam u autu, išao je na prepodnevni trening, kopačke su bile na zadnjem sjedalu, vezane jedna za drugu, on presamićen, tanak trag krvi iz usta vidio se na bradi. Izgledalo je da je samo onesviješćen. Šta je učinilo da do nesreće dođe, neće se saznati nikad, tada nije bilo mobilnih telefona da ga to smete, a glasina, koja se kasnije čula, kako je neko dijete pretrčavalo autoput pred njime, posve je nevjerovatna, jer je to ondje posve nelogično, skoro i nemoguće. Strašna se tuga ondje brzo nakupila, došla je hitna pomoć, pa cijela ekipa Partizana, pa igračev otac Ferdinand.

U guslarskoj verziji o Manceovoj pogibiji mnogo toga je otišlo u patetičnu tužbalicu. To je svakako zbog epskog pretjerivanja, a i zbog rimovanja cijelih stihova, onoga načela koje deseterac odvlači od epskog u lirski, pojava koju Roman Jakobson vidi od 17. stoljeća, i koja čini da deseterac gubi kvantitativnu metričku klauzulu. Takav slučaj imamo i u ovim stihovima. Bilo bi zanimljivo znati, bi li Jakobson danas branio ovakve deseterce kako je činio uvijek kad bi sretao tvrdnje da je deseterac jedna monotona, elementarna i, sve u svemu, jadna prozaična stopa:

Devet sati i četeres minuta
Juri pežo kao zvijer ljuta,
Aut ide ka ranjena zvjerka
Tamo đe ga pogibija čeka
Od Zemuna ide stadionu
I doživje pogibiju crnu
Kad sumnjivo ne viđaše ništa
Gas dodade mašina zapišta
Šćaše preteć jednog teretnjaka,
No tu će mu zakukati majka.
Samo što ga na ulicu prođe,
Crna guja u susret mu dođe,
Pa izgubi kontrolu auta,
U brzini okrenu sa puta,
U banderu jednu udario,
Pa se onda od druge odbio,
Od auta napravi teneću
I doživje užasnu nesreću.
Nasred ravnog novosadskog puta
Pade krvca nevina prosuta….
Bjekoviću kazaše prvome
Šta se desi na drumu crnome.
On bezuman u šoku se nađe
Ne zna kako ostalim da kaže,
Pa doziva svoga pomoćnika:
“Čuj Šoškiću, žalost je velika!”
Al kako ću opisat mastilom
Susret njihov sa voljenim sinom
Tu Ferdinand grom pogođen otac
Hrabar čovjek i Titov pitomac,
Doista je ljuckovina prava,
Muški žali, muški razgovara…
Što je sine prizor ovoliki,
Kad pomislih da ću sretan biti,
Ja ti kosti moradoh kupiti
Polomljene po ravnome putu,
Moj Dragane, moje radovanje,
Crna srećo, zaludno nadanje…

Mancea sam gledao mnogo puta dok je igrao za Partizan, čak sam jedanput i igrao protiv njega, za Milutinac, na stadionu Galenike, kad nam je dao šest golova. Bio je jako brz, a u igri glavom superioran. Nakon njegove sahrane, sastavio sam, u elegijskom distihu, četiri epigrama koji bi se mogli zvati pogrebnima. Neka ovdje bude objavljen jedan. Nisam nespreman da i o njemu čujem nešto slično ovome što rekoh o guslarskoj pjesmi na Manceovu smrt.

Mi ti se molimo, zemljo, da odmah ga pošlješ na nebo:
Zato što njemu je zrak miliji bio no tlo.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu
Gudžević: Hugo Grotije