Ranije mi se nije dešavalo da za nečiju smrt saznam kad je već prekasno da se stigne na sahranu. A sad mi se to ovoga ljeta, desilo već drugi put. Kod mene se okrenulo tako da me vijesti nađu kasnije nego u vrijeme kad nije bilo ovoliko sredstava za donošenje vijesti. Ranije je telegram bio pouzdano sredstvo, sad kad je skoro nestao iz upotrebe, vijesti kasne zbog inflacije vjesnika.
Pjesnik Goran Simić je otišao iz svijeta živih na dan 29. septembra, a ja sam saznao nakon sahrane. Goran je preminuo u Sarajevu, u bolnici na Koševu, nedaleko od kuće gdje je dugo živio. Otkazala su mu pluća i jetra, nakon dva dana u bolnici preminuo je. Sahranjen je u porodičnoj grobnici na groblju Sveti Marko. Na osmrtnici objavljenoj u Oslobođenju, iznad njegove fotografije stoji petokraka, to u Sarajevu nije zabranjeno.
Goran Simić je bio moj drug od 1978. Upoznali smo se u Strugi, i otada smo bili svojta. Goran je tih godina upoznao Amelu Mulić, studenticu anglistike u Sarajevu. Poslije te Struge, moje Sarajevo je bilo nezamislivo bez Gorana i Amele. Više puta sam boravio po više dana u njihovoj kući u Nahorevskoj ulici iznad Pionirske doline. Ta kuća više ne postoji, srušena je, u ratu je bila na liniji razgraničenja.
Nekad bih ostao sam u gradu, pa bih se do te kuće vraćao kasnije. Kroz otvoren prozor često sam gledao kako Goran i Amela plešu uz muziku koja se tiho čula. Bili su sretna zajednica, toliko su bili opušteni da sam se hvatao u uvjerenju kako im moje gostovanje nije teret. Bila je velika radost kad su dobili kćerku. Dali su joj ime Luna, to je bila prva osoba s tim imenom koju sam znao. Četiri godine kasnije rodio im se sin Darije.
Goran je rado igrao fudbal, i bio dobar igrač. Navijao je za Sarajevo. Dvaput sam s njime na Koševu gledao utakmice, obje su završene bez golova. Kazao mi je kako me više neće voditi na utakmicu, jer kad god ja gledam, ekipe igraju bunker.
Bio je putnik, živio je u Francuskoj, Švajcarskoj, Holandiji, radio je kao disk-džokej. Bio je i ostao hipik, neko je rekao za njega da je posljednji hipik Sarajeva.
Rat je cijelu familiju zatekao u Sarajevu. Tri miliona granata su Sarajlije preturili preko glave. Kad je Boris A. Novak sa društvom iz PEN kluba Slovenije dopremao pomoć za pisce u Sarajevo, Goran je, zajedno sa Feridom Duraković, tu pomoć raznosio na adrese pisaca. Pred sam kraj rata, napustila je Sarajevo najprije Amela s djecom, a nakon nekoliko mjeseci i Goran. Odselili su se u Kanadu, u Toronto. Da se odsele pomogla im je Susan Sontag. U Kanadi su počeli nov život. Tu je Goran objavio prve knjige na engleskom, prve prevode je načinila Amela. Kasnije je bilo i drugih prevodilaca, a onda je počeo pisati na engleskom.
Na jednom od prvih boravaka u Evropi, svratio je u Zagreb, i nekoliko dana boravio u stanu moje familije. Iz uzajamnih ispovijesti shvatili smo koliko smo se zagubili u svijetu. Poklonio mi je svoju knjigu “Sarajevska tuga”, koju je objavio Međunarodni centar za mir u Sarajevu 1995. Ona stoji na samom početku sarajevske ratne književne vrste. Te pjesme nisam znao ni da je pisao. Ovdje neka bude objavljen “Lament nad Vijećnicom”:
Kada je gorila Državna Biblioteka tri dana avgusta grad se gušio u snijegu.
Tih dana ni jednu olovku nisam mogao pronaći u kući a i kad bih ih uhvatio više nisu imale srca.
Čak i gumice za brisanje su ostavljale crni trag.
Tužno je gorila moja domovina.
Oslobođeni tijela gradom su lutali likovi iz romana
miješajući se sa prolaznicima i dušama mrtvih boraca.
Vidio sam Vertera kako sjedi na srušenoj ogradi groblja,
Kvazimoda sam viđao na džamijskim minaretima,
Raskoljnikov i Merso su danima nešto tiho razgovarali u podrumu,
Gavroš je šetao u maskirnoj uniformi
a Joserien je već uveliko trgovao sa neprijateljskom stranom.
Da ne pominjem mladog Sojera koji se za džeparac
bacao u rijeku sa Principovog mosta.
Tri dana živio sam u avetinjskom gradu sa strašnom sumnjom
da je u gradu sve manje živih i da granate padaju samo zbog mene.
Zatvorio sam se u kuću i razgledao turističke vodiče.
Izašao sam onoga dana kada je radio javio da je iz podruma biblioteke
narod odnio deset tona uglja.
I mojoj olovci se vratilo srce.
U Zagrebu mi je Goran nadugo opisivao tu stravu koja je trajala barem tri dana. Knjižni blokovi, tabaci knjiga i listovi sablasno su lebdjeli nad Miljackom i padali na razna mjesta u gradu. Danas mi je žao što se nisam sjetio da snimim taj njegov opis knjižne strave, bio bi to jedinstven komentar uz “Lament nad Vijećnicom”.
Zbirka “Sarajevska tuga” objavljena je u Engleskoj 1997. pod naslovom “Sprinting from the Graveyard” u prevodu Davida Harsenta, načinjenom na osnovu verzije Amele Simić. Harsent je zapravo preradio Amelin prevod, on ne zna jezik originala, te je šteta što izdavačka kuća Oxford University Press nije objavila prevod, već prevod prevoda. Te godine su Goran Simić i Nigel Osborne napisali operu “Evropa” koja je te iste godine imala premijeru u Mostaru, a poslije je bila izvođena nekoliko puta u Bosni, pa u Londonu i u Škotskoj. Za režisera Osbornea napisao je 2007 sevdah-operu “Differences in Demolitions” izvedenu u Londonu. Simićeva vezanost za muziku dala je još jedan plod, operu “London Under the Siege”, izvedenu 1999. u Hannoveru, no njenu premijeru niti kasnije reprize nikad nije htio da gleda zbog tvrdoglavosti kompozitora Davida Wildea u njegovu nastojanju da ne dopusti poredbu Sarajeva s Londonom.
Goran Simić je napisao i dvanaest drama za djecu, a od njih je najduže igrana “Bajka o Sarajevu”, 16 godina, a na scenu sarajevskog Pozorišta mladih postavljena je 1994.
Rat je Gorana Simića ranjavao drukčije nego druge stanovnike Sarajeva. Njegova dva brata bili su u dvjema zaraćenim vojskama: Stojan je bio u armiji Bosne i Hercegovine, a Novica je bio u vojsci Radovana Karadžića, kao visoki oficir iz JNA promijenio je kapu i postao komandant Bijeljinskog korpusa. Sud u Haagu ga je oslobodio krivice za ratni zločin. To je Goranu bila neka utjeha, neka, rekao bih neznatna, jer je u Sarajevu nekoliko ljudi kinjilo Gorana za to što mu je brat bio u Mladićevoj vojsci. Poznavao sam i Novicu i Stojana, znao sam da je Stojan bio ranjen kao bosanski vojnik, ali Goranu, čovjeku dalekom svakom nasilju i ratu, nisam mogao biti od utjehe. Mržnja koja je dolazila prema njemu kao “članu četničke familije” bila je nekim piscima izgovor za njihovu zavist što se on kao pjesnik pročuo i u Americi.
Posljednjih godina je naša komunikacija bila utihnula. Ranije sam saznao da se u Kanadi razveo od Amele, da je bio u vezi sad s ovom, sad s onom ženom. Posljednja je bila beogradska glumica Marijana Petrović, koja mi je telefonom kazala kako je trebalo da se Goran preseli u Beograd, u Drinčićevu ulicu kraj Skadarlije.
Nadao sam se da ću ga sresti u Sarajevu početkom jula. Znao sam da mu izlazi knjiga izabranih stihova u Buybooku, pa sam se radovao da ćemo se sresti. On se nije pojavio. Saznao sam da ne izlazi iz stana u Švrakinom selu, da ondje ima jednu kučku po imenu Kolinda, a da u selu Rakovici, prema Kiseljaku, vodi brigu o još nekoliko pasa lutalica. Stan u Sarajevu nije bio njegov već iznajmljen, a u Rakovici je ranije podigao neku brvnaru, pa je znao tamo otići. Bio je bez penzije, najviše su mu pomagali kćerka i sin i drugarica od djetinjstva Ferida Duraković, te pjesnikinja Šejla Šehabović. O njegovoj knjizi izabranih pjesama još će biti riječi, a za ovu priliku hoću da podsjetim na treću pjesmu iz njegova ciklusa “U preobražaju”:
Ja ničega više neću da se sjetim.
Krici mrtvih ptica sve više su moji
a suviše čovjek da mogu da letim
ja radije čekam ono što predstoji.
Ne počinjem ništa. Još u meni meci
pronalaze metu u kojoj se svete:
ostavljam već davno strofe započete
kao što ih meni ostaviše preci.
Neispisan papir pod prstima reži
opominjuć’ čelo što niz kamu hodi
nijemim šapatima: Sve što pjesmi teži
svoje teško tijelo sa pepelom srodi.
Jer pjevajuć’ sebe ja se krotko dijelim
na pjesmu i krike: Ja se sebi svetim.
I tek tada sasvim pokoren poželim
da se više nikad ničega ne sjetim.
Pjesma je napisana osamdesetih godina, kad je život bio još život, a danas djeluje kao proročanstvo. Nedokučive su pjesničke igre s dušama. Goran i Amela su tada za mene bili ono što će ostati za sav život, nerazdvojni kao elegijski distih.