U petak, 13. septembra, tri sedmice prije 87. rođendana, otišao je s ovoga svijeta čovjek najrjeđe kulture i dobrote Bojan Bujić. Renesansna ličnost u najljepšem smislu. Neizmjernog obrazovanja, umjetnički višestruko obdaren, a blag i nenametljiv. I dobar. Preminuo je u Oxfordu, gdje je živio šezdeset godina. U Oxford je došao iz Sarajeva, gdje je 1961. diplomirao na anglistici, a dvije godine kasnije i na muzikologiji. Doktorat iz muzike stekao je u Oxfordu 1967, pod mentorstvom Egona Wellesza, da bi nakon kratkog boravka u Jugoslaviji, postao predavač muzike na Univerzitetu Reading i ondje predavao devet godina, a 1978. postaje univerzitetski predavač, kasnije viši predavač muzikologije i član čuvenog koledža Magdalen. U toku svoga bavljenja bio je stipendista Univerziteta Cornell i gostujući predavač na londonskom King's College. Bio je i dirigent kamernog univerzitetskog hora Palestrina. Bio je jedan od rijetkih koji je imao apsolutan sluh.
On je to imao i izvan muzičkog carstva, u svakodnevnom životu. Vladao se kao da je bio učenik Zenona iz Eleje: “Priroda je dala čovjeku dva uha, a samo jedna usta, što upućuje na to da više treba da slušamo nego da govorimo.” Taj apsolutni sluh je bio u govoru tih, i svojim tihim govorom je stvarao tišinu kod onih koji su ga slušali. Jednom sam mu, nenamjerno, možda i polaskao podsjetivši ga na veliku Zenonovu riječ, a on mi je, iz rukava, uzvratio kako se više kandidata gloži oko autorstva te maksime, kao što se gradovi glože da budu Homerov zavičaj, pa je spomenuo Epikteta, pa Knjigu o Isaiji, pa je spomenuo i Goethea (kao eklektičnog i samoironičnog kasnioca) i kazao na njemačkom: Gott gab uns nur einen Mund, aber zwei Ohren, damit wir doppelt so viel zuhören wie reden.
Bojanova bibliografija pokazuje da je najviše pisao na engleskom, pa na talijanskom, nešto i na njemačkom, a nešto malo na našem jeziku. Njegovo životno djelo čine dvije monografije: prva o Arnoldu Schoenbergu, objavljena 2011. kod londonskog izdavača Faidon i druga, njegov opus ultimum, s naslovom “Arnold Schoenberg and Egon Wellesz: A Fraught Relationship” objavljena je 2020, kod londonskog izdavača Plumbago Books. Ova posljednja je i rasprodata, a izdavač se ugasio, pa je Bojan našao izdavača za drugo izdanje, ‘čudno i simbolično, u Beču’. To je krajem jula javio Božidaru Jakšiću, svom školskom drugu iz sarajevskih dana, i napisao mu da radi na nekim promjenama za drugo izdanje, a ono ga raduje, jer bi se time zatvorio “lijep krug za koji su trebale dvije generacije”.
A taj je krug jedinstven i bolan. Na početku mu stoji Branko Bujić, koji je u Beču, oduševljen predavanjima Josepha Schumpetera, odlučio da se bavi ekonomijom, a završetak će učiniti muzička knjiga njegova sina Bojana, koji je ostao bez oca sa četiri godine, jer su mu ga ubile ustaše u Jadovnu kad je imao četrdeset godina. Branko Bujić, komunista i robijaš u Kraljevini Jugoslaviji, autor je važne i razgrabljene knjige “Teorija krize”. Imao je nadimak Sedmak, zbog robijanja od sedam godina.
U Oxfordu se zatvorio još jedan krug. U mjestu gdje je preminuo Bojan, preminula je, prije 28 godina i njegova majka Zorislava, djevojačko Kovačević, koju je rat zatekao u Oxfordu, gdje je bila došla sinu iz Sarajeva.
Valja spomenuti i veliku Bujićevu antologiju tekstova o muzičkoj misli Evrope “Music in European thought 1851-1912”, impresivan skup čuvenih tekstova od Hanslicka i Wagnera do Schenkera i Diltheya. Knjigu je posvetio svome ocu, a u pogovori najveću zahvalnost za to što se posvetio estetici muzike iskazuje svom sarajevskom profesoru Ivanu Fochtu.
Bojana Bujića sam upoznao u Starom Gradu na Hvaru, i viđali smo se samo ondje, ljeti, barem dvadeset godina. Porodično i pojedinačno. Njegova kuća u starogrojskoj Šiberiji pripadala je, prije no što ju je kupio, Danku Angjelinoviću, pjesniku i prevodiocu Ariosta i Shakespearea. Šiberiju je, u jednom sonetu razmjene sa Bujićem, Tonko Maroević nazvao “sonetište dično” upravo zbog Angjelinovićevih sonetavanja koja je i Bojan nastavio.
Sonetna razmjena sa Maroevićem je dokaz pjesničke nadarenosti Bojana Bujića. Bojan je za sonete imao najbolju cjeloživotnu školu: studirao je Trecento, a Petrarca mu je bio svjetionik na tom moru. Bilo gdje da smo se našli, njemu je Petrarca bio stalno pri ruci i u rukavu, i kad govori i kad piše. U radu o prvim libretima za talijanske opere on polazi i ne odvaja se od petrarkističkih stilema. Posve je čarobno kako čitaocu pokazuje koje su pozajmice za svoje tekstove od Petrarke uzimali, na primjer Ottavio Rinuccini i Alessandro Striggio sin. A to sve motivski odabrano za Orfeja, pa Euridiku pa Dafnu. Bojanovo poznavanje petrarkističke okoline i nasljeđa je upravo zanosno. Kad se, na početku melodrame Euridice, četiri puta čuje Non vede un simil par d'amanti il Sole, Bojan nenametljivo pokazuje da Rinuccini i Peri ne zaziru od štedre pozajmice iz Petrarkina soneta br. 245.
Bojan je po Starom Gradu išao jednako pješice ili na biciklu. Siđe s bicikla i odmah zapodjene temu Orfej. Tako pola sata pa se raziđemo. Imao je i brodić, Mikula Mali, imena brodića pišu se bez navodnika, plovila su stvorovi. Svojim Mikulom Malim vozio nas je u starogrojske vale, u Brizenicu, u Zavalu. Prodao je Mikulu Malega prije nekoliko godina, ali se brodić može vidjeti na istom vezu i sada. Do prije nekoliko godina je Bojan sa suprugom Alison, muzičar i nastavnik muzike i ona, u Dalmaciju iz zemlje golfske struje dolazio svojim golfom, s volanom na desnoj strani. Preko Italije, na Anconu, pa na trajekt. Svratio bi u Ventimiglia, ondje je nekada živjela njegova rođaka Zlatica Kuničić, koja je prvog talijanskog vojnika koji se 1920. iskrcao u Stari Grad, gurnula u more, a kasnije se udala za njega. O tih njegovih pripovijedanja!
Nezaboravna je zgoda sa jednim Talijanom profesorom u Oxfordu. U menzi, gleda taj profesor ponudu za desert, pa kaže: “E da sam ja u Italiji, sad bi tu bilo bresaka, krušaka, lubenica, dinja, trešanja, šljiva, a u ovoj Engleskoj šta imamo: jabuku, jabuku, jabuku!”
A bio je dječački aktivan u svojoj samizdatskoj djelatnosti: obavio je na po tabaku papira svoj prosvjetiteljski rad o vjetrovima, dragocjeno tumačenje o onom što puha i duva: Ventorum tabula ac descriptio. Sličnu knjižicu je objavio i za stotu godišnjicu rođenja svoga zločinački ubijenog oca.
Tiho i rezignirano je, i prije nego što se razbolio, govorio kako je zdravstveni sistem u Britaniji gori nego u nekim zemljama Trećeg svijeta. Bio je nepovratno žalostan što je Britanija napustila Evropsku uniju. Vjerovao je da je EU dobro rješenje. Bila bi dobro kad ne bi bila loše.
O Bojanovim sonetima je barem dvaput bilo riječi u ovoj rubrici. Neka sada oni koji do sada nisu, pročitaju i pismo koje je Bojan Bujić objavio u londonskom dnevnom listu The Independent, 18. avgusta 1992. Tada nismo mogli ni slutiti u šta će se vrgnuti tzv. Ujedinjene nacije i tzv. svjetski poredak i u njemu tzv. velike sile:
Poštovani: Ujedinjene nacije se nalaze u dilemi oko toga da li se prikloniti jednoj strani u trenutnom ratu u Bosni, a s obzirom na uvođenje sankcija protiv Srbije. Sada postoji značajan otpor velikih sila prema slanju kopnenih trupa u Bosnu, pod zastavom UN-a ili kojom drugom, iz straha da bi mogle biti uvučene u borbe dok štite konvoje pomoći opkoljenim bosanskim gradovima.
Predsjednik Bush je izjavio da ne želi poslati američke trupe jer ne postoji jasan cilj u Bosni niti jasan vremenski okvir za završetak operacija. Sve te poteškoće mogu se, zapravo, lako prevladati, i u tu svrhu bih želio iznijeti skroman prijedlog za sprečavanje da stanovnici Bosne i Hercegovine budu teret Ujedinjenim nacijama i da postanu korisni za Novi svjetski poredak.
Naizmjenično, po sedam dana, Ujedinjenim nacijama bi trebalo omogućiti nesmetan pristup svim bosanskim gradovima za dostavu pomoći, dok bi srpskim snagama trebalo omogućiti neometano granatiranje gradova te hapšenje i deportaciju nesrpskih građana. Na taj način UN bi izbjegao uvredu Srbima i mogao bi nastaviti obavljati svoju humanitarnu dužnost.
Budući da će nakon svakog perioda granatiranja i deportacije biti sve manje ljudi kojima je pomoć potrebna, UN-ova operacija bi se mogla proporcionalno smanjiti, čime bi se ostvarile znatne uštede.
Štoviše, stručni statističari moći će izraditi projekcije koje bi mogle naznačiti tačno vrijeme kada bi cijela operacija mogla biti završena nakon nestanka svih nesrpskih stanovnika dijela Bosne i Hercegovine pod kontrolom Srba. Ovo bi pružilo odgovor na problem koji sada zaokuplja predsjednika Busha.
U slučaju da se neki od vaših čitalaca osjeća nelagodno zbog ovog neobičnog plana, trebali bi biti uvjereni da bi njihov problem mogao biti riješen od strane predsjednika Busha, koji je sada ponudio “moralnu inspiraciju” u rješavanju bosanske krize. Alternativno, mogli bi se prisjetiti Jonathana Swifta.