Sinan Prenković

Gudžević: Vodeničar Sinan

Sad kad sam od njegova unuka Muamera Prenkovića dobio njegovu fotografiju, hoću da sačuvam od zaborava Sinana vodeničara iz Muhova. To činim i za one koji su ga znali, i za one koji ga znali nisu, i za sebe to činim.

Iz Graba se dolje u Muhovu dosta godina vidio komad krova njegove vodenice među johama, a jaz vodenični se vidio jasno, za sunčanih dana bi voda u njemu bila sjajna. Danas se više jaz ne vidi, voda mu je davno odvrnuta. Ne vidi se ni vodenica, nadrasle su je johe, iako stoji gdje je bila, podzidana blokovima, da ima nekoga te bi vodeničario, mogla bi odmah mljeti. Ali šta da melje, kad se žito više ne sije, kad se brašno kupuje u prodavnicama široke potrošnje.

Od Graba do Sinanove vodenice bilo je još pet vodenica, ali su moj otac i stric mljeli najradije kod Sinana. I drugi moji rođaci su voljeli Sinanovo mlivo. Medo Gudžević je znao odnijeti na leđa po stotinu oka žita i vratiti se s toliko oka brašna. Za one koji možda ne znaju, jedna oka je 1,25 kg. Imao je Medo vodeničara i upola bliže, ali je njegov jaki hrbat nosio po dvije teške vreće samo u vodenicu Sinana Prenkovića.

Sinan je bio vodeničar, gotovo samo vodeničar. Imao je dvije-tri krave, nekog imanja velikog nije imao, vodenica mu je davala hljeb za njega, ženu i šestoro djece. Bio je omiljen, bio je glavni vodeničar, jer nije zakidao, nije potkradao ni na žitu ni na ujmu. Bio je pošten do neba, govorilo se. I bio je čovjek za kojega se znalo da nikad nije lagao. No je bio jedinstven i u jednoj stvari o kojoj se i danas priča. Bio je vodeničar u odijelu, dakle u sakou, a ispod sakoa prsluk, do tijela košulja, najčešće svijetloplava ili bijela. Sako i pantalone su bili teget boje. Na glavi je imao beretku, često i franculju.

Govorilo se da Sinan ide u vodenicu kao u svatove, a iz vodenice kao u druge svatove. Zato što je iz vodenice izlazio s odijelom kao da ga je upravo obukao. Bio je čudo kakvo se nigdje nije viđalo. Sve njegovi mušterije, znojavi ili neoznojeni, imali su poneki trag brašna na odjeći, neki su izlazili brašnjavi kao da po cio dan rade s brašnom, a Sinan nikada. Njegova palta (tako se zvao sako, dok nije istisnuo paltu) bila je tamna, brašna na njoj nije bilo. A po cijeli dan je provodio kraj koša sa žitom, kraj sanduka za brašno, uz kamenove koji melju i čeketalo koje čeketa. I punio je vreće brašnom, i pomagao ljudima da vreće natovare na konje i kobile ili na volujska kola.

Sretao sam ljude koji su bili uredni i nestvarno čiste odjeće, a radili su ne baš čiste poslove, ali da vodeničar nema ni trag brašna na sebi, to ne bih vjerovao nikome da mi priča. Ne bih, da nisam znao Sinana vodeničara. Danas bih mogao reći da mu je sličan bio pjesnik Bora Radović. Sate i sate bi Bora znao provoditi u kafani, u većem ili manjem društvu pio bi svoje vino roze, i pušio svoje cigarete, ali mu trag pepela ili mrlje od vina nikad niko nije vidio na odjeći. Kafane Moskva, Klub književnika, Mala Slavija bile su pune razbarušenih, umrljanih pepelom i vinom, samo je Bora Radović ostajao netaknuto neumrljan, kao da je bio kakav visoki gost što je upravo ušao da sjedne. Jednom ga je pitao jedan pjesnik: “Dobro, bre, Boro, koliko se ti puta presvučeš dok si u kafani?”

Sinana Prenkovića sam imao pred očima kad god bih negdje vidio vodenicu, čuo pjesmu o vodenici, kad god bi se o vodenicama kazala koja riječ. U Brazilu, u mjestu Farroupilha, kad sam na jednoj svadbi slušao pjesmu potomaka njemačkih iseljenika “Es klappert die Mühle am rauschenden Bach, klipp klapp”, čuo sam Sinanovo čeketalo, koje je on zvao čaktalo, i čuo sam šum njegovoga jaza i brujanje vode koja sa koraba pada u badanj, a s badnja na peraja vodeničnog kola. I kad sam prevodio epigram o vodenici Antipatra iz Soluna, misao mi je išla na Sinanovu vodenicu i zamišljao sam kako u njoj vodeničarke tvrdo spavaju dok Demetrine nimfe okreću kolo pod badnjem.

Jednom smo ga nas nekoliko đaka pješaka pitali, dolaze li u njegovu vodenicu vile, kao što smo čuli da dolaze u svaku vodenicu. Kod mene ih nema, rekao je. Ja sam u vodenici i spavao, nije nijedna došla. Ako hoćete da vidite te vile, njih tražite po drugijem vodenicama.

Jednom sam se, u djetinjstvu, dok je Sinan mijenjao badanj i voda bila odvrnuta, sa rođakom Ramizom, spustio niz njegov još mokri korab. Ramiz je udario koljenom u novi badanj, a Sinan je čuo udarac, pa nam je doviknuo nešto što nismo čuli, jer smo uhvatili tutanj. Taj mokri korab je meni i Ramizu bio prvi, možda i jedini tobogan niz koji smo se spustili. Drugi put smo se, bilo nas je četvoro, na povratku iz škole zadržali duže, pa je pala noć, a mi odlučili da se popnemo na Sinanovu krušku koja je bila na samoj obali vodeničnog jaza. Bila je najslađa kruška, pa smo brzo napunili njedra. U jednom času se čulo kako se otvaraju vrata na Sinanovoj kući, i mi smo se hitro spustili do grana najbližih zemlji, te poskakali. Te grane su bile dosta visoko, pa smo Zejna i ja završili u jazu, a kruške su nam poispadale. Čuli smo Sinanov glas: “Vidite nekako pa izgubite glavu usred moga jaza, da ve nosim na dušu!”

Slušali smo priče o tome kako je jednom otišao u Kosovsku Mitrovicu da nabavi vodenične kamenove, i kako ga je neki nepoznat čovjek namamio izvan grada govoreći mu da ima dva žrvnja za prodaju. Sinan je krenuo s njime, no je usput prozreo varalicu i zaprijetio mu da će ga izbosti nožem, ako je naumio da mu učini bilo kakav poganluk.

Kamenove je nabavio kod nekog drugog, a pamtim njegovu riječ da on u Mitrovicu nikad ne ide bez noža. Sinan je znao na riječima biti prijeke naravi, ali nasilan nije bio nikako, ne znam otkud je bio uvjeren da će ga u Mitrovici spasiti nož. Svi vodeničari muhovskih vodenica išli su u Mitrovicu po kamenove za mljevenje.

Sinan nije bio od velikih riječi. Kad sam odrastao, koji put bi me upitao: “A đe si adoše, a kako si? A kako ti je tamo u Beograd?”

E tako, jednog aprilskog dana 1982. došavši iz Beograda, pješice hodim prema Grabu, kad u Muhovu, sretnem Muljaza Kahrovića, čovjeka u kojem stanuju krilate riječi. Nosi na ramenu lopatu. Kad ga upitam kojim poslom je lopata na njegovom ramenu, on mi ovako odgovori: “E vidiš li ovo groblje koje mi zovemo Rovača? Tu smo danas u grob spustili tvoga adoša Sinana, vodeničara našega. Grob smo kopali ja i Daut Gudžević. Kažem ti, u grob, a slušaj u šta. E toga Božjega davanja: mi kopamo, a voda izvire. Kopamo dalje, a voda sve jača. Daut i ja malo kopaj, a malo više kantama izbacuj vodu. Na jedvite jade iskopasmo grob koliko treba da je dubok, a voda i dalje izvire i puni ga. Mi izbacuj, ona dobacuj.

Doniješe mejta Sinana vodeničara, a voda ka da je ne čistimo. Cio ovaj april je kišan, a Rovača je ionako ljevačna, a nekmoli kad napadaju kiše. Tabut čeka, mi izbacujemo vodu. Pomažu nam i drugi, hodža stoji, čeka, čeka, pa kaže: ‘Dosta je, sad spustite rahmetliju u njegov grob!’ I mi spustimo rahmetliju Sinana u grob, baš kao u turšiju. Pa ti vidi: cio život je vodeničar bio sa vodom, kraj vode, navrtao i odvrtao vodu na jaz, na korab, na badanj, na cifun, voda mu plaho ispod vodenice hučala. Pa smo ukopali više u vodu no u zemlju Sinana vodeničara.”

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke