Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju je 2013. Jadranka Prlića i petoricu ostalih čelnika Herceg-Bosne proglasio krivima i prvostupanjski osudio na ukupno 111 godina zatvora. Kao i sve haške presude, i ova 2017. potvrđena odluka sadrži riznicu informacija o potencijalnim dodatnim osumnjičenicima. U njoj se tako šezdesetak puta spominje general Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Zlatan Mijo Jelić. Za ratnog zapovjednika Mostara navodi se da je “u najmanje 235 navrata” odobrio slanje zarobljenika iz logora Heliodrom na prisilne radove, uključujući i na liniji fronta, uslijed čega su brojni stradali, dok su velik broj njih hrvatski vojnici zlostavljali. Zapovjednik Heliodroma Stanko Božić 7. kolovoza 1993. tako obavještava funkcionere HVO-a, uključujući i Jelića, “da se šest zatočenika nije vratilo u Heliodrom” jer su za vrijeme radova ranjeni od strane Armije BiH. Potom 14. rujna Božić izvještava da su smrtno stradala četvorica zatočenika prebačena u Zatočenički centar Vojno – Husnija Ćorojević, Enver Kajtazi, Havdo Jelin, Haris Začinagić, pri čemu se ne navode okolnosti njihove smrti. Raspravno vijeće Haškog tribunala utvrdilo je da su zatočenici “upućivani na rad u 2. brigadu HVO-a, gdje su bili pod nadzorom zapovjednika i dozapovjednika Zatočeničkog centra Vojno, prvenstveno na osnovu zapovijedi Zlatana Mije Jelića”.
U prosincu 2015. optužnicu protiv Jelića podiglo je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine. Tereti ga se da je od svibnja 1993. do ožujka 1994. “u svojstvu komandanta 1. djelatne bojne Vojne policije HVO, te 1. lakojurišne bojne VP HVO, te zapovjednika koji je pod kontrolom imao sve postrojbe HVO-a na području Mostara, postupao protivno odredbama međunarodnog humanitarnog prava i Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih osoba” i time počinio zločine protiv čovječnosti iz članka 172. Kaznenog zakona BiH – i to prisilnim etničkim čišćenjem, nezakonitim zatvaranjem u logore, mučenjem i zlostavljanjem žrtava te odvođenjem na prinudne radove, kao i “tjeranjem zatočenika da obučeni u odore HVO-a bacaju zapaljive predmete na objekte pod kontrolom Armije BiH”.
Uslijed toga smrtno je stradalo najmanje pedeset žrtava, 188 je teže i lakše ranjeno, dok su njih četrdesetak zlostavljali pripadnici HVO-a. Prema optužnici, Jelić je za ove zločine znao, odobrio ih te nije poduzeo ništa da ih spriječi ili kazni. Teretilo ga se i da je odobravao odvođenje zatočenika na prinudne radove na imanja pojedinih dužnosnika HVO-a, kao i prisiljavanje na utovar i prijevoz imovine opljačkane od Bošnjaka i Srba. Optužnica protiv Jelića jedan je od najopsežnijih predmeta za zločine počinjene na području Mostara – Tužiteljstvo BiH namjeravalo je pozvati više od dvjesto svjedoka i priložiti više od 1.100 dokaznih materijala.
Prema Jelićevoj izjavi, optužnica ga je zatekla u rodnom Širokom Brijegu, a prije njenog potvrđivanja vratio se u Hrvatsku, gdje živi od 2011. godine. Tužiteljstvo BiH priopćilo je da se nalazi u bijegu, no Jelić je negirao bijeg i najavio kako će tražiti da slučaj preuzmu institucije RH. Interpol je tjeralicu raspisao 2018., da bi u listopadu 2020. slučaj preuzelo Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu. Istovremeno je intenzivirana besramna podrška državnih, crkvenih i ostalih elita ovom optuženiku za masovne zločine. U Saboru je Jelića 2017. primio predsjednik Odbora za veterane, aktualni ministar obrane Ivan Anušić. Nakon što je u ljeto 2020. Jelić u koautorstvu s Antom Nazorom i Davorom Marijanom objavio knjigu o zločinima nad bosanskim Hrvatima 1990-ih, njene promocije su pohodili ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i sisački biskup Vlado Košić.
Vrhunac kanonizacije u nacionalnog zaslužnika bio je kolovoz 2020., kada je povodom obljetnice “Oluje” predsjednik Zoran Milanović odlikovao Specijalnu policiju MUP-a Herceg-Bosne i Red Nikole Šubića Zrinskog svečano uručio Jeliću, kao nekadašnjem zapovjedniku te formacije. I dok ugledni mediji Jeliću tepaju kao “čudu od djeteta” – nekadašnji radnik u trikotaži postao je zapovjednik Mostara s 22 godine života – sarajevski list Dani davno ga je opisao kao “nacionalradikala ograničenog rječnika” koji, dodajmo, 2010-ih nerijetko gostuje kod Velimira Bujanca i u drugim neoustaškim medijima, gdje umanjuje i relativizira čak i HVO-ov masovni pokolj u Ahmićima.
U svjetlu navedenog, kao i notorne pristranosti hrvatskog pravosuđa kada su u pitanju ratni zločini i servilnosti u odnosu na izvršnu vlast, ne iznenađuje da Jelić u kolovozu 2020. nije samo obavijestio javnost kako je njegov slučaj prebačen u Zagreb, nego i samopouzdano prognozirao kako će se “u istrazi utvrditi da nema elemenata za optužnicu”. I gle čuda, pet godina kasnije, ovog 17. srpnja zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo priopćuje kako je nakon provedene istrage ona obustavljena “u nedostatku dokaza koji bi osnovanim činili zaključak da je okrivljenik počinio kaznena djela koja su mu rješenjem o provođenju istrage stavljena na teret”.
– Kazneni zakon RH ne poznaje institut zločina protiv čovječnosti, stoga je Jelić nakon preuzimanja slučaja od institucija BiH osumnjičen za tome slična krivična djela – protiv civilnog stanovništva i protiv ratnih zarobljenika. To znači da se predmet vraća u fazu istrage, pa se ponovno ispituju svjedoci i prikupljaju dokazi. Prije tri godine DORH je našem mediju potvrdio da su ispitane stotine svjedoka, uključujući veliki broj zaštićenih svjedoka i oštećenika. Među njima su vrlo vjerojatno brojne direktne žrtve i porodice građana smrtno stradalih prilikom odvođenja na radove. Postavlja se pitanje da li su svi ti svjedoci saslušani kako treba. Od tolikog broja njih, teško je povjerovati da su svi iskazi bili neuvjerljivi, a upravo na osnovu tih izjava i brojne materijalne dokumentacije je podignuta i potvrđena optužnica u BiH. Teško je temeljem šturog saopćenja DORH-a išta nagađati. Međutim, nameće se zaključak da je ovo jedna u nizu političkih odluka – govori Haris Rovčanin, novinar Balkanske istraživačke novinarske mreže (BIRN) koja dvadeset godina sustavno prati procesuiranje ratnih zločina.
Po njegovom mišljenju, DORH-ova odluka o Jeliću je bila očekivana. Premda su Hrvatska i BiH potpisale sporazume o pravosudnoj suradnji i premda ta suradnja dobro funkcionira po pitanju drugih oblika kriminala, “kada govorimo o ratnim zločinima, ti sporazumi postoje samo na papiru. Praksa izgleda potpuno drugačije”, kaže Rovčanin. Dodaje kako je iz BiH u Hrvatsku, koristeći dvojno državljanstvo, pobjeglo na desetine optuženika, koji su tako izbjegli procesuiranje.
– Što se postupaka koji su se odvili tiče, nedavno smo prikupljali sve presude za ratne zločine počinjene u BiH, uključujući i presude sudova u Hrvatskoj. Ne razmatrajući suđenja u odsutnosti, postoji svega desetak pravosnažnih presuda, od kojih je četiri ili pet završilo osudom. Pritom se dvije odnose na pripadnike srpske paravojne formacije “Škorpioni”, a pripadnici HVO-a osuđeni su u dva slučaja. Ostale presude su oslobađajuće. Među njima su, na primjer, procesi pripadnicima HV-a za ubistva izvršena između Banje Luke i Mrkonjić Grada tokom akcije “Maestral” i drugih. Ima i slučajeva kao što je onaj jednog od mostarskih komandanata HVO-a Marka Radića, koji je u BiH osuđen na 21 godinu zatvora. Odobreno mu je izdržavanje kazne u Hrvatskoj, gdje je uložio žalbu te mu je Vrhovni sud RH kaznu gotovo prepolovio na 12 godina. U svim je slučajevima optuženicima zajedničko da su bijegom u Hrvatsku ili izbjegli kaznu ili dobili znatno blaže kazne. A Jelić je prošao i bez optužnice – zaključuje Rovčanin.
I izvještaj za 2024. Sergea Brammertza, tužitelja Međunarodnog rezidualnog mehanizma, ističe da je regionalna suradnja s Hrvatskom otežana zbog političkog uplitanja u procese i politike nepružanja pravne pomoći u slučajevima ratnih zločina. Broj neriješenih zahtjeva za pravnom pomoći koje su uputile institucije BiH popeo se na gotovo devedeset. Takav stav hrvatskih institucija “kao posljedicu ima poticanje nekažnjivosti za zločine koje su u BiH počinili hrvatski državljani”, pri čemu se većina spomenutih zahtjeva odnosi na izravne počinitelje koji su ubijali, silovali, pritvarali i vršili druge zločine. Sarajevsko Udruženje žrtava i svjedoka genocida precizno je priopćilo kako je Hrvatska DORH-ovom odlukom o Jeliću “potvrdila kako je sigurno utočište za osobe osumnjičene za ratne zločine počinjene na području BiH”. Ako to važi za druge, tim više važi za visokopozicioniranog Jelića.
Naime, obrana ovog aktualnog ljubimca državnog vrha nije nevažan, a možda je i jedan od završnih činova glancanja povijesne uloge Franje Tuđmana, idoliziranog autokrata koji je presudom Prliću i ostalima opisan kao ključan sudionik udruženog zločinačkog poduhvata, koji je obuhvaćao ubojstva, progone, deportacije te razaranje gradova i sela, s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH i pripajanja Hrvatskoj. Kontinuirano štiteći osumnjičenike za ratne zločine hrvatske “elite” izravno rehabilitiraju Tuđmanovu zločinačku politiku, čiji je Jelić bio vrlo ozbiljan lokalni pregalac. Inače, Feral Tribune je 2005. pisao kako je Jelić bio važna karika u biznisu izdavanja lažnih dokumenata bivšim ratnicima koji su strahovali od haškog progona – kao i pripadnicima regionalnog krim-miljea – pa je došao u vidokrug obavještajnih službi u vrijeme kada su nastojale mapirati suradničku mrežu odbjeglog Ante Gotovine. S tim zaleđem te nakon ulaska Hrvatske u EU, lako je moguće da je bilo iluzorno imati ikakva očekivanja da bi zagrebački kazneni progon Jelića mogao biti išta osim farse.
Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, za posljednji DORH-ov manevar kaže kako zabrinjava obustavljanje istrage ratnih zločina počinjenih nad ratnim zarobljenicima. Dodaje kako se boji da je na djelu više faktora, među kojima prednjače zavjera šutnje među nekadašnjim pripadnicima HVO-a i sve nepovoljnija politička klima za procesuiranje zločina koje su počinile postrojbe HV-a i HVO-a.
– Čini se kako su ispitani svjedoci u Hrvatskoj pripadnici vojnih postrojbi koji ne žele progovoriti o torturi, dok sami preživjeli iz logora žive u BiH. Odluka DORH-a uklapa se u niz u kom se nalaze i odlikovanje predsjednika RH Jeliću. I jedna i druga čine samo dio kontinuiteta poteza kojima se ignoriraju činjenice utvrđene o logorima. U tom sramotnom nizu je i odluka o Muzeju HVO-a točno na lokaciji logora Heliodrom. Uz osuđujuću presudu Tribunala protiv Prlića i drugih zbog ratnih zločina u zatvorima i logorima u Ljubuškom, Dretelju, Gabeli i na Heliodromu, u kojoj se utvrđuju činjenice i konstatira podrška s najviše razine vlasti, sve do tadašnjeg predsjednika Tuđmana, ignoriraju se i presude hrvatskog pravosuđa protiv pripadnika HVO-a – kaže Teršelič.
Ona navodi presudu u pravomoćno okončanom postupku protiv Marinka Marića i Željka Rodina, nekadašnjih pripadnika HVO-a i istražitelja službe SIS, osuđenih zbog ponižavanja, fizičkog i psihičkog zlostavljanja, mučenja i tjelesnog kažnjavanja protupravno zatočenih civila bošnjačke nacionalnosti tijekom druge polovice 1993. u logorima Gabela, Silos i Dretelj u općini Čapljina. Prvotnu kaznu izrečenu pred Županijskim sudom u Splitu Vrhovni sud je 2022. prvooptuženom Mariću povisio na sedam, a drugooptuženom Rodinu na šest godina zatvora.
– Predstavnici izvršne vlasti mogu ignorirati presude, ali ne mogu izmijeniti činjenice o mučenjima u logorima. Njih su itekako svjesni preživjeli, pogotovo obitelji stradalih i dobar dio bosanskohercegovačkog društva. Sigurna sam da, ma koliko se trudili, ne mogu izbrisati svijest o sramotnim zločinima ni u hrvatskom društvu – zaključuje Teršelič.