Bakotin: Samo posao, ništa život

Raskršće avenije Lexington i 125 ulice u istočnom Harlemu, lokacija koju je Lou Reed opjevao u “I'm Waiting for the Man”, pjesmi radosnog džankija. Tom slavnom raskrsnicom početkom ovog rujna pogubljeno baulja muškarac: moguće da je na tranqu, sve popularnijoj drogi, kombinaciji sedativa za konje, ksilazina, i heroina ili fentanila. Nedaleko na asfaltu spava čovjek, a pored njega i drugi, naslonjen na klupu. Nešto južnije, u bitno imućnijoj četvrti Upper East Side, ulicu prelazi sijedi muškarac u crnoj, duboko razrezanoj haljini, a iz te mantije opasane kožnim kaišem iskoračuju gole butine, natkrivene kaubojskim šeširom s perom i pažljivo njegovanom bradom. Ispred krcatih skala muzeja Metropolitan za stolom i žutom pisaćom mašinom sjedi plavuša poslovnog držanja: “Custom poems” – “pjesme po narudžbi” – piše na kutiji mašine. “Pedofilija nije seksualno opredjeljenje, mRNA injekcije nisu cjepiva, muškarci nisu žene, klimatske promjene nisu prijetnja, vlada nije tvoj prijatelj”, poručuje gerilska naljepnica pored ulaza u obližnji Central Park.

Nedaleko od izlaza na zapadnoj strani stambeni je kompleks Dakota; ispred njega je psihotični Mark David Chapman smrtno upucao Johna Lennona. Južnije, pulsirajuća masa vrvi grotlom Times Squarea, uokvirenog neboderima s kojih mnoštvo billboarda zasipa salvama podražaja, proizvodeći animirani pakao. Normalniji displejevi listaju popuste na predstave 41 kazališta smještenog u ulici Broadway, muškarac utjeruje novac od svih koji se fotografiraju sa živim King-Kongom, “Frende, imaš dolar?”, dobacuje crnac odjeven samo u bokserice i crveni šlafrok. “Ovo je zona bez oružja”, obavještava jarki pano s prekriženim pištoljem. Još južnije je East Village, četvrt kojom su 1950-ih landrali bitnici, od Williama S. Burroughsa i Jacka Kerouaca nadalje.

Potom, World Trade Center: na mjestu “Blizanaca” čije terorističko rušenje je bilo okidač neoimperijalnog “rata protiv terora” prilično je posjećeni memorijalni kompleks s dva reflektirajuća bazena. Američke zastave izvješene nad kompleksom prodaju se po 75 dolara, Made in USA, a kupac dobiva i certifikat o autentičnosti. Na obližnjem raskršću iz limuzine izlazi grupa ortodoksnih Židova. “Mesija je ovdje”, poručuju naljepnice na semaforima. Na njima je rabin Schneerson, umro 1994. godine, čiji su sljedbenici vjerovali da je upravo on spasitelj. Mesija nikada nije bio bliži: na naljepnici se koči QR-kod kojim ga može dozvati svaki pametni telefon. Na samom jugu su Financial District i zloglasni Wall Street, simbol besramnog bogatstva, pohlepe i nejednakosti. A potom, u daljini, Kip slobode i otok Ellis, do 1954. prva točka za milijune doseljenika utonulih u američki san.

Ova površna skica Manhattana rezultat je nasumičnih dojmova prikupljenih tijekom nekoliko dana rujna. Kao i uvijek, to srce New Yorka ispunjeno je grozničavim gibanjem, energijom bezbrojnih doseljenika i turista, vjerojatno stotinama jezika koji odjekuju (zajedno s okolicom) 20-milijunskim gradom, kao što su prije dvije hiljade godina odjekivali središtem prvog univerzalnog zapadnog carstva. “Amerika je Rim”, napisao je Iggy Pop. Baš ovdje su dovedeni i službeni izaslanici cijelog svijeta: tu na East River smješteni su Ujedinjeni narodi. “Amerika je govno, ako nemaš para. A da ih imam, otišao bih u Dubai”, kaže nam Egipćanin zaposlen u meksičkom fast foodu u Upper East Sideu. Ispred radnje na rasklopnom krevetu spava beskućnica, jedna od njih devedesetak tisuća u ovom gradu. “Vidiš kako mi je. Samo posao, ništa život”, odgovara nam drugi Egipćanin na obližnjem kiosku s bliskoistočnom hranom. Dva mjeseca kasnije internet će zapaliti snimka na kojem njegovog suradnika islamofobno vrijeđa i maltretira izvjesni Stuart Seldowitz, inače savjetnik u Obaminoj administraciji.

Amerika je mit, dominantna paradigma modernosti, a New York je srce tog mita, djelomično i jugoslavenskog: na Petoj aveniji je smještena cvjećarnica Grupe TNT. Kasno ljeto u New Yorku ipak donekle odudara od očekivanja. Zahvaljujući globalnom zagrijavanju, ovdašnja klima je nedavno službeno reklasificirana, iz vlažne kontinentalne u vlažnu suptropsku. Temperature su početkom rujna dosizale gotovo 35 stupnjeva, a da im zaštite jastučiće na šapama vlasnici su psima obuvali cipele. Krajem mjeseca grad su pogodili pljuskovi i poplave.

Zrak je strahovito topao i težak, pa ambiciozniji šetač lije litre znoja. Ispunjen je i gotovo sveprisutnim mirisom kanabisa, legaliziranog 2021. za privatnu upotrebu, dok je javno pijenje alkohola i dalje kažnjivo. I dok ulicama po službenim procjenama trčkara oko tri milijuna štakora, skitajući se bruklinskim Prospect Parkom nailazimo na ugodan par: na zrak su izveli svoju šarenu bou (boa constrictor, zmija koja naraste do šest metara). “On je dobar”, odvraća muškarac na naš zapanjen pogled. Nešto je, ipak, vrlo očekivano, poput odvratno zašećerenih bezalkoholnih pića, koje redovno prolijevamo nakon par gutljaja. Ili već spomenute raznolikosti: odavno se ovdje ne nalazi samo Little Italy i Chinatown, nego i Little Brazil, Little Manila, Little Yemen i desetine ostalih etničkih četvrti. A taj Babilon sve je više hispanofon – španjolski je materinji jezik približno četvrtine stanovnika užeg gradskog područja.

– To jest potpuni kliše, ali ovdje stvarno ima ljudi iz svih mogućih svjetova. Na nasumičnoj zabavi možete sresti ruske disidente ili klasične pijaniste koji sviraju Rahmanjinova. S druge strane, osim što su ta multikulturalnost i melting pot iznimno klasno segregirani – pa tako na Upper East Sideu uglavnom žive bogati bijelci, ali i bogatiji pripadnici ostalih rasa, dok u Queensu živi uglavnom multirasna radnička klasa – ovdje vlada ekstremna nejednakost.

Najbogatiji ljudi svijeta svakodnevno se mimoilaze s gomilom beskućnika koji nemaju baš ništa, osim psihičkih problema. Američki tip kapitalizma i puritanski individualizam podrazumijevaju da su propali pojedinci sami za to odgovorni, pa se sami moraju i izbaviti. Demonizacija i dehumanizacija siromašnih kroz medije i političku retoriku toliko su uobičajene da njih prosječan građanin gotovo više ne gleda kao ljude – govori nam Valerio Baćak, sociolog iz Zagreba koji u New Yorku i obližnjem New Jerseyu živi od 2015. godine.

Mnogi beskućnici su LGBT ili trans osobe istjerane iz vlastitih obitelji, koje zbog liberalne atmosfere dolaze u New York. Iz istog razloga dolaze i brojni ovisnici, pa je taj društveni problem ovdje bitno vidljiviji no drugdje. Osim što su tužitelji u njujorškom kaznenom sustavu prilično progresivni, razni socijalni servisi su prisutniji nego li u najvećem dijelu zemlje, objašnjava Baćak. Tijekom 2021. federalna vlada potrošila je 1,1 bilijun dolara na razne socijalne programe, a savezne države još približno 750 milijardi, pri čemu je gledajući iznos utrošen po glavi stanovnika New York pri samom vrhu.

Nadalje, grad je premrežen dostupnim i učinkovitim javnim prijevozom, što omogućava potpuno drugačiji način života i perspektivu od, recimo, Arizone, u kojoj je neposjedovanje automobila veliki hendikep. Osim toga, javne škole u New Yorku su solidne kvalitete, a grad je izuzetak po tome što je petina ovdašnje radne snage sindikalizirana – dvostruko više od nacionalnog prosjeka.

Istovremeno, mnogi Amerikanci nemaju nikakve ušteđevine niti veze s obitelji, a njujorški život je skup. Samo najam jednosobnog apartmana u Bronxu košta od 1,5 do dvije tisuća dolara mjesečno, a na Manhattanu i više od tri i pol tisuće. Ovdje nema socijalne zaštitne mreže – premda je za vrijeme pandemije koronavirusa SAD uveo golem niz potpora uslijed kojih je počeo sličiti na evropsku socijalnu državu, s vrlo dobrim rezultatima, pa je tako broj djece koja žive u siromaštvu smanjen je za trećinu. Većina tih programa je, međutim, ukinuta. Sve u svemu, ponekad su dovoljni jedan ili dva mjeseca bez plaće da se završi na ulici.

East Village desetljećima je bio kontrakulturna Meka u kojoj su nakon bitnika uslijedili pankeri: u kultnom klubu CBGB nastupali su Ramonesi, Television i Patti Smith. Četvrt je danas dobrim dijelom gentrificirana, iako i dalje ima status hipsterske prijestolnice, s brojnim umjetnicima i birtijama. U nekima od njih malo pivo, i to neglamurozni Pilsner Urquell, košta devet dolara, na što još ide obavezna napojnica; u drugima je “samo” četiri. Začitavši se u parku na Tompkins Squareu – nedaleko od zgrade u kojoj je živio slavni bebop saksofonist Charlie Parker – iznenadila su nas dva muškarca prilazeći doslovce na dvadesetak centimetara razdaljine. Nakon prvog straha ispostavlja se da su jedva pokretni, vjerojatno opijatima pretvoreni u zombije.

– Grozno je to što živeći ovdje razvijete toleranciju, oguglate na ljudsku nesreću. Ne pada vam na pamet da se uključite u neke incidentne situacije, što bi u Zagrebu vjerojatno napravili. Pozovete policiju ukoliko vidite mrtvaca, ali ni to vas ne pogađa koliko bi bilo normalno. Ovo je tranzicijski grad u kojem velik broj ljudi ne živi predugo, što utječe na društvenu koheziju. I raznolikost stanovništva utječe na slabiju povezanost. Za razliku od toga, Philadelphiju, u kojoj sam također živio, obitelji nastanjuju generacijama – nastavlja sociolog.

Društvena anomija naročito je narasla tijekom pandemije, a s njom i stope nasilja, ponekad posve slijepog – poput nasumičnog guranja ljudi pod podzemnu željeznicu. Gdje se nalazimo podsjećaju i reklamni panoi: nude 10.000 dolara za pomoć pri hapšenju osobe koja je ustrijelila policajca. Ipak, stopa kriminala i dalje je bitno manja no prije tridesetak godina. Tako je 2022. zabilježeno 438 ubojstava, za razliku od 2.262 iz 1993. godine. Istovremeno, uz nejednakost i nasilje, Ameriku vjerojatno daleko najviše i dalje presudno truje još jedno staro, morbidno zlo.

– Zapanjujuće je koliko u ovom društvu stvarnost još uvijek rasno određena, uključujući životne ishode vezane za zdravstvo, obrazovanje ili kazneni sustav. Očekivale bi se mnogo veće promjene, uzimajući u obzir koliko se govori o rasizmu na svim razinama, od visoke politike do običnih ljudi. No on je gotovo postao ne samo neka vrst strukturne činjenice, nego i svojevrsni instinkt ili nepromjenjiva datost ovog društva, u kojem de facto postoje beneficije i za antirasiste i za rasiste – objašnjava Baćak, zaposlen na Sveučilištu Rutgers u New Jerseyu, gdje se bavi nejednakošću u kaznenom pravosuđu.

Godine 2000. crnci su činili polovicu američke zatvorske populacije, iako njihov udio u stanovništvu iznosi svega 13 posto. Otada su se stvari ponešto popravile, naročito nakon policijskog ubojstva Georgea Floyda 2020. godine i masovnih prosvjeda pokreta Black Lives Matter. Rasne nejednakosti u zatvorskom se sustavu smanjuju, mada su i dalje snažno izražene. A u Illinoisu je ukinut institut jamčevine, koji imućnima omogućava da suđenje čekaju izvan zatvora. Naš sugovornik ovu temu poznaje i iz osobnog iskustva. New Jersey je zatvorenicima omogućio studiranje, pa tako Baćak kolegij o kaznenim sustavima u svijetu predaje i u zatvoru.

– Imam osamnaest studenata, od čega desetak crnaca, ostali su bijelci i hispanoamerikanci. Neki su desetljećima u zatvoru, SAD je jedina država koja ima doživotnu zatvorsku kaznu i za maloljetnike. Teško je gledati kontrast između zadovoljstva zatvorskih čuvara i samih zatvorenika, koji izuzetno dobro razumiju kako sustav funkcionira, a mnogi od njih su, unatoč snažnoj kritici rasizma, jako veliki patrioti – zaključuje naš sugovornik.

Ambivalentnost se možda najbolje osjeća pri šetnji južnim Bronxom, poznatom po repu, hip-hopu, grafitima i siromaštvu: njegova stopa ovdje iznosi 37 posto, dok je na razini cijelog grada bitno manjih 14,3 posto. Poneki stanovnici četvrti Mott Haven zaista se doimaju sirotinjom – veoma pretili i kljakavi, u kontrastu s mondenim svijetom downtown Manhattana mnogo manje fensi odjeveni… Uznemirena djevojka preko mobitela vrišti na majku te je čuje čitava ulica, dernjava vlada i oko polica banaka hrane, food banks, muškarac s dredloksima ležerno kopa po vrećama smeća i ostatke slaže na plastični tanjur.

Upečatljive su poznate stambene zgrade od crveno-smeđih cigli s vanjskim protupožarnim stubištima. Svakih par desetaka metara je neka crkva: Dom svećenika vjere (multikulturalna crkva), Evangelički misionarski hram inc., Božja crkva inc.… Lokalni momci “vise” po ćošama i slušaju muziku, hladeći se pored razbijenih hidranata, dok pokušavamo izbjeći suvišne poglede… Sve te šarolike i zazorne prizore posjetitelj istovremeno osjeća vrlo intimno. Vidio ih je, naime, na stotine ili tisuće puta. “Ne izgleda li sve kao na filmu?”, piše nam iskusnija prijateljica ovog grada. Svijest i podsvijest nisu naše: kolonizirane su Hollywoodom i njegovim prikazima New Yorka – od “Građanina Kanea”, preko “Taksista” i filmova Woodyja Allena do “Matrixa” – te se moramo podsjećati da promatramo stvarnost, a ne pokretne slike. Isto, uostalom, važi za čitavu američku kulturu, s razlogom smatranu iznimno snažnom “mekom moći”, soft power, uslijed koje noću u baru plaćate klavijaturistu kako biste baš ovdje čuli “I'm Waiting for the Man” ili se grizete što niste stigle posjetiti grob Milesa Davisa.

Iako su u američkom slučaju uvelike točni, stereotipovima mnogo i izmiče. Stipan Tadić slikar je iz Zagreba, a u New Yorku živi od 2018. godine. Za svoj posljednji ciklus nazvan “Metropolis: 36 prizora New Yorka” obilazio je brojne lokacije. Na početku ga je bilo strah odlaziti u Bronx – “Međutim, uskoro sam izgubio predrasude. Svi se fokusiraju na nekoliko likova koji prodaju drogu, ali to je možda 0,1 posto stanovništva”, kaže, dodajući kako većinu čine obitelji koje pokušavaju živjeti. Mnogo njih su afrički muslimani ili Portorikanci – “trešti glazba, ljudi plešu po cesti, snažan je osjećaj zajednice”. Tadićev spomenuti ciklus radova – postavljen prošlog ljeta na izložbi u Galeriji James Fuentes – usredotočen je na njujoršku radničku klasu, primjerice dostavljače, kao i na rasne manjine. Na jednom od njegovih stripoidnih platna, nerijetko podijeljenih u niz prizora i punih prljavog života metropole, lebdi i lice Ralpha Fasanelle – španskog borca, sindikalista, borca za radnička prava i poznatog samoukog slikara, rođenog u Bronxu.

– Umjetnost je ovdje elitna djelatnost, velika je razlika između mene i tih radnika. Mnogo sam se dvoumio kako da oslikam taj milje, bez da to ispadne eksploatacija i komodifikacija tuđe patnje. Istovremeno, mislim da je suština umjetnosti i dalje ta da bude neko zrcalo koje pokazuje svijet, a ja se ovim ciklusom sigurno neću obogatiti. Napravio sam portret New Yorka slijedeći jednu liniju podzemne željeznice, jer mi je to dalo mogućnost da kroz 36 slika demokratski oslikam društvenu panoramu, od radnika u Bronxu do Rockfeller centra. Fizički sam obišao sve lokacije i razgovarao s ljudima. Sociološki i antropološki aspekt mi je uvijek bio bitan – priča nam Tadić.

U radu mu je uvelike pomoglo to što je po dolasku ovdje na Sveučilištu Columbia odslušao čitav semestar o velikom renesansnom slikaru Pieteru Brueghelu: on je, kaže, “bezvremenski oslikao seljake, parodirajući ih empatično, bez ruganja. Bio je antropolog svog vremena i, štoviše, utjecao na ukus seljačke klase”. Drugi uzori pri ovom ciklusu bili su mu Grupa zemlja, odnosno Hegedušić i Generalić. Također i njemački novi objektivizam – Otto Dix, George Grosz – ali i underground strip. “U temelju svega su dokumentaristički crtež, groteska i ptičja perspektiva”, zaključuje ovu temu. Inače, njujorško umjetničko tržište je ogromno, vrijedno milijarde dolara. Tadić ističe da je “najvažnije na svijetu te uvelike povezano s modnom industrijom. Ne prodaju se samo slike, nego i performansi, u slučaju NFT-a vidjeli smo da su ljudi spremni de facto kupovati zrak (non-fungible tokens, “nezamjenjivi žetoni” su kriptografski zaštićeni digitalni lanci podataka, a u jednom trenutku počelo se masovno špekulirati umjetničkim djelima temeljenim na NFT-ovima, da bi se taj mjehur naglo ispuhao, a tržište propalo, op.a.)”.

– Postoji dosta preprodavanja, pojedini kolekcionari kupuju, recimo, radove svih studenata s jedne studijske godine Sveučilišta Yale, pa kad jedan uspije, prodaju sve njegove radove na sekundarnom tržištu – to se zove flipping. Neke galerije samo slijede eksploatacijske trendove, pa su nakon pojave pokreta BLM poludjele za radovima ne-bijelih umjetnika. Ukratko, tržište iskorištava progresivne ciljeve. Opasno je jahati na tim trendovima, jer riskirate da vas iskoriste kao privremeni fenomen. Srećom, postoje i kolekcionari kojima je mnogo bitnija kvaliteta, i zadovoljan sam što me prepoznala takva galerija – objašnjava slikar.

Njegovo iskustvo New Yorka slično je Baćkovom, pa naglašava fascinantnu raznolikost i brutalno neravnopravnost. Trebale su mu godine, dodaje, da pređe preko toga i prihvati da pripada nekoj vrsti elite, mada se istovremeno kao umjetnik-imigrant i osobno susreće s predrasurdama te elite – “ona u istočnoevropljanima vidi sirove bauštelce”.

– Istovremeno, sve mi je bliža ideja da su umjetnici zapravo radnici, tako da u takvoj percepciji možda i ima istine. Svakako, sposobni migranti izuzetno su obogatili ovo društvo i to je njegov najbolji dio. U tome, ali ne samo u tome, New York i Amerika zaista za uzor imaju Rimsko carstvo, kao i svaka imperijalna sila uostalom – zaključuje.

Jerko Bakotin

Bakotin: Vrata pakla
Bakotin: Rat-pozicija
Bakotin: Umjereno urušavanje
Bakotin: Napuklo jedinstvo