Ubrzo nakon Hamasovog napada na Izrael koji je poduzet 7. listopada prošle godine i u kojem je ubijeno više od 1.200 ljudi, diljem svijeta započele su žestoke rasprave o karakteru surove izraelske osvete. Odnosno, raspravlja se o pitanju može li se pohod – u kojem je prema izvještajima ubijeno više od 40 tisuća ljudi, dok je najveći dio gusto naseljenog teritorija sravnjen sa zemljom – okarakterizirati kao genocid. Isplati se skrenuti pažnju na poduži tekst Omera Bartova, objavljen sredinom kolovoza na portalu britanskog lista Guardian. Bartov je izraelsko-američki povjesničar, vodeći stručnjak za pitanja Holokausta i genocida te autor niza knjiga.
Rođen je u Izraelu, borio se 1973. u Jomkipurskom ratu kao zapovjednik čete, a potom je u Oxfordu doktorirao s temom indoktrinacije njemačke vojske i zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu na istočnom frontu. Većina Nijemaca je do 1980-ih smatrala kako je Wehrmacht vodio “pristojan” rat, dok su genocid proveli SS i Gestapo. Trebalo je dugo da Nijemci osvijeste do koje su mjere njihovi očevi i djedovi iz Wehrmachta sudjelovali u masovnom ubijanju. Bartov je istraživao kako su vojnici internalizirali nacističku ideologiju, po kojoj podljudske slavenske mase predvođene podmuklim boljševičkim Židovima prijete Njemačkoj i ostatku civiliziranog svijeta uništenjem. Stoga Njemačka ima pravo i dužnost da na istoku stvori “životni prostor” te desetkuje i porobi tamošnje stanovništvo.
Nakon što je 1987. izbila prva Intifada, tadašnji izraelski ministar obrane Jicak Rabin pozvao je izraelsku vojsku (IDF) da “polomi ruke i noge” mladih Palestinaca koji su je gađali kamenjem. Zgroženi Bartov upozorio ga je pismom da IDF kreće istim putem indoktrinacije kao i njemačka vojska nekada. Nakon 7. listopada prošle godine je sve što je Bartov naučio o ratu, genocidu, nacizmu, antisemitizmu, Holokaustu i istrebljenju civilnog stanovništva “postalo bolnije relevantno nego ikad ranije”.
Izraelsko se društvo nije ni počelo oporavljati od šoka Hamasovog napada. Duboko je potreseno osjećajem nesigurnosti i napuštenosti. Kao posljedica, zavladale su dvije osnovne tendencije. Prva je kombinacija bijesa i straha te potpuno nepovjerenje u pregovore ili političko rješenje. Carl von Clausweitz upozorio je kako rat bez jasnog političkog cilja vodi u bezgranično uništenje. U Izraelu rat sada prijeti postati cilj po sebi. Takav pristup “može u konačnici voditi samo ka samouništenju”, ističe Bartov.
Druga dominanta izostanak je ikakve empatije za Palestince: “Većina, čini se, ne želi ni znati što se u Gazi događa”. Mediji su ispunjeni vijestima o pogrebima poginulih herojskih vojnika i procjenama o broju “likvidiranih” hamasovaca, dok se informacije o civilnim žrtvama predstavljaju kao dio neprijateljske propagande. Dok su još 1982. stotine tisuća Izraelaca prosvjedovale protiv masakra Palestinaca u Sabri i Šatili, koji IDF nije počinio ali je omogućio, danas pred onim što IDF u ime izraelskih građana čini u Gazi vladaju potpuna indiferentnost i šutnja. Izraelci su fokusirani na vlastite traume, strah i bijes. Izrael mora pobijediti, bez obzira na cijenu, njegovo pravo na postojanje mora pobijediti i nad pravdom – “onima koji sumnjaju u te odabire, kao alternativa se predstavlja Holokaust, ma koliko za ovaj trenutak bio nebitan”. Još je 1956. Moše Dajan definirao kako Izrael mora živjeti u neprestanoj borbi – “jer ako nam mač ispadne iz šaka, naši životi bit će sasječeni”. To je rečenica koju je 8. listopada citirao izraelski predsjednik Izak Hercog.
Velik dio teksta Bartov je posvetio nedavnom susretu s izraelskim studentima na Sveučilištu u Beršebi. Ogorčeno su prosvjedovali protiv njega kao nekog tko je potpisao peticiju protiv aparthejda na Zapadnoj obali te krajem 2023. upozorio na genocidne namjere izraelskih vođa, no prihvatili su raspravu. Više njih nedavno se vratilo iz Gaze, gdje su bili kao vojnici. Mnogi su duboko traumatizirani, a ukazivali su da nisu ubojice te da je IDF najmoralnija vojska svijeta – “ali bili su također uvjereni da je bilo kakva šteta počinjena ljudima i građevinama u Gazi potpuno opravdana, da je to sve Hamasova krivica jer ih je koristio kao štitove”.
Bartova su njihovi pogledi podsjetili na one njemačkih vojnika u Drugom svjetskom ratu: nakon što je internaliziran pogled na boljševike kao podljude (Unternmenschen), odnosno na pripadnike Hamasa kao ljudske životinje, a na šire stanovništvo kao nešto manje od ljudi i nevrijedno prava – “vojnici koji promatraju ili čine zlodjela teže ih pripisati ne vlastitoj vojsci ili samima sebi, nego neprijatelju”. Konkretno, “ako su hamasovci počinili masakr u kibucu, to znači da su nacisti. Ako mi bacimo bombu od 900 kilograma na izbjegličko sklonište i ubijemo stotine civila, to je krivica hamasovaca jer su se u skrivali u blizini. Nakon toga što su nam učinili, nemamo izbora nego da ih iskorijenimo. Nakon toga što smo mi učinili njima, možemo samo zamisliti što bi nam učinili ako ih ne uništimo. Jednostavno nemamo izbora.”
Bartov citira brojne izjave dužnosnika poput ministra obrane Joava Galanta, bivšeg premijera Naftalija Beneta, aktualnog Benjamina Netanjahua ili zamjenika predsjednika Kneseta Nisima Vaturija, koji govore o “ljudskim životinjama”, “nacistima”, o potrebi da se Gazu izbriše s lica zemlje te poubija sve njene stanovnike “prije nego što oni poubijaju nas”. Predsjednik Herzog dodijelio je pohvalnicu 95-godišnjem veteranu koji je rekao da treba “izbrisati njihovo sjećanje, obitelji, majke i djecu”. To je logika beskrajnog nasilja – koja “dopušta uništenje čitavih populacija i istovremeno daje osjećaj da je to bilo posve opravdano. To je logika bivanja žrtvom – moramo ubiti njih prije nego što oni ubiju nas, kao što su prije učinili – a ništa ne snaži nasilje više nego što to čini pravednički osjećaj bivanja žrtvom”.
Bartov je 10. studenog u New York Timesu napisao kako vjeruje “da nema dokaza da se u Gazi trenutno odvija genocid, iako se vrlo vjerojatno odvijaju ratni zločini i zločini protiv čovječnosti” te dodao da je ključno reagirati prije nego što se genocid odvije. U međuvremenu je postao uvjeren da “barem od IDF-ovog napada na Rafah počinjenog 6. svibnja 2024. više nije moguće negirati da Izrael provodi sistematske ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocidne radnje”. Napad na koncentrirano stanovništvo, velik dio kojeg je IDF već više puta nasilno preselio, “ukazuje na to da je ultimativni cilj čitavog poduhvata od samog početka bio učiniti Gazu nenastanjivom, a njeno stanovništvo oslabiti do tog stupnja da ili umre ili pobjegne.
Kao što formulira UN-ova konvencija o sprječavanju genocida iz 1948., Izrael djeluje “s namjerom da uništi, u cijelosti ili djelomično” palestinsko stanovništvo u Gazi “kao takvo, ubijanjem, nanošenjem ozbiljne štete ili nametanjem životnih uvjeta koji bi trebali dovesti do uništenja grupe”. Bartov tekst završava promišljanjem o tome hoće li ikada biti moguće da se Izrael odrekne sve nasilnijih, militantnijih i rasističkijih aspekata svog postojanja, odnosno hoće li se ikad moći reimaginirati kao nacija zasnovana na slobodi, pravdi i miru. Završava molitvom da će se takvi glasovi konačno podići.