Osnivač Radničke partije Kurdistana (PKK) Abdullah Öcalan 27. veljače pozvao je na raspuštanje te organizacije, koja je 1984. u ime slobode Kurda započela oružanu pobunu protiv turske države. U sukobu koji se proširio i na teritorije susjednih zemalja nastanjenih Kurdima, Iraka i Sirije, ubijeni su deseci tisuća ljudi. Obje strane služile su se brutalnim metodama: primjerice, u PKK-ovim napadima su uz pripadnike vojske i policije ubijani i civili, dok je turska vojska, kako bi gerilcima uskratila baze, u Turskoj uništila tisuće sela te milijune Kurda protjerala u gradove.
Sam Öcalan uhapšen je 1999. u akciji turske obavještajne službe MIT i američke CIA-e u Keniji te se otada nalazi u zatvoru na otočiću İmralı. Nakon njegovog proglasa izvršni komitet PKK-a priopćio je da organizacija proglašava primirje, no zatražila je da turska strana poduzme niz mjera, kao što su pokretanje pitanja amnestije za njene borce, oslobađanje političkih zatvorenika, prestanak represije prokurdskih političkih organizacija u Turskoj, garancije za prava Kurda ili formiranje tijela poput parlamentarne komisije koje bi nadziralo mirovni proces. PKK inzistira i da se Öcalanu omogući slobodno sudjelovanje na kongresu kojim bi organizacija eventualno odlučila o raspuštanju.
Još se u listopadu dalo naslutiti da Ankara nešto pokušava. Saveznik predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana te vođa turske ekstremno nacionalističke partije Devlet Bahçeli usred parlamenta pozvao je Öcalana da pozove na razoružavanje PKK-a. Turska vojska posljednjih je godina bespilotnim letjelicama gerilcima nanijela znatne gubitke zbog čega vjerojatno očekuje da budu skloni pregovorima. Treba sagledati i širi geopolitički kontekst.
Kadrovi PKK-a porijeklom iz Sirije nakon početka tamošnjeg građanskog rata sirijskim Kurdima pomogli su stvoriti de facto autonomnu regiju, poznatu kao Rožava, koja danas obuhvaća gotovo trećinu Sirije te u kojoj živi nekoliko milijuna ljudi. Njene oružane snage (SDF) broje desetke tisuća boraca, a u taktičkom savezništvu sa SAD-om zaslužne su za pobjedu nad takozvanom Islamskom državom.
S iskustvom višedesetljetne represije u Asadovoj Siriji, tamošnji Kurdi dugo su inzistirali na nekom obliku samouprave, što je Ankari posve neprihvatljivo. Naime, Turska je formiranjem Rožave na svojim južnim granicama dobila pored iračkog Kurdistana već drugi autonomni kurdski entitet. A osim što njegovo postojanje samo po sebi inspirira nastojanja turskih Kurda, taj entitet vode strukture povezane s arhineprijateljem turske države.
Ne iznenađuje da je Turska prijetila i vojnim uništenjem Rožave, no prije no što posegne za tom opcijom, vjerojatno je odlučila pokušati igrati na kartu Öcalana kako bi istovremeno riješila dva problema: onaj s Rožavom i onaj s vlastitim kurdskim pobunjenicima. Dominantne političke organizacije sirijskih Kurda vide Öcalana kao ideološki autoritet te simbol i vlastite borbe, pa je njegov lik u Rožavi sveprisutan. Iako je zapovjednik SDF-a Mazlum Kobane izjavio je da se Öcalanov poziv na polaganje oružja i raspuštanje ne odnosi na sirijske Kurde, činjenica da je u Siriji krajem 2024. vlast preuzela islamistička koalicija pod vodstvom Ahmeda al-Šare Kurdima je očigledno uvelike suzila manevarski prostor, s obzirom da su Al-Šara i njegov Hajat Tahrir al-Šam pod znatnim utjecajem Ankare.
Tako se već neko vrijeme vode pregovori između Damaska i Rožave, službeno “Demokratske autonomne administracije sjeverne i istočne Sirije”. A u ponedjeljak 10. ožujka su Kobane i Al-Šara potpisali sporazum po kojem će se do kraja ove godine sve kurdske autonomne političke i vojne strukture integrirati u novu sirijsku državu. Taj potez predstavlja veliku pobjedu za Al-Šaru i nove vlasti u Damasku, ali i za Tursku i Erdoğana. Istovremeno je sporazum Kurdima po prvi put u povijesti Sirije priznao status autohtone etničke zajednice, uključujući državljanstvo i pravo na političku participaciju, što im je dugo vremena negirano. Osim toga – možda i najvažnije – potpisujući sporazum s Kobaneom, Al-Šara je de facto barem implicitno legalizirao kurdske institucije, a samog kurdskog generala prihvatio kao utjecajnog aktera u sirijskoj politici.
Međutim, u sporazumu uopće nisu spomenute važne sporne točke, iz čega se da naslutiti kako o njima nije postignut dogovor, odnosno kako će se o njima još pregovarati. Riječ je o statusu kurdskog jezika i pitanju nekog oblika političke decentralizacije te o sudbini SDF-a, pri čemu je ovo posljednje vjerojatno najspornije. Naime, Kurdi će se vjerojatno zalagati za to da i u okviru sirijskih oružanih snaga kurdske postrojbe nastave postojati kao njihov autonomni dio, što je Damasku, ali još više i Ankari potpuno neprihvatljivo.
Kao organizacija koja je uvelike dovela do nacionalne, klasne i rodne emancipacije milijuna Kurda te preoblikovala velik dio Bliskog istoka, PKK se očito nalazi na prekretnici. Öcalan je svojim pozivom odustao ne samo od borbe za političku autonomiju, nego i od čitave ideologije “demokratskog konfederalizma”, kao potrage za modernom koja ne bi počivala na nacionalnoj državi, kapitalizmu i patrijarhatu. Svejedno, tijek događaja je neizvjestan. Osim što je upitno hoće li glavni dio organizacije – onaj van Sirije – poslušati svog utamničenog predvodnika, najvažnije je to što se uzroci pobune prvenstveno nalaze u žestokoj represiji Kurda.
Njih danas u Turskoj živi između 15 do 20 milijuna. Poruka Erdoğanovog savjetnika Mehmeta Uçuma kako su Kurdi “suvlasnici” turske republike zvuči obećavajuće, no nije jasno što će Turska zaista ponuditi. Ne samo njena suvremena povijest, nego i sadašnjost daju mnogo razloga za skepsu. Ankara je i posljednjih godina prisilno smijenila desetine demokratski izabranih kurdskih gradonačelnika te nametnula upravitelje, turski su zatvori prepuni kurdskih političara i aktivista, a još uvijek se hapsi već i zbog samog pjevanja kurdskih pjesama. Unatoč tome što je PKK proglasila primirje, turska vojska je i nakon toga objavila da je u Iraku i Siriji ubila 26 gerilaca. Sve da se PKK i raspusti, kurdsko pitanje neće biti riješeno bez suštinske promjene turske politike, uključujući vjerojatno i promjenu samog ustava koji sve građane definira kao Turke.