Upravo traje jedna od najmračnijih epizoda u nedavnoj povijesti Izraelaca i Palestinaca. Kao što je poznato, 7. listopada pripadnici Hamasa izveli su proboj iz blokirane Gaze te u naseljima pustinje Negev poubijali više od tisuću i dvjesto Izraelaca, uglavnom civila, uključujući žene i djecu. Masovni zločin zapanjio je svijet, a u Izraelu probudio iskonske traume: predsjednik Isak Hercog rekao je kako “još od Holokausta nije tako mnogo Židova ubijeno u jednom danu”. Osim toga, između 100 i 150 civila je oteto i odvedeno u Gazu. Izrael je objavio rat i mobilizirao stotine tisuća vojnika, ali trebali su dani da povrati kontrolu nad teritorijem. U borbama je ukupno ubijeno oko 1.500 hamasovaca te oko dvije stotine izraelskih vojnika i policajaca.
Izrael je započeo odmazdu, najavivši da će biti neviđenih razmjera: “Ono što ćemo narednih dana uraditi našim neprijateljima odjekivat će među njima generacijama”, zlokobno poručuje Benjamin Netanjahu. “Borimo se s ljudskim životinjama i djelujemo u skladu s time”, dodaje ministar obrane Joav Galant, naređujući totalnu opsadu Gaze te prekid opskrbe strujom, hranom vodom i plinom za 2,3 milijuna ljudi. Do utorka navečer je u bjesomučnom bombardiranju koje ne štedi bolnice, džamije, škole i stambene zgrade – pravdajući to stvarnim ili navodnim položajima hamasovaca – ubijeno barem 900 Palestinaca, od čega su polovina žene i djeca, a 260 tisuća ljudi je pobjeglo iz domova.
Užasni i tek započeti događaji otvaraju niz pitanja. Kako je moguće da tehnološki relativno primitivna teroristička paravojska potpuno iznenadi i ismije jednu od vojno i obavještajno najsofisticiranijih država svijeta, koja je u prepreke oko Gaze uložila milijarde dolara? Hamas je iskazao impresivnu organizacijsku vještinu, dok su napredni izraelski sustavi elektroničkog nadzora i razrađena doušnička mreža ostali gluhi i slijepi, pa se piše o obavještajnom promašaju koji će ući u povijest.
Tu je i pitanje Netanjahuove sudbine. Karijera beskrupuloznog “magičara” koji je na čelu Izraela ukupno proveo duže od 16 godina nepovratno će biti obilježena ovom katastrofom. Točno pedeset godina i jedan dan prije Hamasovog pokolja Izrael su napali Egipat i Sirija. Iako Izrael danas ne vodi rat za opstanak, aktualni napad izazvao je šok i stravu nedoživljenu još od te 1973. kada je zemlja skoro poražena, također zahvaljujući obavještajnim promašajima. Taj jomkipurski rat završio je premijersku karijeru Golde Meir, a mučni ratovi penzionirali su i Menahema Begina i Ehuda Olmerta. Proces neće krenuti prije okončanja sukoba, no mediji vrve izjavama bijesnih Izraelaca, pa je moguće da je i Netanjahu skorašnji politički mrtvac.
Presudno je pitanje motiva napada islamističko-nacionalističke terorističke organizacije. Originalna Hamasova povelja iz 1988. odisala je antisemitizmom te odbijala postojanje Izraela. Ipak, osnovni problem je uzrok terorizma, a bez sustavne izraelske represije Hamas ne bi zadobio širu potporu. Ugledne izraelske i međunarodne organizacije za ljudska prava, poput B'Tselema, Human Rights Watcha ili Amnesty Internationala optužuju Izrael za sustavnu diskriminaciju i progon milijuna Palestinaca, a odnedavno i za aparthejd.
Prema B'Tselemu on je na snazi u samom Izraelu te okupiranoj Zapadnoj obali, ali i u Pojasu Gaze, u kojem Izrael unatoč povlačenju 2005. i Hamasovom preuzimanju vlasti “kontrolira gotovo svaki aspekt života”, koji se odvija u posvemašnjem siromaštvu. Represija i otimanje zemlje – koja po rezolucijama UN-a pripada palestinskoj državi – u korist izraelskih naseljenika traju mnogo dulje. Izrael tim teritorijima vlada od 1967., odnosno punih 56 godina, pa generacije Palestinaca poznaju samo život pod okupacijom. Izrael je ilegalno pripojio većinski palestinski istočni Jeruzalem, a od 2008. do 2023. u sukobima je, prema podacima UN-a, ubijeno 308 Izraelaca i 6.407 Palestinaca. Potonjih je ranjeno više od 152 tisuće, a nemali udio žrtava su djeca.
Krajem 2022., odnosno s dolaskom na vlast posljednje Netanjahuove vlade, u kojoj važnu ulogu igraju dvije ultranacionalističke i rasističke stranke počinju “otvoreni koraci pripajanja Zapadne obale i provođenja etničkog čišćenja” njenih dijelova, piše ugledni izraelski dnevni list Harec u uvodniku naslovljenom “Netanjahu snosi odgovornost za ovaj rat Izraela i Gaze”. Ta politika uključuje i ubrzanu ekspanziju ilegalnih naselja, kao i “hvaljenje nadolazećim mirovnim sporazumom sa Saudijcima u kojem Palestinci ne bi dobili ništa”, dok se u vladajućoj koaliciji otvoreno govori o novom masovnom izgonu Palestinaca po uzoru na onaj iz 1948.
“Tko god želi spriječiti uspostavu palestinske države treba poduprijeti učvršćivanje Hamasa”, a “upravo to je dio naše strategije”, hvalio se 2019. Netanjahu marginaliziranjem međunarodno priznate Palestinske samouprave pod vodstvom Mahmuda Abasa i Fataha. Oni su priznali Izrael, dok je Izrael godinama odbijao pregovore o uspostavi Palestine s tezom da “nema s kim pregovarati”. Harec Netanjahua optužuje i zato što je zemlju bacio u kaos slamanjem nezavisnosti sudstva kako bi se spasio od optužbi za korupciju – što je izazvalo masovne prosvjede – te slabio pozicije oficira percipiranih kao političkih protivnika, urušavajući spremnost države. “Cijenu su platile žrtve invazije u zapadnom Negevu”, zaključuje Harec.
Izraelska destruktivna politika sada je udarila u zid. “Ideja da možete zatvoriti pet milijuna ljudi, staviti ih iza zidova”, komentira palestinsko-američki povjesničar Rašid Halidi, je “eksplodirala”. Naime, “ne možete svakodnevno primjenjivati nasilje” i “očekivati da to neće dovesti do reakcije”, koja ponekad “može uključivati stvari koje su neupitno ratni zločini”. U tekstu koji je prenesen na Peščaniku slično argumentira poznati izraelski novinar Gideon Levi: iza svega stoji “ideja da je nama sve dozvoljeno, da nikada nećemo morati da platimo cenu ili budemo kažnjeni. Nastavićemo i dalje bez prekida. Hapsićemo, ubijaćemo, mučićemo, lišavaćemo prava, branićemo useljenike dok vrše pogrome, pucaćemo u nevine, vadićemo oči i razbijati glave, proterivati, otimati, pljačkati, izvlačiti iz kreveta, etnički očistiti i naravno nastaviti sa užasnom blokadom Gaze – i biće sve u redu.”
Eksperti nagađaju kako su politički ciljevi Hamasovog pokolja dvostruki: prouzročiti ogroman “nivo boli i terora kako bi poremetio izraelsku normalnost” i “reafirmirati središnje mjesto palestinskog pitanja u svijesti regije”, smatra nekadašnji savjetnik američke diplomacije Aaron David Miller. Ta “normalnost” uvelike počiva na ideji da palestinsko pitanje više nije tema i da će samo od sebe iščeznuti, dok će Izrael normalizirati odnose s arapskim državama, uključujući tripartitni sporazum Izraela, Saudijske Arabije i SAD-a o kojem se pregovara. Rijad bi trebao priznati Izrael, u zamjenu za investicije i vjerojatno ne pretjerano bitne izraelske ustupke u palestinskom pitanju te američke sigurnosne garancije. Trebao je to biti “novi Bliski istok” suradnje, prosperiteta i nestale Palestine.
Hamasova surova kalkulacija se, možda, sastojala u predviđanju kako će Izrael u odmazdi poubijati toliko civila da će “normalizacija” za arapske režime barem privremeno biti nemoguća. Nagađa se i o upletenosti Irana, s obzirom na to da Teheranu također itekako odgovara propast spomenutog sporazuma koji bi ga marginalizirao. Iran je suparnik Rijada, a njegovi fanatični vođe zazivaju uništenje Izraela i financiraju Hamas. Usprkos ogavnom likovanju nad izraelskim žrtvama, zasad nema dokaza o upletenosti. “Netanjahu nastoji napuhati iransku priču, ne želi biti ponižen od strane nedržavne organizacije seljaka na Toyotami koji nose japanke, ali to je situacija. Iranci utječu na Hamas, ali Hamas je suverena i nezavisna organizacija”, rekao je neimenovani bivši izraelski vojni zapovjednik portalu Al-Monitor.
Zasad je sigurno samo to da Hamasov stravični zločin Palestince izlaže još enormnijoj patnji. Izrael vjerojatno uskoro započinje kopnenu operaciju kojom planira zauzeti Gazu i uništiti Hamas. U gusto naseljenom području to je nemoguće bez ogromnih civilnih žrtava. Dovoljno govori Galantov dehumanizirajući diskurs o “ljudskim životinjama” te opaska kako je vojnike “oslobodio svih stega”, dok jedan oficir najavljuje kako je Hamas prema Gazi “otvorio vrata pakla”. B'Tselem i UN već su reagirali na izraelske ratne zločine, u koje spada i uskraćivanje vode, hrane i struje milijunima. Navodno traju pregovori o koridoru za civile prema Egiptu. No ako do ofenzive zaista dođe, Gaza će vjerojatno biti izbrisana s lica zemlje uz masovne zločine. Tada postoji velika mogućnost da se u rat uključi libanonski Hezbolah – organizacija višestruko moćnija od Hamasa i pod većim utjecajem Irana, a čarke već traju – te da sve eskalira u vrlo opasnom smjeru regionalnog rata.
Joe Biden je u obraćanju Izraelu de facto dao odriješene ruke, isporuke vojnog materijala su počele, dok je kao sredstvo odvraćanja trećih aktera poslana pomorska borbena grupa s nosačem aviona Gerald Ford. Izvjesno je i da zapadne države neće preuzeti svoj dio odgovornosti za katastrofalni lanac događaja: unatoč retorici o potpori palestinskoj državi, one u najmanju ruku toleriraju izraelsku okupaciju. Komisija UN-ovog Vijeća za ljudska prava 10. listopada naglasila je kako se jedini put prema održivom miru nalazi “u rješavanju temeljnih uzroka sukoba, uključujući prekid nezakonite okupacije palestinskog teritorija i priznavanje prava palestinskog naroda na samoodređenje”.