Otkako je Rusija 24. veljače 2022. pokrenula otvorenu agresiju na Ukrajinu, obje su strane pretrpjele enormne gubitke, no nijedna nije ostvarila ratne ciljeve. Moskva je bitno poražena još u prvim tjednima sukoba, kada nije uspjela zauzeti Kijev i veći dio Ukrajine. Dosad je prema procjenama izgubila stotine tisuća, ubijenih i ranjenih, vojnika te golemu količinu ratnog materijala, a pretrpjela je i golemu ekonomsku i diplomatsku štetu. Ukrajina pak ne kontrolira približno 18 posto svog teritorija, dok broj žrtava zasigurno premašuje stotinu tisuća vojnika te nekoliko desetaka tisuća civila.
Prema kijevskom Institutu za demografska i društvena istraživanja M. V. Ptuha, prije početka agresije u Ukrajini je živjelo 42 milijuna stanovnika, a danas svega 32, bez okupiranih područja, dok je BDP tijekom 2022. pao za trećinu. Zemlja je demografski, ekonomski i društveno uvelike uništena. Unatoč navedenom, kao i činjenici da je tokom posljednje godine na fronti došlo tek do neznatnih promjena, kraj rata se ne nazire.
Nakon što je ukrajinska prošlogodišnja ofenziva najvećim dijelom propala, Rusija trenutno napada na više mjesta, uglavnom nastojeći osvojiti gradić Avdijivku u Donbasu te doseći Kupjansk i rijeku Oskil u Harkovskoj oblasti. Ako to i uspije – pri čemu se radi o pomacima od najviše dvadesetak kilometara – teško da će u skorije vrijeme postići više. Čini se da su obje strane iscrpljene i da nijedna nema dovoljno ljudstva, tehnike i drugih resursa za veće proboje. Zbog toga će većinu ove godine i Moskva i Kijev vjerojatno iskoristiti za obnovu snaga i pripremu za odlučnije bitke 2025.
Tijek rata u međunarodnoj se javnosti uvelike vezuje uz američke predsjedničke izbore u studenom i špekulacije da bi Donald Trump okončao potporu Ukrajini, no to nije ispravno rezoniranje. Mnogo toga ovisi o potezima koji će dotad biti učinjeni. Šanse Kijeva za obranu – da ne spominjemo one za djelomično oslobađanje okupiranog teritorija – ovise o zapadnoj potpori. Odobrena sredstva Europske unije u iznosu od 50 milijardi eura tek su malen dio potrebne pomoći, koja više nije nego što je na vidiku.
Republikanci u SAD-u mjesecima blokiraju paket Joea Bidena za Ukrajinu težak 61 milijardu dolara, dok se EU nećka oko preuzimanja 300 milijardi dolara vrijedne zaleđene ruske imovine. Potpuna pobjeda nad Rusijom vjerojatno je nerealna te će rat izgledno završiti pregovorima i kompromisom. Pitanje je koliko će još ljudi dotad biti ubijeno. No ako se ukrajinska vojska ne bude sposobna braniti, Putinove ambicije mogle bi opet znatno porasti, a njihovo ispunjenje uključivati i kontrolu nad mnogo više teritorija.
Ukrajinu muče sve otvoreniji sukobi u vodstvu. Volodimir Zelenski najavio je smjenu niza političara i vojnih zapovjednika, uključujući načelnika glavnog štaba Valerija Zalužnog. Predsjednik se s generalnom sukobio oko mobilizacije: Zalužni traži regrutaciju još pola milijuna vojnika, no Zelenski ne želi preuzeti taj rizik. On Zalužnog krivi za neuspjehe 2023., iako je sam forsirao napad nespremne ukrajinske vojske. Konačno, nije tajna da se Zelenski sve više osjeća ugroženim velikom popularnošću Zalužnog.
Inače, dok su zapadni mediji Zelenskog kovali u zvijezde, uglavnom se ignoriralo da je u Ukrajini od početka rata velikim dijelom suspendirana demokracija. Uvedeni su cenzura i posvemašnja centralizacija moći, pa Zelenskog zbog autoritarizma sve češće žestoko napada i kijevski gradonačelnik Vitalij Kličko. Nadalje, intenzivirana je od ranije započeta diskriminacija govornika ruskog. Prije rata se oko 40 posto građana zemlje identificiralo (i) s ruskom kulturom i jezikom. Manjina je kolaborirala s Putinovom invazijom, ali većina njih odlučno je stupila u obranu zemlje.
Unatoč tome, vlasti u Kijevu – poput nacionalista diljem svijeta – agresivno nameću homogenizaciju i jezične zabrane. U obrazovanju, medijima, javnom prostoru i muzici zakonski se propisuje ukrajinizacija. Tajnik Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Oleksij Danilov izjavio je da ruski “mora potpuno nestati s našeg teritorija”.
Dio rusofonih građana dobrovoljno je prihvatio novu identitetsku politiku, ali milijuni vjerojatno nisu. Povratkom političkih sukoba počet će natjecanje za njihovu potporu. Prijeratne proruske stranke su zabranjene, no postoje utjecajni političari koji se građanima i dalje obraćaju na ruskom, poput gradonačelnika Harkova Ihora Terehova. To nipošto ne znači podršku Moskvi. No izgledno je da se u donedavnom čvrstom ratnom jedinstvu pojavljuju sve veće pukotine.