Dvadeset i dva mjeseca traje apokaliptična kampanja u tijeku koje je izraelska vojska izvršila i još uvijek vrši genocid ubivši u Pojasu Gaze više od 62 tisuće ljudi, izazvala masovnu glad ugrozivši stotine tisuća Palestinaca s ciljem njihovog uništenja, iz domova protjerala više od devedeset posto tamošnjih stanovnika te čitav teritorij pretvorila u nenastanjivu pustoš.
Toliko je užasa bilo potrebno da bi se pojedine zapadne zemlje pokrenule i odlučile najaviti diplomatsko priznanje palestinske države. Emmanuel Macron poručio je da će Pariz priznati Palestinu na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda najavljenoj za rujan. Na nedavno završenoj UN-ovoj konferenciji u New Yorku, uz zahtjeve da se Hamas razoruža i preda vlast u Gazi, još je sedam zemalja najavilo da razmatraju priznanje: Australija, Novi Zeland, Kanada, Finska, Portugal, Andora i San Marino.
Priznanje Palestine ako Izrael ne pristane na primirje i ne obveže se na uspostavu palestinske države – a neće – najavio je i britanski premijer Keir Starmer. Oglasio se i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, ponovivši kako “nema nikakvog razloga i opravdanja da se palestinskom narodu ne prizna pravo na državu”, odnosno da “ne vidi razlog zbog kojega Hrvatska ne bi priznala Palestinu”. Milanović je još u svibnju zabranio svaku vojnu suradnju s Izraelom te pozvao Vladu da prekine trgovinu oružjem s tom zemljom; premijer Andrej Plenković uzvratio je da takve suradnje ni trgovine nema.
Navedene najave izazvale su bijes u Tel Avivu. Izrael odavno sustavno uništava svaku mogućnost uspostave palestinske države, a 2024. Kneset je i eksplicitno izglasao rezoluciju kojom se nezavisna Palestina proglašava “smrtonosnom prijetnjom” te odbija njeno postojanje. Opisani razvoj međunarodnih stavova dugoročno vjerojatno potkopava izraelske aneksionističke, ekspanzionističke težnje, pa i delegitimira i izolira Izrael temeljen na aparthejdu i drugim zločinima, približavajući ga statusu države-parije.
Nakon priznanja Francuske i Velike Britanije, ukupno će četiri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti priznati Palestinu. Ipak. Ako ovakvi simbolički potezi i imaju određenu težinu, u smislu neposrednog utjecaja na situaciju, lako je moguće da neće imati značajan učinak. Nakon što je Izrael u ožujku prekinuo primirje i prekinuo pregovore s Hamasom, Netanjahuova ekstremistička vlada trenutno raspravlja o trajnijoj okupaciji čitavog Pojasa Gaze.
I dosad je ukupno 147 od 193, odnosno više od tri četvrtine članica UN-a priznalo Palestinu, pa taj fakt nije imao mnogo stvarnih posljedica. Glavni i daleko najmoćniji oslonac Izraela su Sjedinjene Države, a Donald Trump sigurno nije osoba koja će pod simboličkim pritiskom Londona, Pariza, Ottawe ili Canberre fundamentalno promijeniti bliskoistočnu strategiju. Takav raskol srednjoročno izolira i SAD, ali neće zaustaviti pokolj, upozoravaju kritički glasovi.
Prošli tjedan su dvije vodeće izraelske organizacije koje zastupaju ljudska prava proglasile Tel Aviv odgovornim za genocid. Isto je napravio i David Grosman, jedan od najvećih izraelskih pisaca. Čak i u proizraelskim židovskim organizacijama, kao što je American Jewish Committee, jača kritika Izraela. Sve to nije bilo dovoljno za jedan konkretan korak Europske unije, čije članice se ne mogu složiti oko parcijalne suspenzije Izraela iz sudjelovanja u 95 milijardi eura vrijednom fondu Horizon Europe, namijenjenom tehnološkim istraživanjima.
Prvenstveno Njemačka i Italija, i dalje preferiraju “nastavak dijaloga”. No, što se država koje su najavile priznanje tiče, bez konkretnih sankcija ovaj – kako ga je zabrinuti izraelski diplomat nazvao – “diplomatski cunami” ostaje bezub. Macron i Starmer svojim priznanjem žele oživjeti rješenje s dvije nezavisne države, međutim, “međunarodno priznanje Palestine je nagrada za Izrael”, ono je “lažna zamena za sankcije i kaznu koja treba da bude izrečena zemlji koja počini genocid.
Priznanje je neiskren i isprazni gest kojim neodlučne i slabe vlade evropskih zemalja žele da pokažu svojim nezadovoljnim građanima da ne sede skrštenih ruku i da nešto preduzimaju. Ali priznavanje palestinske države koja ne postoji i neće skoro, verovatno nikada biti uspostavljena je zapravo sramotni vid ćutanja”, ističe Gideon Levi, kojeg citiramo u Peščanikovom prijevodu. Izraelski novinar napominje i kako se zna da nikakav cunami “neće zapljusnuti obale Izraela, sve dok priznanje ne bude praćeno cenom koja se mora platiti zbog genocida”.
Slične teze u zajedničkom tekstu zastupaju Hussein Agha, analitičar koji je prilikom dogovaranja sporazuma “Oslo 2” bio dio palestinskog tima, te američki diplomat Robert Malley. “Ovaj korak (priznanje) potpuno je odvojen od stvarnosti i u suprotnosti s njegovim navodnim ciljevima. Neće učiniti ništa da se zaustavi izraelski napad. Neće približiti rješenje s dvjema državama. Pospješit će politički uspjeh Benjamina Netanjahua. Palestinski narod će na kraju biti najveći gubitnik”, ističu ti autori.
I nakon francuske najave, Izrael će nastaviti bombardirati, izgladnjivati i stremiti etničkom čišćenju Gaze, kao što će nastaviti otimanje zemlje i protjerivanje Palestinaca sa Zapadne obale. Priznanje će Netanjahuu biti dobrodošla distrakcija te će učvrstiti sliku o ugroženosti Izraela, a takav stav će podržati i opozicija – neprijateljstvo prema palestinskoj državnosti nije posebnost aktualne vlade, nego je i prije Hamasovog napada od 7. listopada 2023. prožimala izraelsko društvo.
Još apsurdnije je što je rješenje s dvije države, kojem ova priznanja streme, “postalo imaginarni cilj” – propalo je uslijed izraelske nepopustljivosti, palestinske ambivalencije te nedjelovanja ostatka svijeta. Ono nije ostvareno ni u daleko povoljnijim okolnostima, kada su izraelska i palestinska politika više obećavale, a izraelskih naselja je bilo daleko manje: “propalo je kada je možda imalo šanse, a danas nema nikakve”.
Inzistiranje na dvodržavnom rješenju je prazna laž, koja ne koristi onima kojima je navodno upućeno – izraelskom i palestinskom narodu. Ta laž koristi Netanjahuovoj vladi, koja neće trpjeti stvarne štete, Londonu i Parizu koji će dobiti alibi za nepoduzimanje stvarnih poteza, kao i palestinskom političkom sistemu, koji će svoje slabosti skriti uzaludnom pobjedom.
“Danas je prioritet zaustavljanje pokolja u Gazi, što se neće dogoditi bez nametanja materijalne cijene izraelskoj vladi koja ga provodi te njenog lišavanja oružja kojim to radi”, zaključuju Agha i Malley. Ako se palestinska država i uspostavi, ona neće sličiti ostalim državama – lako je moguće da neće imati ni vojsku ni kontrolu nad vlastitim granicama, kažu drugi autori.
List Harec pak navodi kako imidž Izraela ubrzano postaje toksičan te kako se približava trenutak kada će strani investitori i tvrtke početi izbjegavati zemlju. Možemo se samo nadati da je u pravu, odnosno da će aktualni pritisci ipak pomoći da se na dnevni red, kako piše Levi, stavi “jedino rešenje koje je preostalo: demokratiju ‘od reke do mora’, jedan čovek, jedan glas. Aparthejd ili demokratija – trećeg puta nažalost nema”.