Prizor viđen tko zna koliko puta: šefovi vlada svojeglavih iracionalnih balkanskih državica potpisuju n-ti po redu sporazum, dok ih s patronizirajućim smiješkom umornih, ali zadovoljnih roditelja nadziru zapadni državnici. U Berlinu je 14. oktobra održan deseti samit “Berlinskog procesa”, na kojem su čelnici šest zapadnobalkanskih zemalja – Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Srbije – potpisali akcijski plan za uspostavu zajedničkog regionalnog tržišta.
“Povijesni korak”, ocijenila je njemačka šefica diplomacije Annalena Baerbock. U zamjenu je Europska unija obećala početak isplate sredstava iz Plana rasta za zapadni Balkan teškog šest milijardi eura, od čega dvije bespovratne pomoći, dok četiri milijarde otpadaju na poslovično povoljne zajmove. Također, kosovski premijer Albin Kurti objavio je da će Priština jednostrano – s obzirom na trajnu blokadu Republike Srpske – građanima BiH omogućiti ulazak na Kosovo s osobnom iskaznicom.
Iza navedenog se, međutim, krije tmurna realnost. Platforma nazvana po njemačkoj prijestolnici uspostavljena je 2014. kako bi se unaprijedila međusobna suradnja balkanskih zemalja, ali prije svega kako bi se pospješilo njihovo približavanje EU-u. Nešto sitno je i postignuto, poput sporazuma o regionalnoj gospodarskoj suradnji, ukidanju viza te međusobnom priznavanju diploma. No od pristupanja Uniji kao najvažnijeg cilja nema mnogo.
Posljednja je 2013. primljena Hrvatska. “Nadam se da neće proći još deset godina dok svih šest zemalja konačno ne postanu članice EU-a”, ne suviše optimistično poručio je ovom prilikom njemački kancelar Olaf Scholz. U stvari, proširenje nije ni na vidiku, uključujući Crnu Goru koja je pregovore započela 2012. Nešto elana je, cinično rečeno, ulio rat na istoku. Nakon ruskog napada na Ukrajinu Unija je iz geopolitičkih razloga na brzinu otvorila pregovore s tom zemljom i Moldavijom, pa se barem deklarativno morala opet obećati i Balkanu.
U međuvremenu su novopronađeni atomi političke volje uglavnom isparili. Dnevni list iz Kölna Stadtanzeiger primjećuje da optimistične izjave političara predstavljaju “ritual u mučnom procesu”, ističući da se EU vrlo vjerojatno neće širiti barem dok ne provede unutarnje reforme koje bi uključivale dokidanje principa jednoglasnog donošenja odluka. U suprotnom, već i ovako disfunkcionalna Unija bi s 33 umjesto 27 članica bila za ikakvo suvislo djelovanje još bitno nesposobnija.
Pristupanje zapadnobalkanskih zemalja EU-u te zemlje sigurno ne bi preporodilo. I dalje bi bilježile odljev ljudi i kapitala u korist razvijenijih članica. Međutim, dobile bi višestruko veća sredstva iz strukturnih i kohezijskih fondova, čime bi se barem donekle ublažile posljedice vječne tranzicije. Ona pak pogoduje lokalnim autokratima, ali i samim članicama EU-a, koje – osim što su odavno osvojile njihova tržišta – na balkansku periferiju mogu autsorsati prljave poslove koji kod kuće ne bi prošli. Italija je upravo počela azilante iz zemalja koje se smatraju “sigurnima” izvoziti u detencijske centre podignute pod jurisdikcijom Rima u Albaniji – prozvane i “mini-Guantanamo” – za što će Tirani isplatili 670 milijuna eura.
Taj dogovor međunarodne humanitarne udruge ocijenile su opasnim za ljudska prava, ali ga je zato predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen preporučila kao mogući model. Sam Scholz nedavno je s Aleksandrom Vučićem potpisao sporazum o iskapanju litija, istovarujući tako negativne posljedice njemačke klimatske transformacije u Srbiju. Od mučnih rituala, dakle, ipak ima i konkretnih koristi.