Njemačku potresaju rezultati izbora za pokrajinske parlamente Tiringije i Saske koji su održani 1. rujna i na kojima je Alternativa za Njemačku ostvarila dosad nezabilježene uspjehe. U Tiringiji je stranka osvojila 32,8 posto glasova, što je ujedno prvi puta od 1945. i raspuštanja nacističke stranke da jedna ekstremistička stranka osvaja većinu u nekom pokrajinskom parlamentu. Ista je partija u Saskoj drugoplasirana s također krajnje zabrinjavajućih 30,6 posto dobivenih glasova. Znatan uspjeh ostvario je i novoformirani, Savez Sahre Wagenknecht – Razum i pravda (BSW): ekonomski lijevo, a identitetski konzervativno orijentirana populistička stranka u obje je pokrajine osvojila dvoznamenkasti postotak glasova.
Stranke na državnoj razini vladajuće takozvane “semafor-koalicije” (prozvane po stranačkim bojama) suprotno tome pretrpjele su gubitke. Socijaldemokrati kancelara Olafa Scholza u obje su pokrajine tek za postotak-dva prešli izborni prag, dok su Zeleni i liberali iz FDP-a ispali iz tirinškog parlamenta. Kataklizmu je pretrpjela i Ljevica (Die Linke) te je u obje pokrajine njen broj glasova više nego prepolovljen. U Tiringiji kojom vlada još od 2014. osvojila je svega 13 posto glasova, dok je u Saskoj jedva ušla u parlament: takav rasplet je očekivan nakon što su stranku godinama razarali žestoki unutarnji sukobi pa se krajem prošle godine od nje odcijepilo krilo oko Wagenknecht. U svakom slučaju sada se čini da će jedini način da se bez AfD-a formiraju pokrajinske vlade biti sklapanje neortodoksnih koalicija koje će uključivati na saveznoj razini opozicijsku Kršćansko-demokratsku uniju (CDU), mainstream stranke lijevog centra i centra, ali i Ljevicu ili BSW.
Za njemačku, ali i evropsku javnost dodatnu mučninu ne izaziva samo činjenica da su njemačke obavještajne službe podružnice AfD-a u obje pokrajine proglasile ekstremističkim. Štoviše, lider partije u Tiringiji Bjorn Höcke 2017. je u intervjuu ustvrdio kako je “veliki problem to što se Hitlera predstavlja apsolutno zlim”, dok je 2019. sud utvrdio kako nazivanje tog političara “fašistom” ne predstavlja klevetu. Uzroci uspona AfD-a svakako su višestruki i kompleksni, a uključuju i ekonomske i identitetske razloge. Iako partija nipošto nije samo fenomen istoka zemlje, razlozi tamošnjeg uspjeha sežu još u doba nekadašnjeg DDR-a, a tiču se uvelike i načina na koji je on integriran u Saveznu Republiku – načinu koji je unatoč velikim financijskim subvencijama znatan dio stanovništva doživio nepravednim i ponižavajućim.
Nešto neposrednija pozadina leži u općoj neuvjerljivosti i dezorijentiranosti Scholzove savezne koalicije, moguće i nastupajućoj ekonomskoj stagnaciji, pa i recesiji, kao i sve izraženijim strahovima građana. To se odnosi kako na rat u Ukrajini – za pregovore s Rusijom naročito se zalaže BSW – tako i na eksploataciju te raspirivanje strahova od migranata. Na festivalu u zapadnonjemačkom Solingenu 23. kolovoza imigrant iz Sirije nožem je ubio troje, a ranio osmero ljudi, na što je AfD odmah započeo kampanju pod sloganom “Solingen ili Höcke”. Vrijedi registrirati da su sve srednjostrujaške stranke na uspon desnice reagirale tako da su i same počele gurati blažu ksenofobnu retoriku, čime se katalizirao pomak političkog polja ka etnonacionalizmu. Nakon početka masovnih protesta solidarnosti s Palestinom, Scholz je upitan o antisemitizmu u Njemačkoj među stanovništvom arapskog porijekla odgovorio kako “konačno moramo masovno deportirati”, a odnedavno čvrstu ruku prema migrantima zazivaju čak i Zeleni, kojima je solidarnost s useljenicima dugo bila središnji dio političkog programa. Kako god, riječ je o strategiji koja, čak i kad bi bila moralno prihvatljiva, garantirano ne daje rezultata. To će se izvjesno potvrditi 22. rujna kada se održavaju izbori i u Brandenburgu, na kojima ankete ponovno predviđaju najbolji rezultat upravo AfD-u. Sve će to rezultirati slabljenjem Njemačke unutar Evropske unije, kao i snaženjem srodnih ekstremističkih partija, donekle pokislih nakon srpanjskog neuspjeha Nacionalnog okupljanja u Francuskoj.