Ne može se reći da se nisu uzburkali talasi naše odlazeće političke klase. Pre svega, umirući režim Srpske napredne stranke sav se uskopistio oko toga što će novodolazeća vlast Studentske liste možda uspeti da prekine vojno-bezbednosne odnose sa Izraelom. Naime, u Programskom minimumu, koji su potpisali svi delegirani poslanici Studentske liste, piše da se studenti, kao pokret zasnovan na idejama pravde, solidarnosti i suverenosti, protive svakom obliku tlačenja slabijih od strane jačih.
Oni u tom programu pišu da nemilosrdni i okrutni rat Izraela na teritoriji Palestine predstavlja pokušaj sistematskog uništenja palestinskog naroda. Srbija mora nedvosmisleno da nazove rat u Gazi onim što on jeste, a to je genocid, i da zahteva njegovo zaustavljanje, navode oni u tom programu. Takođe pišu da je, u duhu solidarnosti, potrebno da Srbija započne slanje kontinuirane humanitarne pomoći u Palestinu kako bi se spasavali ljudski životi i umanjio broj žrtava. Potrebno je takođe odmah zaustaviti izvoz oružja u Izrael. Srbija ne sme da svoj ekonomski rast finansira novcem od izvoza naoružanja kojim se direktno pomaže genocid, piše u ovom planu.
Dejan Šoškić, samo jedan od predstavnika te Studentske liste, naveo je tokom gostovanja u jednoj emisiji na televiziji Newsmax Balkans da „mi vidimo agresiju koja je učinjena prema jednoj od najstarijih svetskih civilizacija, to je Persija, odnosno Iran, gde nema govora o bilo kakvim sankcijama“, te je dodao da „vidimo šta se dešava na Bliskom istoku, šta radi Izrael prema teritorijama koje nisu u njegovom sastavu, kao što je Gaza, a da ne govorimo o ulasku u susedne zemlje, kao Liban, Sirija i tome slično“. Naravno, jedno su tople želje na kojima se najšire mase mogu ogrejati, a drugo su konkretni potezi kojima takve stvari tek treba sprovesti u delo.
Evropska Srbija u Gazi
Naravno da je šejtan u naprednjačkoj odori, bludni sin Epstinove koalicije, genocidni pobratim Benjamina Netanjahua i trenutno samoproglašeni lider opozicije Aleksandar Vučić odmah pohitao svojim usamljeničkim propagandnim rukavcima i ćorsokacima da upozori kako bi prekid saradnje sa Izraelom mogao da dovede u pitanje saradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). „Kada prekidate saradnju sa Izraelom, to znači da ćete imati veliki znak pitanja kada je reč o saradnji sa Amerikom, samo to ljudi treba da znaju. Amerikanci uvek prate, a to znam iz razgovora sa Markom Rubiom, gospodinom Landom i gospodinom Trampom, kakav je vaš odnos prema Izraelu“, veli Nečastivi.
No, na Nomadu se u više navrata moglo pročitati da je srpskonaprednjačka pošast u poslednjih nekoliko godina grabuljala međunarodni legitimitet svom snagom, kako kod svojih evropskih partnera, tako i kod Riđokose Zveri, upravo slanjem municije Izraelu za potrebe pogroma na Zapadnoj Aziji i genocida nad palestinskim narodom, ali i nabavkom oružja za Ukrajinu u borbi protiv ruske invazije.
Ipak, Vučić nije usamljen u tome da ne treba sa Izraelom prekinuti takvo poslovanje. General Zdravko Ponoš, jedan od potopljenih opozicionara na ovim izborima, koji je bio deo koalicije Evropska Srbija, u kojoj su bili Dragan Đilas, Marinika Tepić i Goran Ješić, iznenadio je javnost svojom francuskosobarskom molbom da bi nova vlast trebalo da razmisli o tome da li bi Srbija trebalo da se odrekne tehnologije kompanije Elbit Systems. Bez obzira na njegove motive, pa čak i ako je to izgovorio iz najbanalnijih praktičnih razloga, imajući u vidu sve indikatore koji pokazuju da se u Gazi odvija ubijanje jednog naroda kojem je oduzeto pravo na odbranu i kome je doslovno ceo svet rekao laku noć, ovakve reči pogađaju mnogo gore.
Gospodin Ponoš, mada nije ni prvi ni poslednji iz tog dela arhaične opozicije, pokazao je da se od Vučića razlikuje samo po identitetskoj i retoričkoj stvari, ali da je odnos prema krupnom kapitalu i uopšte proimperijalističkoj dinamici sveta uglavnom na istoj liniji. Čak i dnevni list Kurir, ta stara hartijetina u službi svakog režima poslednjih skoro dve i po decenije, na naslovnoj strani (17. novembar) upozorava, uz veliki znak pitanja, da li okretanje leđa Izraelu može da bude opasno za našu zemlju.
Zajednički imenitelj
A koliko je zapravo ljudi ubijeno u tom genocidnom pohodu, koji se i dalje nastavlja uprkos formalnom primirju? Prema podacima palestinskog Ministarstva zdravlja, do 16. novembra 2026. godine u Pojasu Gaze prijavljeno je najmanje 74.702 ubijenih Palestinaca i više od 176.000 ranjenih, među kojima je skoro 22.000 dece.
Istovremeno, Srbija je tokom 2024. godine Izraelu izvezla municiju i naoružanje u vrednosti od 42,3 miliona Evra, dok je 2025. godine ta cifra dostigla rekordnih 114 miliona evra, kako nam je otkrio BIRN. A da stvar bude još zanimljivija, Srbija je u septembru 2026. otvorila fabriku za sklapanje izraelskih dronova-ubica u beogradskom Makišu, upravo u saradnji sa kompanijom Elbit Systems. Vučić je tom prilikom najavio otvaranje još najmanje tri fabrike sa izraelskim partnerima, dok je istovremeno potvrdio da će se bojeve glave za dronove proizvoditi u Krušiku. Dakle, naša država se pronašla na cionističkoj mapi, kao sluškinja najtvrđoj pesnici imperijalizma, tako što je postala platforma za proširenje vojno-bezbednosnog kompleksa koji je samo u Gazi ostavio na desetine hiljada mrtvih.
Kao što smo već rekli, jedno su lepe želje, a drugo je stvaran život. Nova vlast se obavezala da će to učiniti, a plenumi i zborovi će je, kada je o tome reč, kontrolisati i pritiskati, kao i javnost, koja će, pored svih drugih stvari, hteti i da se to pitanje reši.
Naravno da će postojati otpori u novoj vlasti prema takvom potezu, ali to i dalje ne znači da se na tim stvarima neće insistirati. U jednom izuzetno izopačenom smislu, Vučić jeste u pravu kada kaže da će se prekidom vojne družbe sa Izraelom pomutiti odnosi i sa SAD, a verovatno i sa nekim drugim državama. Tel Aviv je već odavno postao zajedničko čvorište u kojem se ukrštaju tokovi novca i interesa i iz Brisela, i Moskve, i Vašingtona, i Pekinga. Sama zamisao da se prekine vojno-profiterska saradnja sa njima već jeste revolucionarna.
U Termopilskom klancu
Zato upravo ta tačka ovu dvogodišnju pobunu u Srbiji sve vreme čini, zapravo, na nesvesnom nivou, taborom suprotstavljenim Epstinovim svedocima, koji se manifestuju kroz svog najsposobnijeg operativca na ovim prostorima.
Srpska napredna stranka možda će zato u izvesnom periodu zaista preuzeti identitet jedne prozapadne, konzervativne opozicije, kako bi produžila svoj život na aparatima. Aleksandar Vučić, kao počasni građanin Epstinovog multiverzuma, mogao bi sada da bude upravo onaj koji će kukati Imperiji da je ovde došla Kominterna, da je zavladala crvenokmerska bolest i potpuna anarhija, na šta je vladajuća klasa Globalnog severa vrlo osjetljiva. Već tri dana priča u skupštinskoj sali o ’45, komunizmu koji nas je sahranio, mističnim plenumima i drugim volšebnim stvarima koje se priviđaju ovom bivšem menadžeru krupnog kapitala sa periferije.
Naravno, postavlja se pitanje ko će biti brži u ovoj novoj fazi naše države. Tek ćemo videti da li će naša odlazeća vlast brže završiti u tamnici za svoja zlodela u prethodnih četrnaest godina ili ćemo pak svedočiti spasavanju redova Vučića i njegovih 300 naprednjaka iz ovog Termopilskog klanca upravo zbog svojih ratno-profiterskih i kolonijalno-upravničkih zasluga pred međunarodnom zajednicom.
Njihova eventualna šansa za, kakav-takav, opstanak jeste upravo u tome da pokažu kako su bili bolje nedićevske sluge od trenutne vlasti koja se, jelte, rita i pokušava, barem nominalno za sada, da prekine odnose sa genocidnim manijacima.