Sve je ovo delovalo kao san, nećemo tu da se lažemo. Sedam meseci studentsko-prosvetarske pobune u Srbiji sa svim pratećim rezultatima, efektima, nuspojavama i posledicama uzdrmalo je citadelu zla. Ova buna uspela je, ako ništa drugo, da oslobodi ljude straha i zebnje da će im se nešto mnogo strašno desiti kada dignu glas protiv naprednjačkih dahija. Toliko zbivanja se ispreplitalo za sve ovo vreme, da jednostavno više priseban i normalan čovek ne može da stigne da procesira. I osam će meseci uskoro proći otkako je nadstrešnica pala i usmrtila šesnaestoro ljudi; studenti su blokadom fakulteta ispostavili i zahteve, kojih se više ljudi ni ne sećaju, ali onaj poslednji i očigledno najvažniji jeste da traže raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. Naravno, još pitate, predsednik Srbijatrije Aleksandar Vučić više ni to ne želi da im ispuni – o razlozima možemo da diskutujemo – a kakav ishod čitave ove ujdurme će na kraju biti, to više ne mogu da predvide ni oni najnaporniji analitičari sa jutarnjih prelistavanja.
U toku pisanja ovog teksta, članovi i članice akademske zajednice sedamnaesti dan protestuju ispred Vlade Srbije, blokirajući raskrsnicu Nemanjine i Ulice kneza Miloša u Beogradu, gde će, prema najavama, ostati do ispunjenja njihovih, da kažemo, profesorskih zahteva. Posle ispunjenja prvog zahteva o rasformiranju Radne grupe za izmene Zakona o visokom obrazovanju, oni čekaju i ukidanje Uredbe o standardima rada univerziteta, kao i da budu do kraja juna odobrene budžetske kvote za upis na fakultete.
Studenti su najavili veliki protest za 28. jun, kažu da je to Vidovdan, simboličan datum za Srbiju, datum kada se navodno 1389. godine odigrala istorijska bitka na Kosovu, pa na njoj baziramo čitavu baljezgariju naše povijesti; to je i datum kada je Slobodan Milošević utemeljio ratnozločinačko carstvo, ali i datum kada je taj isti zlikovac izručen inostranoj ruci pravde, a vala to je i datum kada je naš Oberkomprador Vučić najavio da će da izda knjigu o tome kako je pobedio obojenu revoluciju. I, opet ponavljamo, sve ovo deluje bajkovito i divno, ali šta je krajnji ishod i šta su suštinska očekivanja pripadnika ovog kazamata?
U redu, primarno je da se skine sa vlasti ova družba nitkova, zločinaca i vucibatina i da se jednom i za svagda oteraju na smetlište historije, ali šta su, nakon toga, očekivanja ljudi? Da se osetimo bolje? To hoćemo sigurno. Da udahnemo dašak slobode? Sigurno hoćemo i to, barem neko vreme. Hoće li biti manje kriminalaca na vlasti? Biće oni i dalje tu negde, ali neće smeti valjda da budu toliko transparentni. Hoćemo li živeti bolje nego što smo živeli? E, pa to je već subjektivna stvar. Zašto je to subjektivna stvar?, pitaće ljuti i uvređeni građani autora ovog teksta. Pa, zato što smo se i za subjektivni osećaj sreće, blagostanja i privilegovanosti borili pre mnogo godina. I to je ono što nas u samoj premisi svih naših borbi do sada ubija u samom početku, jer naša borba se, zapravo, na kraju svodi na borbu protiv onoga što smo, ipak, mnogo ranije zatražili i na kraju dobili.
Demokratski mrak
Ima onaj domaći film „Crni bombarder“ kada inspektor Bešević, koga glumi Petar Božović, kaže mladom buntovniku Crnom, koga igra Dragan Bjelogrlić, da ne zna kako da se izbori sa njim i da će ga pojesti mrak, a Crni ga na to pita: „Koji mrak? Ovo je demokratska zemlja, nema valjda mraka?“, dok mu inspektor Bešević sav ponosan odgovara: „Demokratski mrak!“
Nakon pada nacional-socijalističkog režima Slobodana Miloševića & njegovih satrapa, u Srbiju je stigla, kažu tako, demokratija. Srbija devedesetih je sa sobom ponela teret ratova, zločina, masovnih grobnica, hladnjača, koncentracionih logora, genocida i etničkog čišćenja, ugravirala je u svom DNK ultrašovinizam prema svemu što nije nadsrpskog porekla, te je fasadnom promenom Miloševića i pojedinih velikosrpskih nacista oko njega u stvari nastavila sa srodnom politikom u novom milenijumu. Ipak, naizgledne demokratske vlasti na čelu uspele su da ulete u XXI vek kao transformisani establišment koji je oberučke prihvatio čitavu pošast neoliberalnog kapitalizma kao nečega izvanrednog i vanremenskog, budući da su Vojislav Koštunica, Zoran Đinđić i ostali u toj Demokratskoj opoziciji Srbije (DOS) posmatrali Miloševićevu tiraniju kao diktaturu jednog komuniste, te je njegovo skidanje s vlasti bilo simbolično preoblikovano u poslednji ekser na kovčegu komunizma na ovim prostorima. Druga je tema što je Milošević sve njih preveo žedne preko vode i bio zapravo jedan od najboljih operativaca nacionalističkog programa iz osamdesetih, odnosno uspeo je Srbiju da najviše približi onom okorelom nacizmu u svim svojim gledištima, naravno, u balkanskoj hibridnoj verziji.
Elem, kad je demokratija preuzela mikrofon i počela sa remontiranjem ovog ludila od zemlje, ono što su servirali kao terapiju – neoliberalno restrukturiranje – zapravo je bio koktel smrtonosnih sastojaka: privatizacija do kosti, monetarna politika zategnuta kao omča, deregulacija bez kočnica i liberalizacija tržišta pod parolom – sloboda za kapital, a stezanje kaiša za radništvo. U toj navodnoj reformi, jelte, nije bilo ni „s“ od solidarnosti. Pod parolom stranih investicija, koje su bili od krucijalne važnosti za naš opstanak, tako barem kažu, zapravo su se otvorila vrata za špekulante, kartelske post-ratne profitere i ekonomske lešinare.
„Neoliberalizam u suštini predstavlja proširenje tržišne dominacije na sve sfere društvenog života koje podstiče i sprovodi država. U ekonomskoj politici to označava deregulaciju i privatizaciju. U kulturi to označava nesputani marketing i komodifikaciju svakodnevnog života, uključujući i intimnu sferu. U pravu to označava suverenitet potrošača, nediskriminaciju (što je uostalom ekonomski neracionalno) i restriktivnu koncepciju javnog interesa. U obrazovanju, to znači zamenu javnog privatnim finansiranjem škola, univerziteta i istraživanja, uz istovremeno menjanje nastavnih planova i istraživačkih područja. U civilnom društvu, to znači privatnu kontrolu nad medijima i privatno finansiranje političkih partija, što rezultira i kontrolom nad njima. U međunarodnim odnosima, to znači omogućavanje prava investitora pod maskom ’slobodnog tržišta’ i ograničavanje prava pojedinačnih država da zaštite svoje radnike, okruženje i valutu“, piše o tome književni kritičar Džordž Šilabe.
Na tragu tih reči, bezbroj ljudi je početkom dvehiljaditih u Srbiji izbrisano iz sveta rada, izmešteno iz ekonomije kao aktivni subjekti i ubačeno u kategoriju folder „rezanje troškova“ i „tehnološki višak“. Godinama bez posla, bez perspektive, bez ikakvog društvenog statusa, postali su deo statistike, a ne stvarnosti, a onda se desila SNSrbija.
Bogovi krupnog kapitala
Vlast predsednika Srbije Aleksandra Vučića nije nikakva elementarna nepogoda, koliko god domaće pahuljice iz pristojnokratijskog okruga to tako shvatale, već jedan logičan sled okolnosti koji se dugo valjao ispod brega. Borba protiv korupcije i za vladavinu prava su isprazne liberalne floskule; ako se malo prisetimo, na krilima te dve laprdalice je Srpska napredna stranka i došla na vlast 2012. godine. Naime, gospodin Vučić je svojim uspešnim podmićivanjem urbanog dela javnosti, manipulacijom propale i obespravljene radničke klase, davanjem većih povlastica tajkunskom ešalonu i sklapanjem pakta sa inostranim oligarsima, napravio skoro pa savršeni proizvod svega onoga za šta su se ljudi tog Petog oktobra borili.
Sonja Kuzmančev-Stanojević u svojoj knjizi „Neoliberalizam i nasilje komodifikacije svega: Granice tržišta i ekonomske racionalnosti kapitala“ piše i o razlozima uspešnosti neoliberalizma u Srbiji. „U uslovima razvijenog kapitalizma, gde se građanin transformiše u preduzetnika i potrošača, gde slabi demokratija i jača populizam, negativne tendencije neoliberalizma se, negde u manjoj, negde u većoj meri, nužno ublažavaju preostalim jakim institucijama, žilavim demokratskim procedurama, mehanizmima socijalne zaštite, kontra-pokretima, itd. Jači i rogobatniji neoliberalizam, bez sistema, bez zaštite, neoliberalizam polu-periferije kakav postoji u Srbiji, uz partokratiju kao njenu svojevrsnu ’sudbinu’, dovodi do toga da se na ovim prostorima negativne tendencije neoliberalnog kapitalizma preslikavaju u jačem obliku, pokazujući još jednom i vrlo jasno, da autokratija nije smetnja neoliberalizmu. Naprotiv, u uslovima kada je potrebno uvesti krajnje nepopularne i nehumane reforme, autokratski lideri i neizgrađeni demokratski, ali i zaštitini mehanizmi, idealan su spoj“, piše autorka.
Dok čitate ovaj tekst, Rio Tinto verovatno već mapira precizne koordinate za bušenje naše budućnosti, a Evropska unija je – uz diskretnu šljokicu birokratske frazeologije – dala zeleno svetlo. Zašto bi se ona uzbuđivala ako smo mi ovakve nitkove birali? Nismo prvi na mapi eksploatacije, nećemo biti vala ni poslednji. U međuvremenu, obrazovni sistem se na mala vrata pretvara u tehnokratsku platformu za proizvodnju savršenih robotizovanih menadžera bez identiteta, empatije, kritičkog razmišljanja i prepuni ekstremno svedenog znanja. Nije to još se toliko raširilo, ali već je odavno uzelo maha, zato i profesori na raskrsnici protestuju, jer studentarija uveliko postaje deo svetskog programa koji se apdejtuje prema tržišnim zahtevima. Štaviše, to uopšte nije naše autentično, pa da će smenom naprednjačkih baraba ta ideja nestati, jer to rasturanje obrazovanja kroz pokušaj privatizovanja univerziteta deo je globalnog procesa.
Istoričar i filozof Filip Mirovski je pisao o tome: „Komercijalizacija akademske nauke i transformacija univerziteta koji se pretvaraju u ’kompetitivnu globalnu uslužnu industriju’ dovelo je do toga da univerziteti i fakulteti sve više počinju da liče na korporacije. To znači da počinju da gledaju svoje produkte kao ’informacije’ i ’ljudski kapital’, te da tretiraju svoje studente kao puke korisnike usluga, odnosno kao klijente ili potrošače.“
Strane investicije su postale takođe svete krave naprednjačkog režima – moćne, netaknute, večito gladne – i one uopšte ne dolaze sa novcem, već sa eksploatatorskim zahtevima. I onda sve mora da se menja: zakoni, pravilnici, urbanistički planovi, rukovodeći kadrovi, dok naprednjački bašibozuci ubiru svoj procenat na svemu tome. Upravo zbog toga se Vučićevi naprednjaci moraju posmatrati kao birokratski i debelo korumpirani činovnici kapitalističkog sistema.
Kad god čujemo odavde neko teatralno “ne” Briselu, znajte da je to za domaću upotrebu. Priče o Zapadu i Istoku samo su hladnoratovski ukrasi za jutarnje programe, savršeni za Marićevu sofu i nacionalističke baljezgarije, jer u stvarnosti – svi piju iz istog meha, samo se etikete menjaju. Odmah će sada neko i o Putinovom malignom uticaju i zašto se on spominje, ali to je stara vest, koja se ovde neguje već decenijama. Putinofilija je onaj veštački kiseonik koji režimi u Srbiji već trideset leta udišu kad im ponestane vazduha iz EU fondova, jer ruZka propaganda nije anomalija – to je institucionalizovana navika. Svakoj vlasti je odgovaralo da drži otvorena vrata ka majčici Rusiji, ne zato što vole slovensku dušu, nego zato što vole pregovaračku poziciju – između Istoka i Zapada, ali sa džepom prema obe strane. Na drugoj strani sveta – onoj bližoj Bora i Majdanpeka – kineske kompanije su već razvalile istok Srbije do tačke poniženja – bez inspekcija, bez zakona, bez odgovornosti – samo siva ekonomija pod kapom i šapom bogova krupnog kapitala.
Hologram neoliberalnog imperativa
Dok Izrael sravnjuje palestinski identitet u Pojasu Gaze, Srbija aktivno, veselo i berićetno šalje municiju, zajedno sa Sjedinjenim Američkim Državama, Nemačkom, Italijom i ostalim zemljama prvog sveta. Poslednja informacija ovih dana jeste da je predsednik Srbije rekao da obustavlja svaki izvoz naoružanja i municije bilo kome, ali ga je već sutradan informacija oborila kada je sleteo izraelski avion Boing 747 koji prevozi municiju. „Što se tiče oružja, Ministarstvo odbrane je shvatilo moju naredbu, ali tu ima pet ustanova koje potpisuju. Sada ide naredba Saveta za nacionalnu bezbednost Ministarstvu trgovine, koje je poslednje, da više nema bilo kakvog izlaska municije. To nama predstavlja ozbiljan problem, jer sam od sinoć izložen velikim pritiscima i spolja i iznutra“, tužno je pričao naš gospodar.
No, odmaknimo se od njega sada i vratimo se studentima. Jedan deo studenata u blokadi je organizovao protest u nedelju, 22. juna, u Beogradu, protiv slanja municije Izraelu. Skupio se popriličan broj za tako neku temu, prošlo se kroz centar grada, bilo je mnoštvo govornika i ljudi su se posle razišli svako na svoju stranu. Bilo kako bilo, usledila su pitanja po društvenim mrežama i ostalim sokoćalima da li je to potrebno, da li treba i tom temom da se bavimo i da li možemo da se vratimo na lokalna zbivanja.
Međutim, ako sme autor ovog teksta da se umeša, protest protiv slanja municije za genocid u Gazi zapravo bi trebalo da bude okosnica za borbu protiv ove, ovakve i svake buduće vlasti. Zašto?, opet će ljuti i uvređeni građani da napadnu. Upravo zato što je slanje municije mimo svih pravila, procedura i, pre svega, uprkos optužnicama za ratne zločine i protivno svim ljudskim, moralnim i etičkim normama par ekselans primer kako se provodi srpski masakr neoliberalnom testerom u svrhu profita i interesa.
Aleksandar Vučić nije nikakav usamljeni jahač apokalipse na ovim prostorima, da se odmah razumemo, niti specifični proizvod srpske političke devijacije – on je čisto razgoropađeno otelotvorenje globalnog kapitalizma koji melje siromašne, a izdiže poslušne. Više predstavlja trodimenzionalno isprintan hologram neoliberalnog imperativa: tlači, disciplinuje, eksploatiše, gaslajtuje i podmićuje, te je i sama naprednjačka vlast samo lokalna franšiza korporativnog imperijalizma, mutirani nastavak starog kolonijalnog obrasca. Nema više ratnog delirijuma kao devedesetih, nema masovne histerije oko granica i svetinja, stoga kompradorska buržoazija vlada kroz kartelski konformizam, dok ostatak zemlje stenje pod gvozdenom čizmom ekonomske represije. Sve što je ostalo od nekadašnje svesrpske politike ludila sada se vrti oko jednog jedinog cilja: održavanja kontrole nad profitom i bogaćenjem najviše klase i njenih konekcija. A kad pomislimo da će neko, tamo negde u Briselu ili Vašingtonu, ustati zbog gušenja sloboda ovde, setimo se Gaze. Gaze, u kojoj su deca pretvorena u prah, u kojoj su bolnice meta, a voda zabranjena. Gaze, koja više nije samo mesto – već dijagnoza planete. I zato je protest protiv izvoza municije u tu oblast zapravo protest – koliko god on beznačajan bio – protiv sveta u kojem je ovakav Aleksandar Vučić poželjan i moguć.