Krvava i naduvena stopala u zavojima, a osmeh i suze na licu nisu više samo slike iz partizanskih filmova i priča, već realnost u zemlji koja pokušava da odbrani poslednje atome slobode i časti u borbi protiv stoglave aždaje i njenih podanika & sledbenika. Zagrljaji, plakanja, pesma i uzvici samo su neki od prizora koje smo mogli da vidimo – mi, obični smrtnici – na fotografijama i snimcima sa studentskog marša za Kragujevac.
Naime, tokom prošle nedelje iz više gradova Srbije peške se zaputilo na stotine studenata i studentkinja kako bi stigli do Kragujevca na Sretenje (BHS: 15. februar), na datum kada je 1835. donet prvi Ustav Kneževine Srbije, kako bi se suzbio apsolutizam tadašnjeg vlastodršca Miloša Obrenovića. Istorija kao da ne želi da se ponavlja, ali joj je izgleda to u maniru, pa smo tako imali priliku istog dana da vidimo još jedan sretenjski susret u Sremskoj Mitrovici pod patronatom vladajuće Srpske napredne stranke i njenih koalicionih patuljaka. Uspela je naprednjačka Scila i Haribda da dovuče autobusima ljude sa dna kace i margina našeg društva, te su na pseudonovinarskim snimcima starog i okorelog bivšeg radikala Nemanje Šarovića, a sada rokenrol zvezde antivučićevske scene, mogli da se vide poprilično žalosni primeri ljudi koji suštinski nemaju blage veze zašto su došli tu. Mnogi od njih su dovedeni iz Republike Srpske, budući da u samoj Srbiji više nema dovoljno ludih i neobaveštenih da se odazovu pozivu poglavnika.
Pored toga što predsednik Srbije Aleksandar Vučić tokom svog obraćanja nije mogao da ne spomene takozvanu obojenu revoluciju i da time nastavi svoje haluciniranje te avetinje, on je nastavio poput najboljeg učenika radikalske škole da proziva i lupa etikete svima onima koji se ne pronalaze pod njegovom linijom. “Srbija je ugrožena, spolja napadnuta, a pomažu i mnogi iznutra koji bi da manipulišu našom decom i da ih zloupotrebljavaju u najpokvarenije političke svrhe. Cilj je srušiti Srbiju da ne bude napredna”, žuborio je na bini predsednik Vučić.
Takođe, na toj dogodovštini je usvojena i pamfletska Deklaracija o Vojvodini koja služi kao strašilo za svesrpski narod, kojem svi žele samo da uzmu teritoriju. Na bini je pevao i glumio pajaca predsednik Republike Srpske Milorad Dodik, a obratio se i apostol vučićevske politike u Crnoj Gori i predsednik Demokratske narodne partije u toj zemlji Milan Knežević. Istovremeno se u Kragujevcu nebo otvaralo nad neizbrojivim kolonama ljudi koji su pristizali iz cele države, a verovatno i šire, te je ova tužna skupina u Sremskoj Mitrovici delovala kao oproštajna turneja ekipe koja još nije shvatila da ih je pregazio zub vremena. U međuvremenu, omladine uopšte ne namerava da stane, stoga je sledeći studentski skup 1. marta u Nišu, a nakon toga, šapuće čaršija, trebalo bi da se Dan D upriliči u Beogradu.
Dogodine u Vojvodini
Iako je gospodin Vučić samo kozmetički promenio svoj kostim, pa je velikorsrpsku mantiju i kokardu privremeno okačio o čiviluk, a obukao se u odelo Maksa Vebera, ipak za sve ovo vreme nije pronašao bolje rešenje da održava sopstvenu vlast, osim da ovo duboko indoktrinirano i razvaljeno društvo dokrajči svojim nacionalističkim dogmama i paranojama.
Njegov separe, što bi rekli mladi, ova je takozvana Deklaracija o Vojvodini u kojoj nema čega nema, sve je sljušteno i taman fino upakovano sa sve mašnicom u sveopštu trabunjariju o zlim dusima koji žele da nam otmu Vojvodinu, a mi im, kao, ne damo. Nema šta, piše u njoj sve jasno: i da se Srbima uskraćuje, naravno, sve što im se može uskratiti, i da je to komunistička tekovina, i da je Ustav iz 1974. godine nam došao glave, i da se nameće vojvođanska nacija, te da su oni to – misli se, naravno, na njega – zaustavili, ali da, eto, ovi hoće i dalje da je otmu, a u stvari mi samo želimo superevropsku Vojvodinu u kojoj Srbima niko neće uskraćivati njihova prava. Tužno je to što se u toj baljezgariji ne spominje šta su osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj i njegovi životni saputnici iz Srpske radikalne stranke činili tokom devedesetih po Vojvodini, odnosno koliko je samo hrvatskog stanovništva proterano (hint: na desetine hiljada) zbog njihovog ljupkog i nadasve toleranog ponašanja.
Naravno, po staroj šešeljevskoj doktrini, onaj ko je protiv tebe – trebalo bi da bude uništen. Hvala nebesima, pa nisu više Ona Vremena kada su harali Sloba & Mira, pa da mogu da iznajme Legiju ili Arkana da to sve pozavršava. Ovo su ipak naprednjačka vremena, ne moraju više ljudi da se ubijaju kaubojski, već je sasvim dovoljno da ih dovedeš do toga da odustanu od života. Od prošle godine – mada ni ranije nije bilo lakše – artiljerijska paljba prema profesoru i novinaru Dinku Gruhonjiću i predsednici Nezavisnog društva novinara Vojvodine Ani Hegediš Lalić uopšte ne prestaje.
Njih dvoje su prokazani kao fotoroboti svega onoga što želi da uništi nejaki i napaćeni srbijanski narod, te je u njih učitano da su ustaše, komunisti, plaćenici, NATO lobisti, sotone lično, dakle, sve ono što bi trebalo golim rukama zadaviti, zaklati i u jamu baciti. To dvoje u svoje virtuelne sandučiće dobijaju sijaset koljačkih pretnji, ali ih i u realnom životu proganjaju gde god stignu. Nakon skupa u Sremskoj Mitrovici, na kojem predsednik Vučić spominje Gruhonjića kao nekoga ko predvodi obojenom revolucijom i želi da odvoji Vojvodinu, on je dobio ponovo još jedan talas pretnji i želja šta treba da mu se desi. „Cela Srbija, celi region – a i šire od toga – vidi da me predsednik Srbije doslovno svakoga dana proziva i optužuje da sam državni neprijatelj broj jedan i stičem utisak da on jako želi da mene neko ubije“, izjavio je Gruhonjić za FoNet. Očigledno je to ta multietnička i tolerantna Vojvodina kojoj naprednjačka bulumenta teži.
Eho iz mraka
Vojvodina je pak samo jedan aspekt na koji SNSrbija puca od samog početka ovih protesta, ali uglavnom sve vreme maši. Nema više tog naboja, niti snage – bilo vojne, bilo ideološke – da se rešavaju kojekakva srBska pitanja po regionu, kao što je to činjeno tokom devedesetih godina prošlog stoleća. Ruku na srce, uspeli su putem Srpske pravoslavne crkve da razore Crnu Goru u poslednjih par godina, ali se to vraća kao bumerang.
No, da se vratimo na Srbijatriju, Vojvodina i priča o separatizmu su samo još jedni trzaji ranjene zveri koja u biti ne zna šta da čini, budući da na ovako nešto još nije naišla. Anyway, njihova trenutna strategija, preko svojih propagandnih kiborga, zasniva se na tome da odvoje studentsku pobunu od svih ostalih, a pod time se misli na opoziciju, aktiviste, akademsku zajednicu, medije i sve ostale potencijalne saveznike.
Na naslovnim stranama nečega što sebe nazivaju novinama mogu se videti naizgled dobronamerna upozorenja kako opozicija želi da preuzme studentski protest, kako Dragan Đilas (jedan od glavnih opozicionara na srbijanskoj sceni) ima svoje studente i preko njih rovari, te da studenti moraju da se odupru takvima. Naravno, studentima ne može da se zameri na tome što žele da budu što čistiji, stoga ne žele da prihvate pomoć ni od koga, te se na svojim plenumima dogovaraju šta dalje da čine. Ne tako davno ogradili su se i od organizacije „ProGlas“, skupine vodećih antivučićevskih intelektualaca, te i aktivističkih grupa „Stav“ i „SviĆe“.
Studentima to ide za rukom, ali im uopšte nije lako da održe status neoprljanosti i nepokolebljivosti. Kao i svuda, i ovde imamo kritike koje dolaze sa svih strana, da li to bilo sa levice, desnice ili pak iz liberalnih krugova. Ikone i ruske zastave na ovim protestima, nažalost, prirodna su i logična pojava, koliko god ni autor ovog teksta ne bi voleo to da vidi, mi, ipak, ne možemo očekivati od dvadesetogodišnjaka da nose slike Martina Lutera Kinga, Če Gevare i Koče Popovića u zemlji u kojoj se više od tri decenije radi na grozomornoj reviziji istorije i oživljvanju poraženih zastava iz Drugog svetskog rata. Imaće vremena i prostora sve generacije – i buduće, i sadašnje, i prošle – da se obrazuju, emancipuju i eventualno konvertiraju kada jednom za svagda se obračunamo sa šešeljevsko-miloševićevskim nasleđem, koji uopšte nije mali, niti naivan.
Nažalost, videćemo i poneke krpetine o Kosovu, ali i pored svih tih nacionalističkih simbolika, mi na tim demonstracijama imamo čitave revije najkreativnijih mogućih transparenata koji, zapravo, pogađaju srž svih mogućih problema. A ti problemi su, zapravo, koruptivne prirode i prikazuju kakva je volšebna korozija zahvatila sve sektore i pore našeg društva. I samo još nešto: sve te rusko-nedamokosovo zastave su suštinski u ovoj stvari zaista nebitne, te više deluju kao nuspojava na tim događajima, nego kao centralni deo toga. Jer ovo nije nikakvo svesrpsko okupljanje ugroženih zbog svog nacionalnog identiteta, već bunt potlačenih i slomljenih koji konačno izlaze iz sumraka svojih života.
Buna protiv dahija
U prilog celoj priči o obrisima, pre svega, klasne borbe obespravljenih protiv vladajuće elite ide i izjava popečitelja finansija Siniše Malog za Euronews „da svaka nestabilnost utiče loše na investitore i naglasio da je zbog aktuelnih protesta i blokada u januaru zabeležen manjak priliva investicija i manjak novca od PDV-a“. „Jer kada ljudi vide blokade i proteste nisu spremni da troše i to odmah utiče na potrošnju, što dovodi do smanjenja priliva od PDV-a i na eventualno smanjenje rasta BDP-a”, rekao je on. Ni predsednik Srbije ne može da sakrije svoje suze zbog propasti srbijanske ekonomije: „Protesti su u prethodna tri meseca doneli velike i ozbiljne probleme našoj ekonomiji” i naglasio da je od pitanja da li smo podeljeni kao društvo ili nismo za njega mnogo važnije pitanje kako ćemo da sačuvamo radna mesta.
Tokom svega ovoga provejava sveopšti bojkot megamarketa usled držanja monopola i zbog bezobrazno visokih cena osnovnih i dodatnih namirnica za život. Uplašila se, naime, naprednjačka oligarhija da će robovi da skinu lance i da se udruže protiv svog gospodara. Karl Marks je takođe rekao („Najamni rad i kapital“) : „I kapital je društveni odnos proizvodnje. On je buržoaski odnos proizvodnje, odnos u proizvodnji buržoaskog društva. Sredstva za život, sredstva za rad, sirovine iz kojih se sastoji kapital, nisu li oni proizvedeni i nagomilani pod određenim društvenim uslovima, u određenim društvenim odnosima? Ne upotrebljavaju li se oni pod određenim društvenim uslovima, u određenim društvenim odnosima za novu proizvodnju? I zar ne pretvara upravo ovaj određeni društveni karakter proizvode koji služe za novu proizvodnju u kapital? Kapital se ne sastoji samo iz sredstava za život, sredstava za rad i sirovina, ne sastoji se samo iz materijalnih proizvoda; on se sastoji tako isto iz prometnih vrednosti. Svi proizvodi iz kojih se sastoji kapital jesu robe. Prema tome, kapital nije samo zbir materijalnih proizvoda, on je zbir roba, prometnih vrednosti, društvenih veličina.“
U tim rečima se, zapravo, krije cela istina o svemu što se u ovoj zemlji trenutno dešava. Svakodnevni protesti i blokade normalnog funkcionisanja prave jedan ogroman gnoj koji neće još dugo moći da izdrži pod ovim pritiskom, usled toga što se dosadašnji kapital ne ukrupnjava, već se uzaludno troši i regresira. Fućka se predsedniku Vučiću i njegovim ortacima da li u ovoj zemlji ima dovoljno demokratije i ljudskih prava, već ga noću u košmarima progone svi oni dogovori koji bi trebalo da se u roku završavaju, a sada su na holdu dok se ne ispune svi zahtevi. Srbija će biti domaćin megalomanskog projekta „Expo 2027“, gde bi trebalo da se skupi belosvetsko kuso & repato, ali sada je sve to na tankom ledu, budući da više niko ne može da predvidi u kom pravcu će ova buna protiv dahija krenuti. Iako gospodin predsednik non-stop dobija kakvu-takvu podršku iz sveta, a među poslednjim od ministra spoljnih poslova Rusije Sergeja Lavrova, ali i evropskih parlamentaraca, od francuskih marinlepenovaca, preko nemačkih desničara, do Orbanovih svedoka – narod na ulicama Srbije nastavlja da pumpa tenziju i ne dozvoljava slobodan protok kapitala.
Krvava bajka
Sve ovo deluje poprilično bajkovito, ukoliko posmatrate sa strane, kao da počinje sa onim uvodom „bilo jednom u…“, ali ovo je zaista realnost. Dešavaju se krupne promene ili se barem takva slika nazire. Omladina na svojim plenumima, kao Enti u Gospodaru prstenova, mudro i pažljivo donosi svoje zaključke, ocene i odluke, stoga svaki korak planira veoma temeljno i ne pušta ništa da im uzdrma putanju. Zahtevi još nisu ispunjeni, niti će verovatno ikada biti, pošto bi to značilo privođenje i pravosudno procesuiranje najviših vlasnika ove države.
Nova ujdurma koju su naprednjački mračnjaci smisli jeste da se predaju žalbe Ustavnom sudu zbog obustave nastave u osnovnim, srednjim i visokim školama. To je potvrdila predsednica Skupštine Ana Brnabić, jedna od najvernijih sledbenika A. Vučića, tokom svog televizijskog gostovanja. Međutim, to su samo novi pritisci neoradikalskog metoda vladanja koji u biti ništa drugo ne znaju da čine, osim da prete i zastrašuju, te plaše nastavni kadar da neće primiti platu, ako ne budu radili. Strah nastavlja da se uteruje po svim hodnicima i sokacima naše paradržave, preti se svima onima koji stanu uz proteste da će im poslati inspekciju, da će dobiti otkaz ili ih premestiti na niže pozicije.
Međutim, studentski oreol slobode mnogo je snažniji od njihovog nekromanserskog mrtvila. Meštani koji su dočekivali omladinu na putu do Kragujevca padali su, maltene, na kolena kako su ulazili u njihova mesta. Godine i godine omalovažanja, torture, agonije i patnje kao da su nestale u sekundi kada su mlada lica, koja su odrastala pod krvavim ručerdama ovih satrapa, umarširala u varoši, sela i gradove. Suze koje su oslobađale ljude okova i bukagija mnogo su snažnije od svih batina, pretnji i ucena naprednjačkih dahija. Svet koji je, nažalost, na SNS strani, može slobodno da gleda kako ovaj požar guta njihove prljave izvođače radova i pročišćava ovu zemlju od ljušture zla.