Kada je Ričard Nikson, ondašnji predsednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD), posetio Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ), svet je bio, može se reći, na vrhuncu Hladnog rata. Nije bio kolaps civilizacije kao sada, ali je bilo stalnog natezanja na čiju stranu će klatno da prevagne. Tadašnja Jugoslavija je bila jezičak između dva velika bloka; s jedne strane čitav koncentrat Zapada na čelu sa SAD, a s druge strane Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Tadašnji predsednik SFRJ Josip Broz Tito i čitava njegova družba uspevala je da stvara akrobacije između te dve vatre, ali nikada nisu izgubili svoju nit u svemu tome, a ona jeste bila antifašistička, antikolonijalna, antikapitalistička i, pre svega, može se slobodno reći – antiimperijalistička.
Politika nesvrstanosti je bio pokušaj da se izgradi treći put za zemlje koje nisu želele da budu ničiji sateliti. Štaviše, vrata Juge bila su otvorena kako za američke predsednike, tako i za lidere revolucionarnih i antikolonijalnih pokreta širom Afrike, Azije i Latinske Amerike. Pa tako ni susret sa Niksonom nije značio da se bilo ko potčinjava američkoj politici, kao što ni odnosi sa Moskvom nisu značili odricanje od sopstvenog suvereniteta, naprotiv, smisao jugoslovenske diplomatije bio je upravo u tome da razgovara sa svima, ali da ne služi nikome. Naravno, ceo kontekst tadašnjeg sveta je bio drugačiji nego današnji; odnosi moći, geopolitička situacija i ekonomski tokovi su imali drugačije procese, stoga je i Jugoslavija imala svoju unikatnu ulogu u svemu tome.
Međutim, današnji predsednik Srbije Aleksandar Vučić i širok krug crvejzičnih utvara oko njega već odavno igra na loptu toga da je on novi Tito, a da je čitava njegova spoljna politika zasnovana upravo na toj hladnoratovskoj koju je Jugoslavija igrala. Njegovo višegodišnje ulizivanje Pekingu, Moskvi, Briselu i Vašingtonu prikazivano je neprestano kao jedna verodostojna, apsolutno nezavisna i puna integriteta politika koja se u stvari bori za Srpsku Stvar u svetu, šta god ona bila.
Poslednje mahnito ludilo naše naprednjačke hobotnice jeste to što je vođa ovog raspalog Ćacistana na Balkanu dao intervju za desničarsko-turobni američki medij „Breitbart“ u kojem je svašta istrabunjao, ali su njegovi verni lojalisti poput Ane Brnabić ili pak Miloša Vučevića, kao i svih otrovnih trubača, zaurlali kroz javnost da se ovako nešto nikada nije desilo, pa čak ni kod Tita. Da ga predsednik SAD Donald Tramp na svojoj opskurnoj društvenoj mreži podeli, a da samo par dana pre toga kineski lider Si Điping odlikuje Ordenom prijateljstva.
Haluciniraju svašta srpskonaprednjačke dahije, pa pomišljaju da mogu da stanu blizu partizanske čelične družine koja je izašla iz Drugog svetskog rata kao pobednica i vladala sistemom koji je morao da se izbori za svoje mjesto uprkos borbi titana.
Predsednik na mestu gde sunce ne sija
Gospodin Vučić, naime, u ovom intervjuu je pozvao Riđokoso Zlo da svrati do Srbije i da će ga, kako on veli, dočekati preko sto hiljada ljudi. Zbori naš predsednik da ljudi u ovom njegovom kazamatu žele novi odnos sa SAD, jer su bile stalno doživljavane kao neko ko vrši pritisak po različitim pitanjima. Još ima smelosti da kaže da su tokom Klintonove ere imali takav osećaj.
Ako ljudi u Srbiji i naširoko zaboravljaju, tu je internet da podseti; gospodin Vučić u svom usponu na vlast, to je period između 2012. do 2017, dok nije postao predsednik Srbije i tako konsolidovao apsolutnu vlast, njegovi susreti, druženja, komunikacije i kontakti su upravo bili sa ljudima iz ere bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije (SRJ). Učestvovao je predsednik Srbije na donatorskoj večeri Bila Klintona, još se hvalio na Radio-televiziji Srbije (RTS) da je pametan, jer podržava Hilari Klinton, koja je tada bila protivkandidatkinja Trampu još u borbi za njegov prvi mandat. Koristio je usluge konsultantske kompanije bivšeg premijera Velike Britanije Tonija Blera; dovodio je bivšeg kancelara Nemačke Gerharda Šredera na veledogađaje Srpske napredne stranke (SNS); šta sve još nije činio ovaj naš veliki patriota u borbi protiv svakojakih dubokih država, masonerije i globalističkih aždaha – spisak je očigledno dug.
Hvali on svog starijeg kolegu kako je počeo da priča o tradicionalnim porodičnim vrednostima, o pitanjima roda i identiteta, pa još pere savest – jer mu je najvernija lojalistkinja Brnabić pripadnica LGBT zajednice – kako on nema ništa protiv toga, nego u Srbiji se ljudi zbunjuju kada im kažu da ne postoje samo muškarac i žena.
Šteta što naš predsednik nije pohvalio i tradicionalnost na Epstinovim druženjima; taman u tom duhu da kaže kako imamo i mi ovde male epstinovske slučajeve u Jagodini ili u crkvenim odajama. Milionima papira preplavljena je svetska javnost o tome kako su se vladajuće klase susretale na markizdesadovskim banketima po udaljenim ostrvima i seksualno se i na svakim drugi način iživljavale nad ženama i decom. Da li to spada u porodične vrednosti gospodina Trampa? Kako to detetu da objasnimo, što bi rekli desničari na ovom podneblju?
Kaže on dalje da je reč i o hrišćanstvu i očuvanju vrednosti koje pripadaju hrišćanskom svetu. Pa, naravno da je reč o kokainskim krstašima okupljenim oko Narandžaste Zveri kojima je razaranje Irana, Libana, Gaze i drugih mesta na ovom svetu poput video-igre.
Bombe pune pragmatizma i racionalnosti
Predsedniku Vučiću ulizivanje ide sve ove godine vrlo dobro, stoga mu u ovom intervjuu ta veština dolazi do samog maksimuma, te on veli sledeće: „Ljudi su videli da predsednik Tramp želi da uspostavi mir između Rusije i Ukrajine i da želi mir u različitim delovima sveta. To su veoma cenili. Ljudi su verovali da postoji mogućnost jačanja ekonomskih veza sa Sjedinjenim Američkim Državama, imajući u vidu da je predsednik Tramp veoma pragmatičan i racionalan čovek, koji insistira na ekonomiji, investicijama i povećanju trgovinske razmene.“
Dabome da SAD insistiraju na ekonomiji, na čemu bi drugom, pobogu, pa ne može Imperija da živi od medenih kolača, stoga i sam Tramp dolazi kao vrlo pragamtično rešenje, nakon labavog Bajdena, ne bi li učvrstio hegemoniju kako nad Evropom, koja pokušava da ostvari, koliko-toliko, neku mjeru autonomije, tako i nad ostatkom sveta koji pokušava da se iščupa iz njihovih zajedničkih kandži. Od vazdušnih napada na Jemen i agresije protiv Irana, Venecuele, preko akcija u Siriji, Iraku, Nigeriji, Somaliji, Panami, Karibima, pa sve do apsolutne podrške velikoizraelskom ludilu u Zapadnoj Aziji – očigledno je sve to deo te morbidne Vučićeve logike pragmatičnosti i racionalnosti.
Grdi on evropski establišment kako oni ne razumeju da se svet promenio, pa još misle da ako Tramp ode da će se sve vratiti na staro. I to je jedino tačno što je predsednik Srbije uspeo da kaže, ali naravno njegova motivacija je druge prirode tu. Neće se vratiti na staro, jer nema nigde ništa da se vrati, budući da je sve vreme to isti kontinuitet, samo je sa Trampom kulminirao. Bombe uspavanog Džoa Bajdena i hipika Baraka Obame istu ubijaju kao što ubijaju i bombe ovog menhetenskog multimilijardera.
U cirkusu nakaza
No, manimo se ovo blebetanja čoveka čiji režim već godinu i po tone u živom blatu otkako ga je pritisnula nadstrešnica u Novom Sadu.
Ako se vratimo sa propagandnog na faktografski teren, slika Vučićeve spoljne politike postaje znatno manje nesvrstana, te se sve više uobličava kroz potpuni kontinuitet saradnje sa prvosvetaškim cirkusom i više liči na ekspoziture Prvog sveta poput onih u Južnoj Americi. Njegove laprdarije o tome kako se on bori protiv obojenih revolucija i raznih čudesa kojim mu nevidljivi neprijatelji rade o glavi padaju u vodu već na prvom koraku.
Naime, još od Briselskog sporazuma iz 2013. godine, koji je potpisan u okviru dijaloga Beograda i Prištine uz posredovanje Evropske unije, jasno je da je ključni okvir srbijanske spoljne politike definisan u Briselu, a ne u imaginarnoj samostalnoj trećoj poziciji. Konzervativcima je taj sporazum veleizdjanički, liberalima je blago pozdravljući, uprkos tome što su neoradikali potpisali, ali on je u biti kamen-temeljac za putanju u kojem pravcu će se SNSrbija kretati. Kasniji Vašingtonski sporazum iz 2020. godine, potpisan u Beloj kući tokom Trampovog režima, dodatno je učvrstio sliku Srbije kao države koja svoju poziciju gradi kroz direktne aranžmane sa prvosvetaškim klubom izopačanih džentlmena.
S druge strane, saradnja sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) i Svetskom bankom bila je konstantna tokom Vučićeve vlasti. Naprosto ništa se tu nije promenilo, te dve organizacije su bile sveta pisma za Vučićevu vladavinu; robovlasničke reforme, krvoločne mere štednje, zločinačko smanjivanje penzija, neokolonijalni model privlačenja stranoinvestitorskih terorista kroz subvencije postali su standard koji su ove institucije redovno ocenjivale kao stabilizujući faktor, bez obzira na to što su nam naprednjačke čume zajahale grbače.
Paralelno s tim, neprestana vojna i bezbednosna saradnja sa NATO kroz program Partnerstvo za mir i brojne zajedničke vežbe, kao i skorašnja kod Bujanovca, pokazuje da se, uprkos retorici vojne neutralnosti, Srbija faktički nalazi u visokom stepenu operativne kompatibilnosti sa zapadnim vojnim strukturama, odnosno da ona zbog folklornih okolnosti i otpora javnog mnjenja zbog bombardovanja iz 1999. jedino nije formalno u tom savezu, ali u biti funkcioniše kao da jeste.
Model razvoja zasnovan na nepresušnom subvencionisanju kompanija i ustupanju resursa otvorio je prostor za vrlo snažno prisustvo zapadnog kapitala. Borba sa Rio Tintom nas tek očekuje u budućnosti, pošto su kandže zarivene i ne puštaju. Nećemo valjda i da zaboravimo jedan od najspornijih primera kao što je slučaj Generalštaba. I na kraju, ako već podvlačimo, ne postoji momenat u kojem može da se pređe preko toga da je od prvog dana do ovog trenutka, verovatno i u toku dok se ovaj tekst kucka, izvoz municije u Izrael tokom istrebljenja palestinskog stanovništva u Gazi, zapravo, najčvršći i najstabilniji dokaz da ova naprednjačka vlast jeste na strani Imperije.
Nisu ni za otirač
Valjda je jasno na kraju da Vučić nema veze sa Titom, kao što nema veze SNSrbija sa SFRJ. Ondašnja država je bila na liniji potlačenih i probuđenih naroda, podržavala je apsolutno svaku antikolonijalnu borbu, borbe za oslobođenje, činila je šta god je mogla kako bi se narodi širom sveta oslobodili imperijalističkog stiska i pronašli svoj put ka socijalizmu. Vučićev režim je najobičnija ispostava za obavljanje prljavih poslova. Duhovni je naslednik vlade Milana Nedića, koji je velepoznat po najgnusobnijem kvislinštvu i podaništvu prema Sili. Najveći maksimum koji može da dobaci jeste do vlasti Milana Stojadinovića, ali bi to bilo previše pohvalno, uprkos Stojadinovićevim preferencijama prema nacističkoj Nemačkoj.
Ne mogu naprednjaci bitii ni otirač bivšoj Jugoslavija. Svrstali su se uz genocidni košmar imperijalističke Scile i Haridbe – i to ih je ispisalo iz ljudskosti. Mada, kao da to već nije učinjeno tokom poslednje decenije XX stoleća. No, Vučićevo tobože balansiranje nije ništa drugo nego čuvanje gvozdenog prestola i nagomilanog blaga, stoga će i sa najcrnjim šejtanima sklopiti pakt – samo kako bi njegovi spasili svoj opljačkani imetak.
Dani su očigledno bez broja, imena i boja otkako Riđokoso Zlo sprema invaziju na Kubu, a naša mala zemlja na čelu sa ovim režimom se preporučuje da bude jedna od mnogobrojnih koje će da se ugraviraju i u tom indirektno najavljenom zulumu, pošto su se u Iran i Gazu već krvlju zapljunuli. Kaže predsednik u ovom intervjuu da su SAD i Srbija u oba velika rata bile saveznice i da su izašle kao pobednice; očigledno će i u ovom trećem ludilu izaći na zajedničkoj strani, ali će biti urezane na crnom, mermernom zidu sramote.
Biće to dug spisak imena učesnika i učesnica koji su, pre svega, rekli laku noć jednom narodu nedaleko odavde.