Priče iz susjedstva
Pregršt je razloga koji slučaj višegodišnjeg ilegalnog odlaganja desetaka hiljada tona toksičnog otpada u Lici, smještenog u jedan napušteni silos u širem gradskom području Gospića, čini distinktivnijim u usporedbi s velikom većinom dosadašnjih afera u Hrvatskoj. Korupcija, klijentelizam, nepotizam, stranačko-mafijaški poslovi i poslići jesu postali poslovična konstanta (post)tranzicijske Hrvatske, izvedeni su na razinu već pretpostavljene društveno-političke zbilje.
No, ipak je aktualna lička priča stvari pomalo zakomplicirala za HDZ, poremetila funkcioniranje za njih uobičajenih mehanizama bagateliziranja načinjene štete, prevođenja afera u verzije „ne-tema“ i navodno opozicijski prenapuhanu histeriju, što su klasične metode kojima se Plenković i stranačka mu bratija redovito služe. Stoga nije isključen, a možda je i vrlo moguć kao jedan od epiloga ove mega afere, scenarij po kojem će lički slučaj ilegalnog odlaganja toksičnog otpada biti važan faktor u skorim budućim političkim preslagivanjima u Hrvatskoj.
***
Postavimo li aktualnu ličku ekološku devastaciju u malo šire ekonomsko-političke i historijske kontekste, onda ćemo primijetiti da se ona svojim profilom može smjestiti u treću veliku fazu trendova karakterističnih za (post)tranzicijske zemlje nastale raspadom socijalističkih modela uređenja države i društva. Štoviše, zaoštrimo li perspektivu, ustvrdit ćemo da afera o kojoj je ovdje riječ predstavlja školski primjer koruptivno-klijentelističkog pogodovanja odabranima, tako karakterističnog za države „mladog“ kapitalizma, a formalno podvedenog logici poslovno-privatizacijskih inicijativa kao poslovično navodno neizbježnih praksi.
Kada je tako, a tako jest, onda ne pomažu ni pravovremene građanske reakcije, kako udruga, tako i pojedinaca, koji su godinama višestruko upozoravali nadležne institucije da se nešto opako zbiva. No, kada je na djelu snažna sprega visoke politike i mafije, u ovom slučaju one povezane sa smećem i otpadom, a ta je u svakoj državi jaka, džaba ti tada apeli. Psi laju, karavane prolaze, stara je poslovica koja savršeno pristaje uz takve slučajeve.
Početna, prva etapa spomenutih tranzicijskih procesa, do danas gotovo u potpunosti dovršena, ticala se industrijsko-proizvodnih kapaciteta naslijeđenih iz bivše države, s interesnim naglaskom na nekretninsko-posjedničkim kapacitetima tih ogromnih resursa koji su strukturnom deindustrijalizacijom ostali prepušteni na milost i nemilost stranačko-tajkunskim „poduzetnicima“. To su tzv. investitori, nezainteresirani za revitalizaciju radno-proizvodnih aktivnosti, ali zato itekako zainteresirani za turističku, hotelijersko-apartmansku prenamjenu lukrativnih prostora dobivenih za šaku eura.
Druga, ponešto suptilnija faza, još je uvijek aktualna. Odnosila se i odnosi se na javno-društvene kapacitete u sferama zdravstva, obrazovanja i raznoraznih socijalnih transfera. Riječ je o procesima pretakanja javnih financija u privatne džepove koji su znakovito imenovani u slogu prividno neutralne, pa i afirmativne kategorije, „javno-privatno partnerstvo“. Koruptivno-mafijaški repovi tih višedecenijskih procesa vuku se do danas, s povremenom eskalacijom u vidu afera kakva je ona vruća u hrvatskom zdravstvu, s PET-CT pretragama koje država izdašno, u iznosima od nekoliko desetaka milijuna eura godišnje, a oni se svake godine značajno povećavaju, uplaćuje na račune privatne klinike Medikol. Umjesto da javne bolnice, za taj novac, opskrbi potrebnim aparatima za takve potrebe. Pošastni učinci privatizacijskih procesa u sferi visokog obrazovanja, velika su tema za sebe.
Afera tajnovitog odlaganja toksičnog otpada u Lici, da se vratimo studiji slučaja u tekstu, upisuje se svojim profilom u treću veliku etapu kriminogenih tranzicijsko-privatizacijskih procesa u jednoj postsocijalističkoj zemlji. To je aktualna i vjerojatno najbolnija etapa u spomenutim procesima jer zadire u sami biotop, u još uvijek, u našim krajevima, dosta dobro očuvane prirodne resurse kojima regija obiluje, rijeke, šume, zemlju, jezera i more. Znajući to, sada već jasni i evidentni podaci da je većina otpada odlaganog u Gospiću – teško zamislivih nekoliko desetaka hiljada tona, što iz uvoza, što domaćeg – toksičnog sastava, da je otrov prodro duboko u slojeve tla i trajno zagadio dio podzemnih voda, pri čemu se odabranoj privatnoj firmi koja je dobila posao težak milijune eura višestruko pogodovalo, izdavanjem, uskraćivanjem, pa ponovnim davanjem koncesija za tu nečasnu rabotu, sve to čini mogućim i opravdanim da taj slučaj tretiramo kao čin prvorazredne izdaje. Ne tek nacionalne, već izdaje zajedničkih, javnih interesa i društveno-prirodnih vrijednosti zajednice. Stoga nas činjenica da afere povezane s ovom trećom fazom ili etapom pokazuju ponajveće kapacitete za društveno-političku mobilizaciju odozdo, iz tzv. baze, ne treba iznenaditi i začuditi.
Za razliku od spomenute prve i druge etape koje ostaju u barem donekle udaljenim i za tzv. obične ljude apstraktnim sferama države i društva, neposredno prirodno okruženje je tu, na dodir, s njime je olakšana identifikacija i poistovjećivanje. Znam iz prve ruke o čemu pišem. Iz grada sam koji za mnoge njegove stanovnike ne postoji bez Une, imali isti ili nemali kulturu ekološko-etičkog suodnosa s tom čarobnom rijekom, jednom od najljepših u Evropi. To su one zadnje linije obrane, identifikacije i posljedičnog aktivizma koje se artikuliraju onda kada ljudi prepoznaju da im je dogorjelo do kućnog praga, kada kažu basta, dosta je, ne može više. Kada su neposredno ugroženi životi, zdravlje i biološka egzistencija njih i njihovih najbližih. Tada se rađa bijes kao pokretačka društvena sila. Jer od tamo nema dalje, nema se kuda.
Ako vas slučaj otpada u Lici i reakcije na isti donekle podsjećaju, tek kao uzgredan poredbeni primjer, na poznatu priču o „hrabrim ženama Kruščice“ pored Viteza otprije nekoliko godina, asocijacije su više nego na mjestu. Ne znam koliko je ljudi u Bosni i Hercegovini svjesno, znaju li uopće da njihova zemlja ima najviše kubičnih prirodnih voda po glavi stanovnika u Evropi. Kao i da bogati Evropljani, među kojima prednjače Nijemci, zadnjih nekoliko godina nemilice kupuju hiljade hektara obradive zemlje širom Bosne i Hercegovine. To su prvorazredna ekonomsko-politička pitanja oko kojih se već vode ozbiljni ratovi.
Nema više nikakvih dilema da je voda, uz obradivu zemlju i minerale koji čine sirovinu za suvremene tehnologije, ključan globalni resurs 21. vijeka. Nema tih Srba, Hrvata, Bošnjaka i njihovih bezvrijednih nacionalnih identiteta koji bi bili važniji od navedenih činjenica. No, činjenica je i da afera s odlaganjem toksičnog otpada u Gospiću može izvući nekoliko desetaka hiljada ljudi na glavni zagrebački i hrvatski trg, dok slučaj ne tako davne ekološko-društvene katastrofe u Jablanici, s vrlo usporedivim ekonomsko-političkim kriminalnim zaleđima, u današnjoj Bosni i Hercegovini ne može izazvati ni približno slične reakcije.
***
Kao što nas ne smije začuditi činjenica da je spomenuto veliko prosvjedno okupljanje zbog opasnog otpada u Gospiću i posljedične ekološke katastrofe koja se ne može adekvatno sanirati, održano u Zagrebu 5. septembra, organizirano pod znakovitim geslom „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“. Istina, građanska inicijativa „Gospić je naš dom“ organizirala je prosvjed na način da na njemu nije bilo političko-profesionalnih govornika, kako bi se ogradili od optužbi da je politička opozicija, bilo liberalno-lijeva ili desna, kooptirala aferu i iskorištava ju za svoje političke ciljeve. No bez imenično-nacionalnih predznaka naprosto više ne ide, višedecenijska hegemonija odradila je posao do kraja. Svaki društveno-politički, ali i ekološko-okolišni problem, doživljava se i provlači kroz optiku nacionalnog identiteta.
Ipak, o nekom drugom tipu patriotizma ovdje je riječ. O patriotizmu koji seže onkraj ideološki desno zadane matrice, odnosno u Hrvatskoj svekoliko naglašenog domoljublja. Više nego indikativno je da u podršci stanovništvu Gospića i Like – njihovoj pravednoj inicijativi da se afera s toksičnim otpadom raskrinka do kraja, odgovorni za nju žestoko kazne, a ugrožena područja hitno i temeljito saniraju koliko je to moguće – izostaju neki, inače nezaobilazni akteri s hrvatske radikalne desnice koji su u prvim redovima kada je potrebno navodno „braniti“ Hrvatsku od Srba, avetinja Jugoslavije, bauka realno nepostojećeg komunizma ili ljevice općenito. Ali javni, pa i nacionalno-javni interes, tabu je tema za te agresivno-huškačke demagoge.
U ovom slučaju, za razliku od nedavnih primjera s podmetanjima ljetnih požara u Dalmaciji, očito se problemi nisu mogli prišiti spomenutim dežurnim krivcima za sve hrvatske nedaće. Pa stoga nećete među glasnim prosvjednicima za Liku i Gospić naletjeti na Markićku, Bartulicu, Štimca, kao ni na Skeju, Keleminca i srodne ustašofilske redikule, a financijski izdašno potpomognute aktiviste s krajnje desnice. Zazivaju takvi Dom, dok desnicom rukom mjere visinu kukuruza, ali kada je taj dom devastiran, opljačkan, onečišćen, uneređen i opustošen, tada znakovito šute. Na primjeru ličke ekološke katastrofe s teškim kriminalnim obolom još se jednom aktualiziralo važno pitanje. Ima li za domaću društveno-političku desnicu Hrvatska svoje tlo, zemlju, vodu i zrak, ili je za njih država tek neki izmaštani nacionalni trop, ispražnjen svakog kvalitativnog značenja i smisla, te sveden na puki alat za ideološke i svjetonazorske obračune?
A što tek reći na činjenicu da nacionalna muzička ikona radikalne desnice Marko Perković Thompson, na nedavno održanom koncertu u Vukovaru aktualni lički slučaj nije spomenuo ni jednom jedinom riječju. Štoviše, pjevala je Puška o nekoj imaginarnoj Lici, kao recimo u stihovima svojih pjesama „Liko ponosna hvala ti za sve“ i „Liko, ponosna kućo stara, Bog je s nama“. No ona realno postojeća Lika, zapuštena i zaboravljena, demografski i razvojno opustošena, a sada i strahovito ekološki devastirana, nije na usnama tog kalkulatora i interesdžije što truje javno-medijski prostor Hrvatske i regije već decenijama. Dotični se, ipak, indirektno oglasio povodom ličkog slučaja. Dok je trajao prosvjed u Zagrebu, na svom službenom Facebook profilu objavio je tekst svoje pjesme „Dolazak Hrvata“. Glup ili PR-ovski slabo domišljen potez, svejedno, potpuno je promašio metu.