Hromadžić: Natuknice o bosanskom humoru i vicu

Priče iz susjedstva

Nije mi se desilo jednom ili dvaput, već više puta tokom zadnjih petnaestak-dvadeset godina, a zadnji put nedavno, da su me različiti ljudi – povezuje ih samo to da su svi porijeklom s prostora nekadašnje Jugoslavije i da su dovoljno stari da bi imali zrela sjećanja na razdoblje života iz perioda socijalizma – pitali na neobično sličan način o nečem što su opazili, a moglo bi se svesti na slijedeća pitanja: šta se desilo s Bosancima i s čuvenim tipom bosanskog humora, nekad u Jugi poznatim i omiljenim? Je li marginaliziran vic, ta specifična i prepoznatljiva kulturološka karakteristika Bosanaca? Gdje je iščezla originalna bosanska duhovitost? I još želim naglasiti, svi su ti upiti i opaske redovno bili dobronamjerni, dolazili su od ljudi koji su spomenuti kulturni fenomen simpatizirali. Iako se ponekad radilo o stereotipizaciji, ona nije bila zlonamjerna, još manje isključiva ili nešto tome slično.

Obično bih odgovarao, pravdao se, da premda jesam neka verzija Bosanca, nisam baš prava adresa za tu temu. Sve dok se nisam susreo s takvim pitanjima, nisam nešto posebno ni razmišljao o svemu tome, pa se samim time nisam temom ni teorijski-interpretativno bavio. Sve do evo ovog mini pokušaja u ovom tekstu. A još sam manje relevantan u smislu prakse. Viceve ne pričam. Znam ih možda tek jednog ili dva. Rijetko kad su mi smiješni. Tako da spadam među one koji se, vjerovatno nevješto, ponekad lažno nasmiju vicu kojeg bi neko u društvu nekad ispričao. Tek kurtoazije radi, kako vic-narator ne bi doživio neugodnost usljed nedostatka reakcije publike. Težak je to, a ponekad i hrabar zadatak, pokušaj da nasmijete grupu ljudi. Zato ga treba podržati.

Rat i postratna agonija?

No da se vratim opservacijama-pitanjima mojih poznanika i prijatelja. Uz pretpostavku da ih se prihvati kao utemeljene i u nastojanju da se na njih odgovori, prve bi spontane asocijacije mogle baratati tezama o kolektivnoj traumi rata i postratnoj agoniji, a onda i o užasno teškim i frustrirajućim bosanskohercegovačkim socijalnim prilikama i svakodnevno životnim egzistencijalnim borbama koje neprestano traju evo već trideset godina. Jer to baš nisu idealni uvjeti za opuštene i vesele prakse društvenosti iz kojih se potom spontano porađaju fenomeni poput humornih dosjetki, šala i viceva.

No iako se ovakvo objašnjenje opće razine može činiti zdravorazumskim, logičnim i razumljivim, te premda u tome sigurno ima elemenata istine, mislim da ono ne odgovara baš zadovoljavajuće i u potpunosti na pitanje/dilemu: šale li se današnji Bosanci manje nego ovdašnje generacije prije četrdeset, pedeset godina? Ako je odgovor potvrdan, onda mislim da su razlozi za to ponešto kompleksniji od pukog uvida da se naprosto radi o posljedicama loših historijskih, suvremenih društveno-političkih i ekonomskih okolnosti u kojima se BiH već (pre)dugo nalazi.

Humor u teorijama i istraživanjima

Vic, dosjetka, šala… svi ti kratki mikro pripovjedni narativi uglavnom nepoznatog porijekla, to jest bez klasičnog autorstva, koji nude neku vrstu ne pretjerano ambiciozne i zahtjevne društvene refleksije, s neočekivanim ili manje očekivanim epilogom, a prvenstveno u funkciji proizvodnje komičnog i duhovitog raspoloženja, već su dugo vremena analizirani i detaljno objašnjeni fenomeni u humanistici i društvenim naukama. Prve reference na tu temu obično sežu stotinu i nešto godina unatrag, dobacuju do Freuda i njegovih čuvenih razrada dosjetke u funkciji užitka i u kontekstu nesvjesnog našeg uma. U lingvistici je pionirska istraživanja na predmetu dosjetke i vica napravio američki jezikoslovac Charles F. Hockett u 1960-im i 1970-im, a još ranije, u 1940-im, „zafrkantskim odnosima“ bavio se antropolog Radcliffe-Brown. Suvremenije nalaze o ovoj temi moguće je pronaći, na primjer, u „sociologiji humora“ Giselinde Kuipers. Ili u odličnoj knjizi-zborniku članaka Beyond a Joke. The Limits of Humour, koju su uredili Sharon Lockyer i Michael Pickering prije petnaestak godina.

No u kontekstu teme ovog teksta svakako je najvažnije spomenuti izvrstan pionirski rad-doktorat, domaćeg autora Nebojše Šavija-Valha, objavljen u knjizi Raja iz 2013. U njoj se autor prvenstveno antropološki, ali i filozofski te sociološki, iscrpno bavi bosanskohercegovačkim „ironijskim subjektom“, odnosno mikro identitetom zajednice u njenoj svakodnevno-životnoj komunikaciji i strategijama življenja. Za one koji žele pokušati kompleksnije razumjeti složenost presjeka bh. društva, te takvu perspektivu dovesti u vezu sa, između ostalog, kulturnim fenomenima i specifičnim praksama zajednice u vidu šale, vica, ironije… ova je knjiga obavezno štivo.

Vic, identitet, religija

Vic je i jedan učinkovit marker identiteta. Znajući to, možda je i aktualna historijska tranzicija od kulturološkog identiteta ‘starog’ Bosanca u etnokonfesionalni – ali zato, kažu, konstitutivni – status ‘novog’ Bošnjaka-muslimana, ponešto doprinijela djelomičnom povlačenju humorne forme vica kao prepoznatljivog dijela bosanskohercegovačke svakodnevne kulture življenja. Jer etnički i vjerski identiteti, kreirani i snažno podržani ideologijama i politikama, sebe ‘ozbiljnije’ doživljavaju, razumiju i reprezentiraju nego što to čine slobodniji, fragilniji i općenito manje opterećeni socijalno-kulturni identiteti koji nastaju spontano, ‘odozdo’.

Na tragu toga, poigrat ću se s tezom da nekadašnjeg veselog šaljivdžiju Bosanca – koji, iako vrlo često, već vijekovima, tradicijsko-običajni musliman, nije imao skrupula popiti koju viška s rajom i dobro se proveseliti uz iće i piće – kao da je zamijenila vječno zabrinuta, u nekakvu tamnu koprenu zaodjenuta figura Bošnjaka. Podsjeća me takav na svojevrsnog starmalog lika sa sjenkom hinjene ozbiljnosti na licu, koji pokušava nabaciti štih kombinacije nekakve ‘balkan arabike’ i neootomanske otmjenosti. Takav uvijek i iznova, konformistički pronalazi razloge i razloge za bogobojazne skrupule i silno je obziran u imenu ‘vjerskih osjećaja’. Stavom koji je optočen pseudo orijentalnim ‘mudrovanjem’, upozorava naš današnji Bošnjak na sveti status brojnih motiva iz svakodnevnog života koje dosjetka i vic bezopasno uzimaju za metu svojih šaljivih naracija.

A oni manje obzirni i manje ‘mudri’ među takvima prijete, agresivniji ponekad provode i radikalno nasilje nad onima koji se usude dirnuti ‘u sveto’. Ne možeš ne sjetiti se – povući paralele i ne naježiti se ponovo, kada su te riječi već do tu dovele – Charlie Hebdo strave u Francuskoj prije par godina. Koji nije niti izbliza usamljen slučaj. Čine takve stvari i radikalni kršćani, židovi, hinduisti, pojavljuju se takva zastranjenja i među budistima… Zašto se religiozni ljudi nerijetko tako teško šale, a pogotovo teško prihvaćaju bezopasne zezancije na račun svojih relikvija i svetinja? Zašto svoje ikone u kontekstima sekularnih suvremenih društava ne mogu doživjeti i prihvatiti kao simboličke reprezentacije tek nekih među nebrojenim motivima i idejama iz historije, koji su kao takvi legitimne mete, kao i sve ostalo, za humor, satiru, ironiju ili kritiku? Zbog bogobojaznosti? Ne može se navodna Istina – makar bila i teološka, pa joj eto komplimentirajmo i pripišimo joj veliko početno slovo, ako to već nekom nešto znači – artikulirati bez nekog tipa posredovanja, tek tako izuzeti iz općeg poretka permanentne proizvodnje simboličke stvarnosti.

Progresivnost šale na vlastiti račun

Da se još nakratko vratim početnim pitanjima i opservacijama o povlačenju, marginaliziranju statusa i mjesta vica/šale/dosjetke u današnjem bosanskohercegovačkom društvu pri socijalnim interakcijama, odnosno praksama i ritualima druženja. Svojevrstan zaštitni simbol bosanskohercegovačke pučke kulture dosjetke i humora, dok se ista ta kultura u ‘stara dobra vremena’ još obilato šalila i veselila, jesu čuveni vicevi o „Muji i Hasi“, a s njima u paketu i ‘pomoćni’ likovi „Suljo i Fata“. Ti su vicevi po svojim ključnim obilježjima, ako već ne potpuno unikatan slučaj u svjetskoj kulturnoj baštini, onda sigurno tek jedan među globalno rijetkim primjerima mikro kulture koja je itekako bila spremna šprdati se na svoj vlastiti račun. Kultura koja je znala ne uvrijediti se i ne biti povrijeđena zbog humora na račun konstruiranih obilježja vlastitog identiteta.

Ostalo mi je u sjećanju, ali nisam uspio pronaći potvrdu za to, pa ovo navodim s rezervom, da se još prije dvadesetak i nešto godina spominjalo da Slovenci planiraju pokušati na razini Evrope zaštiti autorska prava na medijske, filmske i javne kulturno-industrijske reprezentacije viceva o „Muji i Hasi“. Valjda su u toj kulturalnoj formi, ako je navod tačan, pragmatično prepoznali lukrativan medijsko-tržišni potencijal, neku ex-yu verziju „Loleka i Boleka“. No ono što je sigurno, a na tragu je spomenutog, jest da je bosansko-slovenski glumac i redatelj Branko Đurić-Đuro 2004. režirao i snimio film Mujo & Haso Superstars, gdje Milan Pavlović glumački uprizoruje Muju, a Enes Bešlagić Hasu.

Znamo da vicevi i šale redovno idu na adrese drugih, najčešće komšija, ali gotovo nikad na svoj vlastiti račun. Šveđani i Danci tako, na primjer, poslovično ismijavaju ‘sirove i primitivne’ Norvežane. Nijemci će pak u svojim šalama ismijavati Austrijance. A ono što su Norvežani u Skandinaviji, to su bili Bosanci u jugoslavenskom kontekstu, ‘glupi, ali simpatični i snalažljivi’. S tom bitnom razlikom da su sami Bosanci nerijetko uživali u vicevima na vlastiti račun i sami ih pričali i potencirali. Recimo one klasične čiji kliše narativ otprilike započinje nekako ovako: „Kladili se Švabo, Englez i Mujo Bosanac ko će prije…“ A zaplet i konačni epilog vica bili bi smiješni kao u nekom crtanom filmu, ‘glupi Bosanac’ bi svojim komičnim potezima i ‘rješenjima’ nadmašio svaku imaginaciju.

I ne mislim, danas, da je najvažnije problemsko pitanje pritom je li takva raširena sklonost Bosanaca bila rezultat neke preuzete autostereotipizacije i/li pounutranjenog kompleksa manje vrijednosti spram Srba, Hrvata i Slovenaca u jugoslavenskoj državnoj zajednici i njenom multinacionalnom i multikonfesionalnom društvu. Važnijim mi se čini zagovarati stav da je tu bilo riječi o dosta izvornom, štoviše izvrsnom potencijalu jedne male, ali autentične kulture koja je znala zbijati šale sama o sebi i pritom se tome iskreno smijati.

To vidim kao superiornu, a ne kao inferiornu karakteristiku jedne kulture. Cijela ta stvar postane utoliko znakovitija kada historijski-komparativno promotrimo današnjicu, pa kroz takvu optiku uvidimo kako se iz perioda vesele društvenosti, realizirane na dosegnutim razinama (socijalističke) modernosti, kroz tzv. tranziciju dospjelo do regresivne putanje. I desio se pad, sunovrat u čemer konzervativne učmalosti jedne retradicionalizirane zajednice. Mišljenja sam da je uvijek bolje pristati uz duhovitost nego uz konvencionalnu duhovnost.

Priče iz susjedstva


Mirza Kušljugić
Hromadžić: Naši migranti
Zubčević: Ko to tamo sneva?