Užasan je to prizor, da ti se sve smuči. Na vrelu jedne od najljepših i najčišćih rijeka u Evropi – radi se o Uni i njenom izvoru kod Donje Suvaje, nedaleko od Srba, u općini Gračac – nedavno su osvanuli bageri. Tamo su zato što je investitor, firma s prijavljenom adresom u Gračacu i registrirana bez ijednog zaposlenog – ali od siječnja 2021. s hrvatskim operatorom tržišta električne energije ima ugovor o otkupu električne energije, a do 2045. koncesiju za korištenje vodne snage za proizvodnju električne energije – nakanio započeti radove na izgradnji hidroelektrane s imenom “Una-mlin”.
Bez obzira na to što se radi o zaštićenoj prirodnoj zoni i području vodoopskrbe pitkom vodom za okolna sela i zaseoke iz vodovoda koji je, još za jugoslavenskog socijalizma 1960-ih, izgrađen financijskim sredstvima iz samodoprinosa građana.
No investitor se poziva na posjedovanje građevinske dozvole. Izdana je 2016., a produljena 2019., kada je širim tim krajem vedrila i oblačila koruptivna političko-poslovna mreža na čelu s Josipom, onom što je tada imala prezime Rimac. Ipak, ono što dotična tvrtka-investitor nema, a u međuvremenu je postao nužan uvjet da bi se građevinski radovi tog tipa izvodili, jest dokument o procjeni prihvatljivosti zahvata u ekološkoj mreži, to jest procjena utjecaja na okoliš. Štošta se, naime, promijenilo.
Hrvatska se kao članica EU-a morala prilagoditi brojnim standardima i mjerilima koji vladaju u toj alijansi, usvojiti niz regulativa i propisa, pa i u osjetljivom području ekologije. Recimo, postati dio Nature 2000, područja evropske ekološke mreže. Na suprotnoj se strani nalaze neki drugi ljudi i neka druga logika, kažu poslovna. Lijepo ih reprezentira snimak čovjeka-predstavnika firme koji na upit novinarke Nove TV ima li sve potrebne dozvole za početak izvođenja radova na vrelu Une, odgovara: “Vi ste došli samovoljno, niste mi se najavili, ja ne znam za vas, molim vas nemojte objavljivati”.
Općenito govoreći, moguće je mapirati tri makro područja zahvaćena procesima kapitalističke privatizacije kroz našu postsocijalističku tranziciju. Nakon onog koji je gotovo završen, tiče se nekadašnjih proizvodno-industrijskih sektora koje je trebalo uništiti da bi bile preuzete vrijedne lokacije i nekretnine, te onog koji je složen i još uvijek traje u osjetljivim područjima javnih dobara poput zdravstva i obrazovanja, na red je došlo i polje eko-biotopa.
Dakle, sama jezgra biološkog staništa ljudi, životinja i biljaka, naše rijeke, šume, jezera i more. Esencija naše prirodne egzistencije, nakon što smo od društvene već uvelike razvlašteni. Stoga i ne čudi da je upravo to područje poprište najjačeg otpora, borbenog aktivizma i angažmana protiv privatizacijskog kriminala, simbolom i uzorom čega su u tzv. regiji postale “hrabre žene Kruščice” kod Viteza u srednjoj Bosni.