Priče iz susjedstva
Ako je i netko sumnjao, smatrao pretjeranim tvrdnje da je kanonizacija Marka Perkovića Thompsona u Hrvatskoj u punom jeku već dugo vremena, a intenzivirala se od prošloga ljeta – sve na valu pojačanog, ideološko-politički kreiranog društvenog stanja ustašofilskog revizionizma – takav i takva više ne bi trebali imati nikakvih dilema. Primjeri za potkrijepu izrečenog samo se nižu. Eno recimo sjednica Gradskog vijeća Grada Raba, održana početkom ovog mjeseca, uzmimo nju za primjer ovom prilikom. Tamo je spomenuti pjevač proglašen, ni manje ni više, novim počasnim građaninom tog grada.
Inicijativu je službeno pokrenuo predsjednik Gradskog vijeća Grada Raba Tomislav Matošić koji dolazi iz redova ekstremno desnog Domovinskog pokreta (DP). Očekivano, na takvu inicijativu, a potom i odluku, reagirali su iz opozicije, vijećnici Socijaldemokratske partije (SDP) i nekolicina nezavisnih, koji su u znak protivljenja ritualno napustili sjednicu Gradskog vijeća uoči izglasavanja te kontroverzne odluke.
Inače, aktualnu koaliciju vladajuće političke pozicije u Gradskom vijeću Grada Raba čini tijesna većina (sedam od trinaest vijećnika), sastavljena od četvoro vijećnika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), dvoje iz Rapskog pučkog sabora (RPS) i spomenuti član DP-a. Oni su u svome obrazloženju odluke o dodjeli statusa počasnog građanina grada Raba Thompsonu, naglasili „argumente“ slijedom kojih je teško zaključiti kako je to i čime dotični pjevač zadužio Rab, konkretno pridonio njegovom razvoju i/li ugledu, te u konačnici zaslužio takvu titulu.
Jer, navoditi opće kategorije i fraze sa svrhom i u funkciji pseudo argumentacije, što u spomenutom slučaju ima i skandalozan karakter, rijetko je viđena podmetačina, čak i za ovdašnje standarde. Tako je recimo navedeno „promicanje demokracije“ (ispade tako da je Thompson i demokrata!). Ili tvrdnja da je odluka „odraz volje građana Raba“. Stvarno? Je li netko proveo referendum među građanima i građankama Grada Raba žele li Thompsona za počasnog građanina njihovog grada?
Domovinski pokret je u svom priopćenju tim povodom dodatno začinio ovu splačinu patetično nizajući uobičajen arsenal predvidljivih ideoloških sintagmi. Na primjer, „popularni pjevač koji je svojim domoljubljem i pjesmama koje su osvojile srca svih generacija Hrvatske“. Ili, „ponosni smo na naš rapski tim i njihov uspjeh jer su još jednom pokazali da najljepše priče dolaze iz manjih sredina i svih kutaka Lijepe naše, a volja i ljubav prema domovini pobjeđuju sve prepreke“.
***
Jednako očekivano, ali iz drugog rakursa i vrijednosne perspektive, odreagirala je spomenuta rapska opozicija predvođena SDP-om. Rekli bismo, dosljedno tragom središnjice svoje stranke na nacionalnoj razini. Takvi već dugo izbjegavaju konfrontaciju s agresivnom i ojačanom neoustaškom desnicom.
Umjesto principijelne kritike i osude ideološke kooptacije kategorija poput domovine, nacije, domoljublja i srodnih vrijednosti – sve pod plaštom nacifašističkog revizionizma koji ustrajno i pojačano provodi radikalna desnica tokom proteklih nekoliko godina – radije konformistički odabiru nedopustivo mlaku liberalno-tehnokratsku srednjostrujašku politiku. Na taj način historijski sve više nalikuju domobranima, a simboličko povezivanje s partizanskim nasljeđem može im izazvati nelagodu.
Stoga ne iznenađuje da su u svojoj kritici odluke Gradskog vijeća u prvi plan gurnuli pitanje koji je to konkretan Thompsonov doprinos Rabu, u vidu projekata, inicijativa ili nekog drugog „vidljivog traga“. Dotakli su se i spomenutog „promicanja demokracije“, ocijenivši takvu tvrdnju neutemeljenom i spornom, s obzirom da Thompsonovo djelovanje godinama izaziva podjele u društvu. Ali nigdje dotičnog nisu okarakterizirali onako kako spada. Recimo kao kalkulantski promućurnog promicatelja nacifašističke neoustaške ideologije. No zato jesu manifestirali liberalno-građansko zgražanje, kada su prispodobili da se takvim odlukama zanemaruju pojedinci i pojedinke, raniji počasni građani i građanke Grada Raba, ljudi poput liječnice Vesne Šendule Jengić, pjesnika Dragutina Tadijanovića, književnika Slobodana Novaka, ili operne pjevačice Dunje Vajzović.
Kada imate tako mlaku političku opoziciju kakva je današnji SDP, onda ne iznenađuje da glas pojedinaca i pojedinki odjekuje jasnije i glasnije od stavova bezličnih stranaka. A takav je upravo stav spomenute Dunje Vajzović koja je javno istupila zbog kontroverzne odluke Gradskog vijeća Grada Raba i objavila da vraća titulu počasne građanke Grada Raba. I zbog toga doživjela niz uvreda i dobila mnoštvo prijetnji. Tako to biva.
Vajzović je svoju odluku utemeljila na moralnoj dosljednosti. „Odluka da se Marko Perković Thompson proglasi počasnim građaninom grada Raba za mene otvara duboko vrijednosno i moralno pitanje. Ne mogu pristati na to da se moje ime i priznanje koje sam primila nalaze u istom simboličkom okviru s odlukom koja, prema mojem dubokom uvjerenju, ne predstavlja ono što smatram dostojnim titule počasnog građanina grada Raba“, napisala je Vajzović u obrazloženju svoje odluke.
Dodala je i kako smatra da su njena dugogodišnja nastojanja usmjerena na razvoj i prosperitet Raba, u suprotnosti s razlozima i pobudama dodjele priznanja, titule počasnog građanina Thompsonu, a to je, njezinim riječima, „usko shvaćena nacionalnost pod nazivom domoljublja“. Vajzović pak domoljublje razumije i tretira kao etičku kategoriju. Ono se iskazuje, smatra, kao „ljubav prema zemlji izražena brigom za njezinu kulturu, za dostojanstvo svakog čovjeka, neovisno o pripadnosti naciji, za povijesnu odgovornost i za vrijednosti humanizma“.
***
Slučajno ili ne, Marko Perković Thompson postao je počasnim građaninom Grada Raba baš u aprilu, tek koji dan uoči onog ovdje historijski dobro poznatog 10. dana tog mjeseca. Sraman je to datum jer je prije punih osamdeset i pet godina, 10. aprila 1941., Slavko Kvaternik, u ime poglavnika Ante Pavelića, putem radija obznanio nastanak i proglašenje marionetske nacifašističke Nezavisne Države Hrvatske (NDH). No taj dan za neke u današnjoj Hrvatskoj, a čini se da je takvih sve više, ne samo da više nije sraman, već upravo suprotno. Pa čak i u onim mjestima i gradovima u kojima bi, shodno dobro poznatim historijskim okolnostima, datum osnivanja NDH-a morao biti sraman da sramniji ne može biti.
Uzmimo za primjer recimo Split. „Ludi“, dragi, nesretni Split. Dobro je poznato da je sporazumom fašističke Italije i NDH-a, potpisanim u Rimu 18. 5. 1941., taj grad, kao i veći dio Dalmacije s otocima, uključujući i po novome „Thompsonov Rab“, pripao, to jest prepušten je Italiji. Na kraju krajeva, upravo su iz tih razloga, odnosno praktičnih motiva, talijanski fašisti iz Italije u Zagreb, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu prebacili ustaške teroriste, te ih instalirali na čelo nekakve kvazidržave kako bi tamo provodili politike njihovih interesa.
No Split je i grad u kojem je i oko kojeg je – gotovo odmah po njegovom prepuštanju talijanskim fašistima od strane ustaških kvislinga – započeo snažan i ustrajan partizanski antifašistički otpor. To je sasvim dovoljno općih mjesta iz dobro poznate historije grada pod Marjanom za potrebe ovog teksta.
A što danas imamo u gradu s takvom historijskom prtljagom, ali i mjestu u kojem Thompson uglavnom prebiva? Imamo to da se recimo 10. aprila ove godine tamo slavila NDH-a, pod krinkom obilježavanja obljetnice osnivanja IX bojne Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). To je ona jedinica iz Domovinskog rata koja je još tada, „za Tuđmana“, smatrana ultra kontroverznom zbog svog otvorenog koketiranja s NDH-a i ideologijom ustaštva – na kraju krajeva, ni izbor datuma njenog osnivanja, niti prepoznatljive crne uniforme u kojima su se kočoperili, a to i dalje čine, nisu slučajni, već su nedvosmislena poruka – a danas se u većem dijelu hrvatske javnosti i medija tretira benevolentno, kao sastavnim dijelom rata iz 1990-ih. Stoga se utemeljeno valja zapitati, gdje smo bili, a kamo smo dospjeli?
Svašta se izgovorilo i svašta je promarširalo dijelovima Splita tog petka, 10. 4. 2026. Ali, nažalost, ništa od toga nije bilo neočekivano. Prvo naručena crkvena misa, onda pijetetne zahvalnice poginulima „za slobodu Domovine“ i ritualna polaganja vijenaca na spomenike, pa red govora o slavnim danima Domovinskog rata. Naravno, orio se i onaj „sporni“ ustaški pozdrav. Nije moglo bez politički intoniranih osvrta na današnjicu, u kojima su se očekivano targetirali navodni neprijatelji današnje Hrvatske, prividi i aveti nekakvih jugoslavenskih Judinih sinova, kreiranje nepostojećih četnika i još manje postojećih komunista.
Hajdukova „Torcida“ dala je svoj „doprinos“ historijskom 10. aprilu na način da je upriličila poveliku ranovečernju bakljadu na splitskom Lovrincu, tom prilikom nakratko zaustavivši i promet. Usto su i prikladno pjevali pjesmu novog počasnog građanina Grada Raba. Sve u svemu, zaključujete lako i sami, ništa novoga u Lijepoj Našoj.