Priče iz susjedstva
Na nastavi je uvijek nosio dugu plavu radnu kecelju. Dobro mu je pristajala, onako visokom, mršavom, sa svijetlom kosom. U našem narodu takve bi se nerijetko etiketiralo nadimkom, pridjevnom tvorbom – „žućo“ ili „žuti“, no ne i u slučaju profesora Senada Pervanića. Energično, vojnički disciplinirano i profesionalno posvećeno, diktirao je definicije iz lekcija na predmetu koji se zvao Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita (ONO i DSZ). Bio je to relativno specifičan obrazovni novum u skladu s tadašnjim političkim uređenjem.
U slogu posebnosti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, po mnogo čemu unikatnog političko-ekonomskog sistema u svjetskim okvirima, trebalo je i koncept odbrane približiti ideološkim smjernicama. One su izvorni komunistički ideal odumiranja moderne države, tog kapitalističko-buržoaskog historijskog proizvoda, baštinile i preko ideja jačanja društva te podizanja kapaciteta narodne samoobrane, svojevrsnog mirnodopskog nastavka partizanske antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata. Maksimu takve ideologije, prevedenu u konture spomenutog predmeta, simbolizirala je pomalo paranoično-zavjerenička, ali pokazat će se u suštini tačna sintagma – „neprijatelj nikad ne spava“.
Stoga smo još kao jako mladi ljudi u školi učili kako se odbraniti od otrovnih neprijateljskih plinova, nataknuti gas masku na lice, što se prije evakuirati u skloništa prilikom nuklearnog napada i kako takve prostore opremiti i zaštiti. Učili smo i kako pomoći ranjenima. Ali nas se obučavalo i u rukovanju oružjem, rastavljanju i sastavljanju automatske puške, njenom čišćenju, te kako aktivirati ručnu bombu. Možda zvuči šokantno za standarde današnjih srednjoškolaca u ovim krajevima, ali tako je bilo.
Brojne smo generacije u Bihaću imali privilegij da nam je opisani predmet u gimnaziji predavao profesor Senad Pervanić. Zagrebački student, a kratkotrajno i pitomac beogradske Vojne akademije. Žustar, široko nasmijan, češće je bio veselo raspoložen nego „nakrivo nasađen“. Moja je generacija jedna od onih sretnih koje su imale takvog Profesora u 1980-im.
Jer, nije bilo baš uobičajeno slušati nastavu na kojoj se tako upućeno i zanimljivo pripovijeda o teškim temama kakve su rat, odbrana, prijetnje sistemu od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, pa ih se onda nenadano, činilo se iznebuha, a opet uvjerljivo, isprepliće s recitiranjem poezije. Možda je pretjerano ustvrditi da je Senad Pervanić bio pjesnik, iako je dobar dio života proživio u stilu romantične figure tragičnog pjesnika, ali je definitivno bio klasični zaljubljenik u poeziju. Možda mu je poezija, u kombinaciji s alkoholom, bila najdraža strast u životu.
I danas se sjećam intenzivnog osjećaja koji je bio izlazni rezultat njegovih časova. Ako bismo se tek malo našalili, bili su to nekakvi „ishodi učenja“, rečeno u diskursu današnjeg obrazovanja. Bio je to spoj jeze nastale slušanjem lekcija o neprijateljskoj emigraciji, recimo o Hrvatskoj bratskoj zajednici u Južnoj Americi, ili o Četničkom ravnogorskom pokretu u Kanadi, i ljepote koja bi nježno prostrujala učionicom kada bi Profesora inspiracija bacila u rukavce, labirinte predavačkih digresija, pa bi krenuo recitirati nam stihove Jesenjina, Nerude ili Baudelairea. Ili jednu od omiljenijih mu pjesama, „Ne daj se, Ines“ Arsena Dedića u kultnoj izvedbi Rade Šerbedžije. Tada bi u razredu nastala ona specifična tišina koja nije rezultat prijetnje i straha od nastavničkog autoriteta, već znak pažnje, stvarnog zanimanja i tihe uzbuđenosti.
Jer uspijevao je Profesor nagovoriti i one među nama koji su bili „najtvrđi na ušima“. Njegove izvedbe „Pjesme o keruši“, „Pismo ženi“ ili neke od Nerudinih „Poema“, bile su pravi mali umjetnički performansi. Čini mi se da je s Baudelaireom djelomično dijelio i fizičku sličnost, makar u kasnoj fazi života, a koju je prepoznao i dopadljivo na platnu uprizorio bihaćki slikar i profesor Sej Ramić u svom portretu Senada Pervanića.
1980-ih su i Profesorove tegobe s alkoholom postajale sve očitije. Sve bi se češće u školi pojavljivao s vidljivim modricama, krastama i flasterima na licu. Kada bi te usred dana pozvao u svoj kabinet da ti da novac kako bi otišao do prodavnice kupiti mu četvrt kruha, dvadeset grama parizer salame u šnitama, deset grama tvrdog narezanog sira i jogurt – bila je to klasična marenda u 1980-im – tada si mogao osjetiti jak zadah alkohola iz njegovih usta. Problemi su postajali sve očitiji i vidljiviji. Puno se pričalo o Profesorovom alkoholizmu, pa su čak i neke profesorice imale potrebu pokušati ga opravdavati, objasniti nam kako Profesor ima neke privatne probleme i prolazi kroz izazovnu životnu fazu.
No, takvi problemi nisu prolazili, zapravo su s vremenom učestili i postajali sve veći. Profesor je bio sve manje profesionalno funkcionalan, sa sve dužim odsustvima iz škole zbog bolovanja, da bi na kraju skončao u prijevremenoj mirovini. Rat 1990-ih samo je pogoršao stvari. Profesor se skoro uopće više nije trijeznio.
Negov brat, koji je bio vlasnik kafića, pokušavao mu je pomoći u više navrata, izvući ga, ali nije išlo. Nakon nekog vremena čak je i on digao ruke od njega. Zabranio je da mu se toči piće u njegovom kafiću. Sjećam se da je tih godina, pa i cijelu deceniju ili duže nakon rata, Profesor često sjedio s ekipom i pio na gajbama „kod prekupca“ u naselju Ozimice b.b., nedaleko od bratovog kafića. Žestoko piće bilo mu je doručak, ručak i večera. Na kraju je postao i beskućnik, spavao je na madracima u nekim napuštenim, derutnim gradskim objektima i polusrušenim kućama.
Nije baš bilo prijatno, a ni jednostavno, sresti Profesora na ulicama u takvom stanju. Imao je i jednu neugodnu karakteristiku u strukturi i profilu svoje ličnosti. U pijanstvu je znao provocirati i vrijeđati druge oko sebe. Koliko god je duboko u sebi bio dobar i osjećajan čovjek, toliko bi ga alkohol dijabolizirao, činio da nerijetko drugima u društvu postane vrlo naporan i neprijatan. Tipičan doktor Jekkyl i mister Hyde efekt.
Nisu svi imali razumijevanja za to. Nisu svi bili benigni i tolerantni spram Profesorovih, u suštini bezopasnih, ispada i provokacija, pa je, ne jednom ili dvaput, već puno previše puta, bivao pretučen. Masnice, modrice i ožiljci na njegovom blijedom licu – nad kojim je godinama visio obod šilterice, kačket kape koju je tek rijetko skidao sa glave – i tijelu postali su konstanta. Nekoliko je puta lomio, a i lomili su mu, ruke i rebra.
Ne znam je li bio u stanju, je li znao, a i želio, na to odgovoriti na proporcionalan način. Nešto sumnjam da je to bilo moguće. Ne mogu zamisliti scenu u kojoj bi Profesor, koliko god pijan i provokativan bio, zauzeo ulogu agresivca. Prije da je bila riječ o romantičnom pacifisti koji je, pomalo ironičnim spletom životnih okolnosti, učio djecu osnovama rata, odbrane i zaštite.
I kako to obično biva u malim sredinama, nakon smrti prije desetak godina Profesor se preselio u Panteon lokalnih legendi. Nadam se da je tamo, ako ima božje i kozmičke pravde, našao spokoj i smiraj. Da čita, sluša i recituje poeziju do u vječnost. A i da ima ekipu s kojom povremeno nazdravi i popije pokoju, tek toliko za dobro raspoloženje. Iskreno želim da mu je baš tako nekako.
I ovaj tekst je mali, skromni doprinos sjećanju na jednu specifičnu, po mnogo čemu neobičnu osobu. Fragment memorije o dobrom, inteligentnom i osjetljivom čovjeku koji se, ni prvi, a ni zadnji, od svijeta i ljudi mazohistički branio alkoholom. Principijelno, do samog kraja. U uspomenu na Senada Pervanića, živjeli!