Priče iz susjedstva
„Svakoga dana doslovno ne-teme… Od nepostojeće teme gradi se politička ne-tema… Pa ne-tema je, nema ništa relevantno tu… To su sve ne-teme… Četvrta ne-tema… Sve ovo što je u eter bačeno je ne-tema… Izrazito puno ne-tema… Sve te ne-teme su pokušaji da onim šmrkom svu tu ljagu, blato, prljavštinu maknu sa sebe, ali to neće uspjeti…“. Sipalo je iz usta tako, a i dalje sipa, premijeru Hrvatske Andreju Plenkoviću već sedmicama. Toliko je puta u zadnjih mjesec dana izgovorio riječ ne-tema, da je ona naprosto postala trenutno jednom od najčešće spominjanih riječi u hrvatskom javnom i medijskom prostoru.
Finale je uslijedilo prije nekoliko nedjelja na jednoj od redovnih premijerovih presica kada je netko od prisutnih novinara premijeru uputio banalno, ali zapravo ključno pitanje: „Tko to procjenjuje je l’ tema ili ne-tema?“ Premijer je spontano slegnuo ramenima i mrtav-hladan odgovorio: „Pa ja procjenjujem.“ Šokantan odgovor, naprosto nevjerojatan za premijera koji se diči liberalno-demokratskom aureolom.
***
Ali Plenković je očito nervozan, nervozniji nego ikada ranije tokom proteklih šest i pol godina koliko je na čelu HDZ-a i Vlade RH. Nije da ga svih tih godina ne salijeću brojne afere, uglavnom su vezane uz koruptivne radnje ljudi iz najbližeg mu političkog okruženja, pa su iz tih razloga smijenjeni deseci ministara i ministrica. Nižu se oni i one kao na tekućoj traci. No ponovo aktualna afera zvana „Softver“ pogodila je čini se Plenkovića više od prethodnih.
U istragu oko tog slučaja aktivno su se uključili evropski istražitelji. Radi se o optužbama za nezakonito izvlačenje više milijuna eura za nabavku kompjutorske i druge elektroničke opreme preko Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Evropske unije. Afera se vuče još iz 2019. i zbog nje je morala otići tadašnja ministrica Gabrijela Žalac protiv koje je u međuvremenu podignuta optužnica i pokrenut istražni postupak, a novi su se repovi tog slučaja pojavili prošli mjesec.
Tada su u javnost preko medija počele curiti hiljade dokumenata i transkripata prepiski koje su putem mobilnih telefona i društvenih mreža vodili ljudi uključeni u cijelu priču, a u nekim od tih dopisivanja spominje se i osoba s indikativnim inicijalima AP. Plenković i ostali visoko pozicionirani HDZ-ovci ne negiraju da je izvjesno kako se inicijali odnose na premijera, to je barem očito, ali naglašavaju da su ključni konteksti rasprava u kojima se inicijali pojavljuju, a oni su prema njima intonirani tako da Plenkoviću, koji navodno o ničem ništa nije znao, idu na ruku.
No nije na tome stalo. Pojavile su se među tim objavljenim dokumentima i prepiske nekadašnjeg direktora Uprave Hrvatskih šuma s krugom premijerovih najužih suradnika. U tim se kontaktima otvoreno lobira za zapošljavanja mimo natječaja zaslužnih kadrova HDZ-a koje je potrebno uhljebiti u državnim firmama poput Hrvatskih šuma. Napokon, opozicija u Saboru direktno proziva i Državno odvjetništvo (DORH) koje dosta mlako i traljavo prati cijeli slučaj. Procurili su dokumenti koji pokazuju da je čelna osoba DORH-a, glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj Šipek, bila u direktnoj komunikaciji s optuženom u srodnoj aferi „Vjetroelektrane“, bivšom državnom tajnicom Josipom Rimac, zbog čega se traži ostavka Hrvoj Šipek.
***
Nagomilalo se puno toga nezgodnog i neprijatnog po premijera i njegove velike ambicije u vrlo kratkom periodu, pa to razumljivo rezultira i za njega pomalo netipičnom nervozom koju u zadnje vrijeme sve češće i sve intenzivnije pokazuje u kontaktu s medijima. Uporno i iznova, po bilo kom pitanju i problemima koji se otvaraju, ponavlja Plenković istu mantru. Po njemu, radi se o spletkarenjima i izmišljotinama političke opozicije združene s lojalnim im medijima i omraženim političkim mu oponentom, predsjednikom Milanovićem.
A razlog je, ne prestaje ponavljati Plenković, pokušaj političke opozicije i predsjednika da skrenu pažnju sa vlastite navodne sramote izazvane opstrukcijom u vidu nepristajanja da podrže njegovu inicijativu da se u Hrvatskoj vojno obučavaju ukrajinski oficiri i vojnici. Milanović je odbio supotpisati takvu odluku, a za „zaobilazno“ rješenje, izglasavanje u Saboru, bila je potrebna podrška dvije trećine većine koju Plenković zbog bojkota opozicije nije uspio sakupiti. Nedostajalo je nekoliko glasova za. Time se Hrvatska svrstala u blok od tek nekoliko zemalja EU-a koje ne sudjeluju u spomenutoj operaciji, a ljutiti Plenković dobio je povod da političkoj opoziciji neprekidno nabija na nos kako su Hrvatskoj nanijeli historijsku sramotu koju nikada sa sebe neće moći saprati, nazivajući ih „putinovcima“ i „rusofilima“.
I zato, zatvara se krug i poentira premijer, svakodnevno izmišljaju raznorazne ne-teme kako bi skrenuli pažnju javnosti. No dosta suvislo zvuče i neka tumačenja kako se pravi razlozi Plenkovićeve ljutnje i nervoze ne kriju u brizi i razočaranosti oko Ukrajine, već u kreiranju lošeg imidža koji mu spomenute afere, a i neuspjeh da Hrvatsku vojno približi Ukrajini, nanose u percepciji briselskih političkih tehnokrata. Nije naime nikakva tajna da su Plenkovićeve krajnje političke ambicije uvijek bile vezane uz središte EU-a, pa intenzivno radi na stvaranju preduvjeta kako bi realizirao aranžman vlastitog plasmana na neku od atraktivnih i utjecajnih funkcija u krugovima oko Ursule von der Leyen i Charlesa Michela nakon što dovrši drugi mandat na čelu Vlade RH sljedeće godine.
Izjave o ne-temama i finalni lapsus da je on taj koji procjenjuje što jest, a što nije tema relevantna za hrvatski društveno-politički kontekst, javnost i medije, simbolički su pozicionirali Plenkovića na mjesto nekakvog nacionalnog „nad-urednika“, cenzora ili „gatekeepera“, kako se to nazivalo u razdoblju klasičnih masovnih medija. Nezgodna i opasna je to tendencija koja narušava minimum imidža demokratski ustrojene države.
***
Ovaj put namjera ipak nije napisati tekst samo i isključivo o presjeku recentnih afera u hrvatskoj politici i tekućih problema s kojima su se suočili premijer i njegova ekipa. O tome uostalom postoji obilje materijala na hrvatskim portalima, pa koga zanima više lako će pronaći takav sadržaj. Ideja je iskoristiti aktualnu javno-političku i medijsku proizvodnju spomenutog motiva zvanog „ne-tema“ u Hrvatskoj kao ishodišni simptom znakovit za nešto širu perspektivu i kontekstualizaciju teme ovog teksta. Pa evo barem nekoliko naznaka i putokaza za takav pristup.
Što jesu, a što nisu teme adekvatne za javno-medijsko konstruiranje društvene stvarnosti, staro je problemsko pitanje u nekim područjima društveno-humanističkih nauka. Koje su to teme i sadržaji iz preobilja društvenog života relevantni i zašto – u poređenju s mnogim drugim sadržajima koji nikada ne dopru do takvog ranga važnosti – zaslužuju širu pažnju i tretmane što im obezbjeđuje status događaja od javne važnosti, problemska su pitanja preko čijih je odgovora i nalaza moguće izvlačiti zaključke o vrijednosnom profilu određenog društva u nekom historijskom vremenu. Zapravo je na taj način moguće iscrtati barem kroki sliku nekog društva u nekoj epohi.
Iako kategorije javnosti i javnog mnijenja imaju različite tretmane u različitim historijskim periodima i tradicijama mišljenja, najsigurnije je osloniti se na nasljeđe liberalnih političkih teorija i ranog prosvjetiteljstva, a to je period koji započinje s drugom polovinom 18. vijeka. Takvim pristupom vratit ćemo se do nekih prvih oblikovanih teza o javnosti i javnom mnijenju u modernom smislu tih pojmova, na primjer Rousseauovih i Kantovih. Puno kasnije, u drugoj polovini 20. vijeka, Jürgen Habermas će kategorije javnosti i javnog mnijenja dovesti u vezu s historijatom transformacija liberalno-građanskog modela buržoaskog društva. Ono što je općenito manje-više zajedničko svim tim brojnim teorijama o javnosti i javnom mnijenju jest svojevrstan konsenzus da se radi o vrlo fragilnim, nestabilnim, promjenjivim i ne baš uvijek lako odredivim entitetima koji nastaju kao rezultat kolektivnih rasprava o nekim temama i/li problemima od kolektivno-društvenog, nadosobnog značaja i potencijala iz bilo koje domene društvenog života, političke, kulturalne, ekonomske, sportske…
Tako je bilo sve do nedavno, ili se barem dovoljno uvjerljivo činilo da tako jest. No u epohi danas živućih generacija – što će reći tokom zadnje dvije decenije prošlog vijeka, a pogotovo u dosadašnjoj dionici 21. vijeka – doći će do radikalnih transformacija nosivih kategorija društvenog života, pa tako i javnosti te javnog mnijenja. Slojevitijem razumijevanju o kakvim se temeljnim, historijskim i strukturnim promjenama radi, možemo recimo pristupiti preko onog što Zygmunt Bauman naziva obilježjima „tekuće modernosti“.
Aktualna je to epoha u kojoj klasične karakteristike iz razdoblja, baumanovski rečeno, tzv. hardverske ili teške modernosti – trajnost, pouzdanost, temeljitost, veličina… – postaju suvišne, odbačene, a njihovo mjesto zauzimaju vrijednosti poput stalne transformacije, prilagodljivosti, fluidnosti, pokretnosti, plazmičnosti… U takvim okolnostima radikalno se mijenjaju i profili javnosti te javnog mnijenja. Teme iz domena privatnosti i intimnosti – koje su se nekad smatrale ne samo neprimjerenim za javnu raspravu, već bi takav pokušaj najčešće bio tumačen kao nepristojna i nedostojna gesta – tokom zadnjih nekoliko decenija, s tendencijom stalnog ubrzanja i povećanja, naprosto koloniziraju javne i medijske prostore, zauzimaju središnja mjesta u njima.
Pri svemu tome ni područje politike, kao uostalom niti bilo koje drugo područje društvenog života, nije moglo ostati nedirnutim. Dogodio se, kako piše Bauman, odstup nekadašnje politike na kakvu smo bili naviknuli, Politike s velikim p. Takva je politika bila zadužena za prevođenje privatnih problema u javne teme, i obratno. No desio se veliki obrat, pa sada svjedočimo istiskivanju velikog broja ne-privatnih problema sa popisa javnih tema i zadataka.
Sve se više i više kao javne teme percipiraju i tretiraju privatni intimni problemi pojedinaca i pojedinki, s naglaskom na tzv. poznatim ličnostima kao svojevrsnim „role“ modelima. Sukladno tome transformirani su i medijski formati, pa su nekadašnje forme koje su osiguravale barem minimum trezvene javne rasprave o općim temama i problemima na principima racionalne argumentacije, zamijenjene svakovrsnim tipovima posredovanog spektakla s visoko povišenim emocionalnim nabojem, recimo televizijskim talk-show emisijama.
Dakle, ako se već traga za „ne-temama“ u suvremenom javno-medijskom životu, onda bi bilo uputno osvrnuti se ka takvim trendovima i fenomenima. To nas na kraju nakratko vraća Plenkovićevom razumijevanju „ne-tema“ koje pripada registru klasičnog tipa demagogije. Taj nam primjer školski pokazuje kako se bahatom gestom autoriteta koji počiva na moći performativa pokušava difamirati i obezvrijediti svaki pokušaj da se teme od doista javnog značaja, važnosti i interesa adekvatno obrade, razumiju i transparentno isporuče javnosti na uvid.