Priče iz susjedstva
Sjedim početkom augusta za trpezarijskim stolom roditeljskog doma i čujem zvuk televizijskog priloga iz susjedne sobe. Posvećen je staroj temi, ali s novim obilježjima, koja će još dugo vremena, zasigurno najmanje cijelu jednu historijsku epohu, biti globalno aktualna. Riječ je o tzv. migrantskoj krizi. Više od sedamdeset milijuna ljudi na svijetu danas je u nekom obliku migrantskog kretanja i ima izbjeglički status. Od toga, polovica su djeca i maloljetnici.
Iz onog što čujem, zaključujem da je glavni protagonist spomenute televizijske emisije očito neki zapovjednik u nekoj od jedinica bosanskohercegovačke granične policije. Čovjek opširno, nadugačko i naširoko, upoznaje novinarsku ekipu s jednim tipičnim radnim danom u specijalnoj jedinici granične policije koja je zadužena za „lov na migrante“. Opisuje detaljno kako ta „borba“ izgleda. Sve pomalo nalikuje scenarijima ratnih filmova, a u skladu je s „evropskim standardima, direktivama o sigurnosti i politikama bezbjednosti“.
Onda smješta novinare u policijski terenac i vodi ih direktno do mjesta koje je jedna od tipičnih „migrantskih ruta“ pri ilegalnim prelascima državne granice. Otvoreno šaljivo prepričava anegdote. Na primjer, kako se zna desiti da više puta sedmično uhvate istog migranta, „obrade ga i vrate odakle je došao“, a taj čovjek već toliko dobro poznaje policajce pa ih zna ljubazno zamoliti da ga odvedu na saslušanje kod „Davora, a ne kod Damira“, jer „Davor je bolji čovjek“…
Slušam, gledam i ne vjerujem. Totalno perverzno mi sve to zvuči i izgleda. Prilog se vrti na nekoj od privatnih bosanskohercegovačkih televizija s nacionalnom koncesijom za emitiranje. Slušam/gledam u Bihaću, gradu na samoj granici s Hrvatskom kojeg mnogi u Evropi danas prepoznaju kao jedno od „migrantskih žarišta“ sa samog ruba Evropske unije.
Pratim dakle opisanu televizijsku priču – koja izgleda kao da je u propagandnoj funkciji „službenog Sarajeva“, jedan potpuno besmislen medijsko-promidžbeni agitprop, pokušaj kreiranja dojma da „država radi svoj posao“ i „brani granice“ – u gradu u kojem svakodnevno, tokom posljednjih nekoliko godina, ilegalno a gotovo potpuno neometano, borave hiljade izbjeglih, nesretnih ljudi iz desetaka azijskih i afričkih zemalja. Mediji pričaju svoje priče, konstruiraju Potemkinova sela, dok neposredna živuća društvena stvarnost istovremeno svjedoči nečem potpuno drugačijem.
Tko su tzv. migranti?
Posvuda su po gradu, najčešće u velikim grupama. Na korzu u centru grada, u aleji pored stadiona, u parkovima, na mnogim punktovima uz rijeku. Nekad odaju dojam prividno spokojne ležernosti, nekad su pak u očitoj užurbanosti. Pakiraju ruksake, raspoređuju vodu i hranu, zatežu obuću… Evidentno se pripremaju da krenu put planine Plješevice. U opasnu avanturu još jednog gejma. Ako bude sreće, Plješevicu će prehodati, ući će u Hrvatsku, tražiti put dalje prema Sloveniji, pa potom i prema ‘pravoj’ Evropi… A ako sreće i umijeća ne bude, s hrvatskom i/li slovenskom policijom sigurno neće biti ugodno.
Premlaćivanja, oduzimanja telefona, novca i ostalih vrijednosti, tzv. push-backovi… već su postala opća mjesta u izvještajima brojnih domaćih i inostranih humanitarnih organizacija – recimo mreže Border Violence Monitoring Network, koja već niz godina prikuplja izvještaje o nasiljima nad izbjeglicama i migrantima u graničnim zonama – i istraživačkih uradaka nezavisnih medija, po pitanju odnosa spomenutih policija prema migrantima. Revnih i surovih graničara „tvrđave Evropa“ i tzv. Shengena.
Istovremeno hrvatski ministar unutarnjih poslova Davor Božinović hladno iznosi podatak da je hrvatska policija u prošloj godini izvršila 8.500 „uspješnih akcija“ u sprečavanju ilegalnih prelazaka državne granice, I sve se to dešava uz prešutni blagoslov „demokratske EU“ kojoj su puna usta ljudskih prava, ali u stvarnosti vodi agresivnu, militantnu politiku prema izbjegličkoj populaciji. Sve u imenu sigurnosti i bezbjednosti.
Migranti su mnoštvo anonimnih, prisutno-odsutnih ljudi bez glasa, bez klasičnih obilježja društvenog identiteta. Migrant je u percepciji javnosti najčešće biće bez osobnog imena i bez individualnog identiteta – barata se uopćenim markerima „Sirijci, Afganistanci, Bangladešani, Pakistanci, Iračani…“ – u smislu načina na koji te kategorije uobičajno doživljavamo i razumijemo. To je vječito ambivalentan lik u stalnom kretanju. Pritom je sveden na biološki status golog života i tehnički provučen kroz krute, nehumane birokratsko-administrativne statistike.
Na mjesto jednog migranta – koji je uspješno prošao još jednu razinu gejminga na višemjesečnom, a nerijetko i višegodišnjem putu dugom hiljade kilometara – dolazi drugi. Nov, različit, a opet nekako sličan, skoro isti. Migranti su najvidljivije i najtragičnije žrtve novih, surovih svjetskih geopolitika 21. vijeka. Neki među njima zapeli su eto u Bosni, na „ničijoj zemlji“.
Dugo sam kružio oko ove teme – nazovimo je „Bihać i migranti“ – s mukom sam se pripremao da počnem pisati ovaj tekst za Nomad. A tema se po sebi naprosto nameće, gura sebe u prvi plan, nemoguće ju je zaobići. Toliko toga o tome već je izrečeno. Rekli su i dalje o tome svoje govore i političari, i mediji, i antropolozi, i sociolozi, i liječnici, i civilno-društvene i ljudsko-pravaške udruge, i angažirani umjetnici, i volonteri, i međunarodni humanitarci, i lokalni stanovnici, i dežurni intelektualci opće prakse…
I svi se samo vrtimo u krug. To je jedna od onih teških, neuhvatljivih tema o kojoj svi imamo svoje mišljenje (najčešće „odron mišljenje“, kako bi rekao Damir Nikšić), a po čijoj površini samo ‘grebemo’. I tako se nenadano prelomilo, desio se trenutak u kojem me opisana, perfidno groteskna televizijska emisija interpelirala, konačno nagovorila i ‘bacila’ u tekst od kojeg evo ‘bježim’ skoro već godinu dana.
Mikro perspektiva
Kako uopće ući u ovu priču, s čime, od čega početi? Je li pravi ulazak u temu možda neka od bezbrojnih, naoko benignih, malih, a simbolički znakovitih situacija? Recimo ona u kojoj me u bihaćkoj gradskoj aleji ubrzanim korakom zaobiđe čovjek koji sa svojim drugovima u nesreći živo i glasno polemizira o nečem na urdu jeziku. U narednom trenutku vidim mu leđa s majicom na kojoj velikim slovima piše SREBRENICA. Može li ova socijalna minijatura poput nekog čipa u sebi kompresirati veliku priču, onu o nesretnom spoju jedne male, duboko istraumatizirane i isfrustrirane, a disfunkcionalne zemlje, s velikim, teško rješivim globalnim problemom svijeta 21. vijeka?
Ili da se pak poslužim sekvencom u kojoj s prijateljem i sestrom šećem pored Une prije nešto više od dvije godine, pa nas on upozori da malo pripazimo gdje stajemo jer upravo dolazimo do „puta govana“ – kako su ga inventivno nazvali lokalci – što će reći, do uske staze kroz šikaru i rastinje na kojoj migranti često obavljaju nuždu. A razlog zašto to čine baš tamo, u toplijim mjesecima godine, i nije teško dokučiti. Rijeka im je tada mjesto održavanja minimalne osobne higijene, u njoj se kupaju, u njoj peru odjeću, pored nje sjede satima jer je tamo ugodno.
A možda naprosto treba zaobići ovu nedužnu simboliku, metafore i alegorije, pa priči prići ‘ozbiljnije’, onako kako to priliči velikim političko-ekonomskim i društvenim fenomenima. Tada ćemo primijetiti kako se neke stvari znakovito nikada ne mijenjaju. Saznat ćemo, na primjer, kako protagonisti iz onih familija koje su i u ratu ‘znale’ pravovremeno krenuti u šverc hranom i benzinom – pa tako steći nemalo bogatstvo u „prvobitnoj akumulaciji kapitala“ na bosanski način – usporedivom, a lukrativnom dovitljivošću reagiraju i na „migrantsku krizu“. U tili čas pretvaraju vlažne i memljive garaže i podrume u „rezidencijalna prenoćišta“. Bacaju na goli beton prašnjave prostirke i deke, nakrcavaju u te prostore desetke tih nesretnih ljudi, zaključavaju ih od devet uveče do sedam ujutro i svakom pojedinačno uzimaju 15-20 eura za noć… Teški cinik bi rekao, Airbnb prilagođen ‘migrantskom turizmu’.
Veliki igrači i njihovi interesi
Ili se treba naprosto odmaknuti od bilo kakve mikro perspektive, jer ona navodno ne može dobaciti do sistemskog pogleda na fenomen, i fokusirati se na „velike igrače i velike uloge“ u cijeloj priči. A koga tamo srećemo, na koga nailazimo? Neizbježan je i nezaobilazan naravno IOM, ta malo je reći kontroverzna međunarodna organizacija za migracije u kojoj glavnu riječ navodno vode Britanci, ali smuca se u njoj uzduž i poprijeko mnoštvo bjelosvjetskih hohštaplera sumnjiva profila, u nominalnim ulogama profesionalnih humanitaraca. Pojavili su se u Bihaću i BiH čini se iznenada, preko noći, zajedno s migrantima.
Jer, nikad ne zaboravimo da su „migranti“ i druga riječ za veliki biznis. Rame uz rame sa švercom narkoticima, trgovinom oružjem i bijelim robljem. Puno previše prljavog svjetskog novca pere se preko takvih tragedija koje imaju ekonomsko-političke uzroke u svome središtu, a reprezentativni okvir im je dizajniran patosom humanitarno-ljudske katastrofe. Uz IOM, na terenu s migrantima ‘rade’ i svoj posao izdašno naplaćuju i druge firme, mahom privatne, ali s dobrim ‘vezama’ u politici. Velika je „gužva u šesnaestercu“, nemilosrdna borba tko će servisirati i naplatiti usluge smještaja, prehrane, zdravstvene pomoći, obezbjeđenja… u migrantskim kampovima. To je raj za korupciju, u zemlji u kojoj je korupcija pojela sve što se pojesti moglo.
Kada to znate, potom podmetnuti požari u jednom kampu – smještenom u nedođiji, daleko od svega – e da bi se migranti pod izlikom nužde nasilu prebacili u drugi kamp, na samom rubu grada, u nekadašnjoj industrijskoj zoni, nisu ništa drugo doli kulisa za tragičnu predstavu teatra apsurda. Politički klanovi s nacionalne razine, udruženi s jednim dijelom mafijaških frakcija, poduzimaju akcije u svrhu pokušaja realizacije svojih materijalnih i financijskih interesa. Dok politički klanovi s lokalne i regionalne razine – koristeći se i metodama mobilizacije otpora iz straha u dijelu lokalnog stanovništva – nastoje osujetiti poslovne planove onih prvih i izvesti svoju kalkulativnu računicu jer milioni maraka su u pitanju i na bubnju.
Pati i planina
Pa vam se sve to na takvoj i u takvoj zemlji smuči, od muke podignete glavu prema nebu, a onda pogled malo spustite i fokusirate se na spomenutu zeleno plavičastu Plješevicu koja se nadvija nad bihaćkom kotlinom. I tamo imate što za vidjeti, a što vam ne dopušta da od „migrantske teme“ pobjegnete. Planina je cijelom jednom linijom, sto metara širokom i sedam-osam kilometara dugom, pa i iz grada već jasno vidljivom, po sredini posječena. To stravično izgleda. Kao kada biste starom dugokosom hipiju provukli uključenu brijaću mašinu posred glave.
Na Plješevici je to napravila teška motorizacija Hrvatske vojske i Hrvatskih šuma, sve u imenu lakše „preglednosti državne granice“ i „poboljšanja stanja sigurnosti“, što je direktna aluzija na migrantske pohode. Posjekli su hiljade starih stabala nekad jako guste šume na mjestu gdje se šuma nikad sjekla nije. U vezi s ovim slučajem postoji i međunarodni spor, jer bh. strana smatra da se prilikom sječe ušlo i u bh. teritorij, dok Hrvatska to negira. Prijatelj, istraživač i umjetnik-društveni aktivist koji je obišao ovu lokaciju s terenskom ekipom iz bihaćke Šumarije, kaže mi da postoje utemeljene pretpostavke da su pritom bačeni i pesticidi na posječeno tlo kako bi se spriječio daljnji rast šume na tom mjestu.
Zbog toga se očekuju i nove klimatske promjene u bihaćkoj kotlini. Nedavni kratkotrajni orkanski vjetar, neobično i netipično jak za ovaj kraj, koji je u augustu iznenada protutnjao gradom na petnaestak minuta – pritom odnio neke krovove, polomio dio infrastrukture, srušio niz stabala u parkovima i ubio jednu, a povrijedio više osoba – povezuje se sa spomenutim aktivnostima sječe šume na Plješevici. Postoji li plastičniji primjer strašnog spoja jednog humanitarnog i društveno-ekonomskog problema kakav je „migrantska kriza“, potom radikalno-agresivne politike u imenu sigurnosti koju provodi Hrvatska u ovom slučaju, te klasičnog ekocida, a što se potom zajedno poput bumeranga vraća s razarajućim posljedicama, ubija i uništava?
Lijepe strane priče
Ima li nečeg lijepog u ovoj opsežnoj i teškoj priči o migrantima u BiH, s naglaskom na primjeru iz Bihaća? Ima. Migrantski bračni parovi s djecom lagano se socijaliziraju s lokalnom sredinom. Tome značajno doprinose upravo i njihova djeca koja idu u gradske škole, brzo uče bosanski jezik i prijateljuju s lokalnim vršnjacima, spontano i iskreno kako to samo djeca, još uvijek neuprljana ideologijama nas odraslih, znaju. Sjećam se kako je nedavno sestričnina kćerka, stara sedam godina, nedužno i tužno rekla da joj se draga prijateljica iz razreda, radi se o sirijskoj djevojčici, „odselila u Italiju“. Ljubavni parovi sastavljeni od migranata i domaćih djevojaka nisu više neka vijest u Bihaću. Nakon početnih zgražanja, ovaj se fenomen polagano emancipirao i više nije eksces.
Nadalje, hrana. Tko bi se prije nekoliko godina usudio okladiti da će u Bihaću 2020. ili 2021. biti moguće pojesti nešto iz pakistanske, afganistanske, iračke ili sirijske kuhinje? Vjerojatno nitko. Danas je to, ipak, moguće. U redu, u tih par sadašnjih malih restorančića uglavnom odlazi migrantska populacija, ali već se može tu i tamo vidjeti i netko od lokalaca, netko tko je razbio stereotipnu skepsu i želi probati nešto drugačije.
Još da se slome predrasude ugostitelja – koji se stalno žale na pomanjkanje radne snage zato što domaći ljudi naprosto odlaze iz zemlje u države zapadne Evrope koje su tradicionalne gastarbajterske destinacije za Krajišnike – pa da zaposle nekog migranta kao konobara ili kuhara, jer voljnih da zarade barem i tih skromnih 700-800 maraka mjesečno među njima sigurno ima, pozitivni pomaci u pravcu integracija bili bi značajni. Da bi to bilo moguće, potrebna je i promjena zakonodavnog okvira koja bi tim ljudima omogućila da se legalno zaposle.
Kao primjer dobrih praksi u komunikaciji s migrantskom populacijom u Bihaću, svakako treba istaknuti lokalni Centar za suvremenu kulturu KRAK. Ova relativno novija institucija, o kojoj je za Nomad već pisao Nihad Hasanović prije par mjeseci, prednjači u mnogim progresivnim aktivnostima grada, pa tako i po pitanju tretmana „migrantske krize“. Već su organizirali, u suradnji s talijanskom nevladinom organizacijom IPSIA, nekoliko radionica, DJ partyja i internacionalnih kuhinja. U te su aktivnosti direktno bili uključeni i ljudi u statusu izbjeglica, a planiraju kontinuirano nastaviti s takvim praksama koje sigurno doprinose međusobnom upoznavanju i približavanju lokalaca i migranata, uklanjanju nepovjerenja i stereotipa.
Ružne strane priče
Razbijanju predrasuda i širenju pozitivnijih doživljaja migrantske populacije mogli bi doprinijeti i mediji, posebno oni masovni, srednjostrujaški. Baš me zanima je li ijedna bosanskohercegovačka televizija u svih ovih nekoliko godina intenzivne prisutnosti migranata u BiH, pozvala ijednog od njih kao gosta-sugovornika u svoj studio? Da čujemo nešto o takvom iskustvu iz prve ruke, neposredno. Možda i jest, ne znam, nije da nešto intenzivno pratim medijsku produkciju u BiH, ali nekako sumnjam u to… Dobro, znamo za česte primjedbe da priče tih ljudi neobično nalikuju jedna na drugu. Kao, svi su oni velike žrtve, bilo ratnih progona, razaranja, silovanja, paleža, ili mržnji zbog vjerskog, etničkog, seksualnog identiteta…
Ali, zar bi uopće moglo biti drugačije? Zar bi osobne ispovjedi tih ljudi mogle i trebale biti nešto drugo od onog što od njih najčešće čujemo? U kapitalističkom svijetu dubokih ekonomskih nejednakosti u kojem robe putuju slobodno (ali jednosmjerno, od proizvodnih središta prema deindustrijaliziranim konzumentskim periferijama), no ne i ljudi. A jedina paradigma koju liberalni kapitalizam gura u prvi plan kao mehanizam skretanja pozornosti sa stvarne naravi izrabljivačkih ekonomsko-političkih odnosa, jest upravo identitetska.
I kako bi ova globalno-politička svinjarija bila potpuna, svi znamo da su za aktualne probleme tih dijelova svijeta iz kojih dolaze migranti presudno odgovorne upravo politike tzv. zemalja zapada, vođene isključivo ekonomsko-profitnim interesima svojih korporacija. I to je proizvelo aktualne probleme koji su čak i veći od problemâ s bivšim režimima država iz kojih ti ljudi dolaze, a koje je tzv. Zapad rušio. U tom je kontekstu i BiH, sa ‘svojim’ migrantima koji su je preplavili, kolateralna žrtva globalnih neokolonijalnih politika u kojima kao periferna država ne sudjeluje.
No naprosto treba prihvatiti kao historijsku okolnost da su ti ljudi ovdje, u Bosni, i da će tu još dugo ostati. Kompleksne situacije kakva je ova recentna u Afganistanu, ili sve veći problemi s tzv. ekološkim migrantima iz područja najteže pogođenih globalnim zatopljenjem, poput zemalja podsaharske Afrike, samo će pojačati buduće valove svjetskog izbjeglištva. Neki od tih ljudi, izmrcvareni višegodišnjom torturom migrantskog statusa, sigurno bi dobro razmislili, kada bi im se pružila kakva-takva izvjesnost, da li da zamijene san o zapadnoj Evropi s bosanskom realnošću, čak i ovakvom kakva ona trenutno jest. I to treba uzeti u obzir, o tome valja misliti.
Sindrom o kojem treba voditi računa
I pored problema, strahova, negodovanja, povremenih nesuglasica i konflikata manjeg obima, domaće se stanovništvo u Bihaću, a koliko mi je poznato niti u ostatku BiH, nikada u ovih nekoliko godina nije organiziralo u nekakve ozbiljnije profašističko-antimigrantske parapolicijske ili paravojne naoružane formacije koje bi „štitile stanovništvo i imovinu“, kao što je to slučaj u Mađarskoj i/li Sloveniji koje se s ovim problemima niti izbliza ne susreću kao BiH. Bilo je nekih povremenih, malih naznaka da bi se nešto takvo moglo desiti, ali ipak nije. I dobro da je tako.
Nemamo pritom nekritičkih iluzija da je tome tako jer su Bosanci/Bošnjaci navodno „bolji ljudi“ od Mađara i/li Slovenaca, pa iz tih razloga ne tuku migrante i ne proganjaju ih oružjem preko svojih granica. Bila bi glupost to tvrditi i bio bi to pogrešan smjer u potrazi za odgovorima na izazove „migrantske krize“. Samo nefunkcionalnost države, njena političko-ekonomska fragilnost, institucionalno-organizacijska i zakonodavna slabost, administrativno-birokratska neorganiziranost i vojno-policijska nemoć, sprečavaju BiH da se spram migranata postavi kao ostale ‘normalne’ zemlje, a to znači represivno. Postojeće okolnosti, da nijedna od relevantnijih bošnjačkih političkih stranaka ili nacionalnih inicijativa ne pokazuje otvorene fašističke sentimente, nikako ne znači da to nije potencijalna prijetnja i da se ne može promijeniti pod određenim uvjetima.
Uostalom, ne treba recimo zaboraviti da ništa nije spriječilo aktualnog premijera Unsko-sanskog kantona Mustafu Ružnića (iz partije A-SDA) da relativno nedavno primi u službeni posjet dvojicu zastupnika politički radikalno desne, profašističke i antimigrantski nastrojene njemačke stranke AfD u berlinskoj gradskoj skupštini, s kojima je ćaskao o „migrantskoj problematici“ u Bihaću i Kantonu uz prisustvo medija, od kojih mnogi ništa problematično u svemu tome nisu vidjeli.
Premijerovi odgovori na kritike koje su se naknadno pojavile otprilike su glasili, „kako bi to izgledalo odbiti zastupnike skupštine njemačkog glavnog grada“. To zvuči kao nemušto izvrdavanje, artikulirano u maniri neprijatno neprikrivenog autokolonijalnog sindroma i lišeno svakog napora te odgovornosti prema javno izrečenom stavu, a izgovoreno s dobro plaćene javne funkcije premijera jedne regije. Ružnića i brojne druge ružniće trebalo bi izgleda uvijek iznova podsjećati da su neki, a brojni ljudi iz generacije naših didova, bili spremni poginuti kao partizani u borbi protiv fašističkih okupatora i njihovih pomagača, domaćih izdajnika.