Priče iz susjedstva
Sredina je jula i turistička sezona na Jadranu lagano ide prema svome vrhuncu. To između ostalog znači i da svi oni dosadni i neukusni, a iz godine u godinu kao po špranci medijski proizvedeni i ponavljani narativi, doživljavaju svoju kulminaciju u Hrvatskoj. Broje se prelasci državne granice i dolasci stranih gostiju, osobni automobili koji su ušli na autoceste, realizirana noćenja na obali, prihodi restorana, bez ikakvog srama govori se o prosječnoj dnevnoj potrošnji novca gostiju… Čovjeku dođe da tim televizijama predloži da ne troše zalud vrijeme i resurse na proizvodnju novih priloga, neka samo iz svojih arhiva izvuku i ponovo zavrte već postojeće na istu temu napravljene prijašnjih godina.
Broji se svaki euro, prave se projekcije i grafovi, govore turistički radnici i iznajmljivači, eksperti iz turističke industrije iznose optimistična očekivanja o još jednoj „nikad boljoj sezoni“. Na njih se kaleme političari, uspoređuju se rezultati sa „rekordnom predpandemijskom 2019“. Svi se „nadaju najboljem“. No brojni neformalni izvori i glasovi „s terena“, sa obale, a u suprotnosti s većinom aktualnih medijsko-političkih narativa posvećenih ovoj temi, svjedoče o učestalim otkazivanjima apartmana i hotelskih aranžmana, kao i polupraznim restoranima. I u medijima u zapadnoj Evropi već se govori i piše o „skupoj Hrvatskoj“ koju mnogi turisti lagano počinju zaobilaziti zbog visokih cijena. Velika je konkurencija na evropskom i svjetskom tržištu turizma.
Ovisnost o turizmu
Nije niti najmanje neobično da je baš tako kako jest. U zemlji u kojoj je turizam strateška ekonomska grana broj 1, zapravo jedina preživjela velika industrija u postsocijalističkom razdoblju, ne može ni biti drugačije. Hrvatska je u rangu svjetskih država čija ekonomija ključno ovisi o turizmu, a među zemljama EU-a na samom je čelu. Po procentualnom bruto udjelu prihoda od turizma u državnom BDP-u država članica EU, s Hrvatskom su usporedivi samo Malta i Cipar. Statistički podaci o tome koliko u današnjoj Hrvatskoj turizam godišnje puni državni budžet, variraju ovisno o metodama izračuna, ali u svakoj je varijanti isti visok. Kreće se u opsegu od oko minimalno 11%, pa do čak 20-ak posto, što je u svakom slučaju omjer koji stabilnost ekonomsko-političkog sistema zemlje čini ovisnim o dotičnoj privrednoj grani.
Ali i bogatije i prosperitetnije zemlje poput Španjolske, Italije i/li Francuske imaju visok udio prihoda od turizma u državnom BDP-u, reći će neki manje kritički orijentirani promatrači tih prilika u Hrvatskoj. Da, dodat ćemo mi, ali Španjolska, Italija i Francuska, za razliku od Hrvatske, imaju još preživjele i vitalne velike industrije poput automobilske, poljoprivredne i brodogradilišne, pa turizam nije usamljeni eksces u ekonomiji zemlje, već sinergijski povezana grana s drugim segmentima privrede. Također, odnos uvoza i izvoza u tim državama puno je bolji nego što ga ima Hrvatska koja jako malo izvozi, a pogotovo slabo izvozi proizvode s dodanom vrijednošću, što je vitalni agens za rast i ekonomski razvoj neke zemlje.
Ne pomažu pritom ni argumentirani nalazi i tumačenja onih relevantnih i upućenih u temu, ali kritički nastrojenih, to jest po stavovima pozicioniranih izvan strogo zadanih kanona političkog i ekonomskog mainstreama u Hrvatskoj. Takvi već dugo upozoravaju na opće mjesto: nema primjera niti jedne zemlje na svijetu u kojoj je turizam vodeća industrijska grana, a koja bi bila istovremeno i socijalno-ekonomski prosperitetna država. Dapače, sve su takve zemlje – radikalan su primjer neke otočke oceanske države – ekonomski fragilne, socijalno pauperizirane i klasno jako raslojena društva.
Kreiranje rentijerske klase
To je rezultiralo i time da se jedan dio populacije u Hrvatskoj, spletom historijskih okolnosti i društveno-ekonomskih prilika, snažno naslonio na turistički sektor i iz njega uvjetno rečeno profitira, ali uz visoke cijene. Takva je na primjer tzv. rentijerska klasa, u Hrvatskoj nastala kroz postsocijalističku tranziciju, koja ostvaruje određeni financijski prihod od turizma. Državna je politika proteklih nekoliko decenija prešutno, ali vrlo konkretno, sistemski kreirala takvu klasu. Jasno je i zašto. Nekada velike firme, industrijski giganti za ovdašnje proporcije, koje su postojale u gradovima poput Splita, Šibenika, Pule ili Rijeke, odreda su uništene, a ljudi koji bi se u njima zapošljavali da su rođeni generaciju ili dvije ranije, usmjeravani su prema neproizvodnim servisno-uslužnim djelatnostima vezanim uz turizam, ugostiteljstvo i rentijerstvo.
Na to se nadovezuje gotovo nevjerojatna politika nenaplaćivanja klasične stope poreza na realiziranu financijsku dobit od turističkog iznajmljivanja apartmana i soba. U Hrvatskoj vlasnici nekretnina tog tipa plaćaju tek fiksni godišnji paušal po svakom prijavljenom krevetu koji iznajmljuju tokom sezone, što je jedan u nizu primjera niskog oporezivanja kapitala u Hrvatskoj (drugi veliki, a donekle srodan primjer, jest činjenica da se ne plaća porez na nekretnine, pa se stoga stanovi i kuće gomilaju u vlasništvu manjeg broja pojedinaca koji na taj način investiraju tko zna kako sve zarađen novac). Tako je izniklo nekoliko podklasa unutar rentijerske klase. Veliki udio u toj klasi čine obitelji koje se tokom ljetne turističke sezone iseljavaju na nekoliko mjeseci iz svojih stanova i kuća u kojima inače žive, odlaze u sela i zaseoke u zaleđu obale iz kojih su porijeklom njihovi stari, sve ne bi li ostvarili prihod od iznajmljivanja dostatan da prežive ostatak godine. Takve bismo mogli nazvati „proleterima turističke industrije“. Drugi, manjinski dio rentijerskog staleža u današnjoj Dalmaciji, čine vlasnici većeg broja nekretnina za iznajmljivanje koji, za razliku od onih prvih, od turizma ostvaruju kapitalnu dobit.
To je socijalno-ekonomsko zaleđe za sasvim konkretne situacije kada pojedinci iz Dalmacije s jeseni dolaze u Zagreb sa značajnim financijskim sredstvima i tamo u gotovini kupuju nekretnine, stanove i kuće. Takve prakse potom rezultiraju transformacijom uvjeta svakodnevno-životne egzistencije stanovnika glavnog grada Hrvatske. Recimo na način da cijene najma stanova rastu u nebo iz godine u godinu i mnogi ih više ne mogu pratiti, što je i širi evropski trend. No postoji pritom još jedan loš domino efekt. Pojačavaju se time ionako već dugo vremena prisutni identitetski animoziteti s jakim regionalnim obolom, pa se na tom tragu u Zagrebu mogu čuti opasne izjave i pročitati grafiti sa snažnim šovinističkim nabojem. Recimo, „tovari (isključujući pogrdni izraz za Dalmatince u Zagrebu), odjebite od naših stanova“.
Turizam nekad i sad
U odsustvu planski i strateški osmišljene industrije turizma, nedostatka regulacije i adekvatne edukacije, te općenito sistemski slabo organiziranog sektora, događa se posljedično divljanje „tržišta“ na njegovim mikro razinama. Posljedice ove godine poprimaju već i nakaradne dimenzije. Cijene najmova apartmana i soba nekontrolirano divljaju, kao i hrane u prodavnicama i restoranima, te pića u kafićima. Kao da je na djelu nekakva osobna nasumična arbitrarnost, bez minimuma ekonomsko-tržišne logike pri kreiranju cijena. Bumerang efekt smo spomenuli već u uvodu. Turisti nisu glupi i polako se u sve većem broju okreću prema drugim, jeftinijim destinacijama za ljetovanja.
Ove se sezone kao indikativan kriterij pri praćenju kretanja cijena, odnosno poskupljenja, iz nekog razloga posebno nametnula cijena sladoleda. Tako Eurostat navodi da se cijena kuglice sladoleda u Hrvatskoj ovog ljeta kreće od najjeftinijeg 1,5 euro (nije ga lako pronaći), pa sve do 3-3,50 eura u nekim slastičarnicama na obali. To predstavlja poskupljenje od 30 do 50 posto u usporedbi s prošlom godinom. Poređenja radi, sladoled u Francuskoj poskupio je ove godine za 14%, a u Njemačkoj za 18%. U Njemačkoj je trenutno prosječna cijena kugle sladoleda 1,5-2 eura. Uzmemo li za primjer srodan proizvod, kafu u kafićima, njegova je cijena u Hrvatskoj lani porasla za 23%, a na razini EU-a prosječno za 17%.
Kritičari ovakvih kritika često će reći kako sve spomenuto vezano uz turizam nije ništa neobično, niti posebno novo. Pa će pritom kao navodni argument iznijeti historijski primjer masovnog turizma za vrijeme Jugoslavije, koji se intenzivno razvijao od sredine 1960-ih. Već se tada, napomenut će, započelo sa tzv. betoniranjem obale, odnosno građenjem većih hotelskih lanaca, desilo se bujanje nelegalne „divlje“ gradnje vikendica, kuća za odmor i najam, te svega ostalog što masovni turizam donosi sa sobom. No to je tek djelić u toj priči.
Historijska je činjenica da je turizam za jugoslavensku ekonomiju – koja je nakon završetka epohalnog uzleta u svojoj zlatnoj deceniji-deceniji i pol snažne industrijalizacije zemlje (1951-1965), tražila nove makro sektore za rast – predstavljao sve važniju dohodovnu granu od sredine šezdesetih godina prošlog vijeka. Uostalom, to se savršeno uklapalo u model često nazivan „jugoslavenski tržišni socijalizam“, to jest intenzivno otvaranje Jugoslavije inozemnim tržištima, pa tako i turističkim. No istovremeno se i paralelno s time, a sukladno ideološkoj vrijednosnoj paradigmi socijalizma, razvijao i društveno solidaran turistički model.
Njegova zaštitna obilježja bila su i ostala radnička sindikalna odmarališta koje su firme iz svih jugoslavenskih republika gradile na jadranskoj obali. To je omogućilo mnogim ljudima iz tek stasale radničke klase da participiraju u dokoličarsko-turističkim praksama i priušte si godišnji odmor. Ta sindikalna odmarališta, vrijedne nekretnine, bile su dio društvenog vlasništva, vlasničkog modela koji je bio specifična karakteristika jugoslavenskog samoupravnog socijalizma (za razliku od drugih tipova evropskih socijalizama u kojima je, po uzoru na SSSR, uspostavljen model državnog vlasništva). Istovremeno je takav model masovnog turizma u socijalizmu, očito dobro koegzistirao s velikim proizvodnim industrijama koje su postojale u tim obalnim gradovima i mjestima.
Posljedice turistifikacije
Danas pak svjedočimo da uobičajeni svakodnevni život u dalmatinskim gradovima i mjestima postaje sve teže izvediv zadatak „zahvaljujući“ turizmu. Tako je već neko vrijeme u Dubrovniku, unazad nekoliko godina i u Splitu, već koliko sutra isto će tako biti i u Šibeniku, Zadru, Rijeci i tako dalje. To znači da tako tipične, frivolne stvari koje čine životnu svakodnevicu – recimo, odlazak na pijacu, u ambulantu, ili naprosto šetnja centrom grada – postaju teške i zamorne prakse za stanovnike tih mjesta. Posljedično, gradovi umiru, prazne se od života, gube svoje stanovnike koji masovno prodaju svoje stanove bogatim zapadnjacima. A značajan broj onih koji i dalje ostaju, rapidno propada na socijalno-klasnoj skali. Pa tako više nije neuobičajeno vidjeti – u zaleđu turistički ulickanih i idealiziranih slika splitskog Dioklecijana ili dubrovačkog Straduna, čim se malo odmaknete od njih i uđete u stambene kvartove tih gradova – uznemirujuće prizore lokalaca koji u velikom broju rovare po smeću u kontejnerima.
Ostaju mrtvi kameni zidovi, prazne kulise pogodne tek za filmski seting i turistički obilazak, te sadržaji poput luksuznih restorana, cjenovno nedostupni ljudima s prosječnim i nižim primanjima, a takvi su mahom domaći stanovnici. I naravno, trupe „kruzer turista“ koje marširaju ulicama i za sobom ostavljaju tone smeća. Tko želi vidjeti kompletnu sliku takve devastacije u etapama, neka na Netflixu pogleda dokumentarac o sudbini Venecije pod naletom masovnog turizma s kraja prošlog i u ovom vijeku.
Uz sve izrečeno ne smije se zaboraviti kako je turizam vrlo fragilna industrija iz niza razloga. Nekima smo svjedočili koliko jučer. Dovoljno je da se pojavi, a pojavit će se sigurno, novi soj virusa pandemijskog kalibra, pa da se cijeli turistički pogon preko noći zaustavi. Tu je i uvijek moguća prijetnja u vidu terorizma. Tek jedna jedina eksplozija na splitskoj rivi u petom ili šestom mjesecu godine, bila bi dovoljna da cijela turistička sezona propadne u trenutku. Naposljetku i neizbježno, tzv. klimatske promjene, odnosno uznapredovali proces globalnog zatopljenja. U najcrnjim distopijskim verzijama te priče, veliki dijelovi lijepog plavog Jadrana bi mogli nalikovati – ne promijeni li se nešto brzo i radikalno na tom planu globalno, a nema uvjerljivih naznaka da hoće – na močvarna staništa već sredinom ovog stoljeća. Ne odveć turistički atraktivna.