Priče iz susjedstva
Da je neki visoko pozicionirani politički dužnosnik u Hrvatskoj smijenjen sa funkcije zbog sumnje ili optužbe za kazneno djelo u domenama korupcije, primanja mita ili neke srodne prakse s ciljem osobnog materijalnog okorištavanja, nije nikakva novost, a ni vijest. Više je riječ o pravilu. Samo je u zadnjih nešto više od osam godina, koliko dugo je na čelu hrvatske Vlade Andrej Plenković, zbog optužbi ili sumnji za kriminalne afere smijenjeno nekoliko desetaka ministara i ministrica, državnih tajnika i tajnica. Plejada je to osebujnih likova koje povezuje strast prema gomilanju osobnog bogatstva, pa kada se nađu na pozicijama izvršne političke vlasti, čini se da ih obuzme osjećaj svemoći i privid da se relativno lako mogu dokopati još poneke stotine hiljada eura, komada nekakvog zemljišta za unosan biznis ili dodatne nekretnine.
Za takve, stvari su se počele komplicirati unazad nekoliko godina otkada su u Hrvatskoj pojačane aktivnosti Ureda evropskog javnog tužitelja (EPPO), a njegova šefica Laura Kövesi postala je česta, ali od strane hrvatskih političara ne baš i rado viđena gošća u Zagrebu. Riječ je o nezavisnoj instituciji EU-a koja se bavi istragama, kaznenim progonima i podizanjem optužnica za kaznena djela kojima se šteti financijskim interesima Evropske unije. Hrvatska je kao najmlađa članica EU-a trenutno u povlaštenom statusu po pitanju korištenja/povlačenja financijskih sredstava iz tzv. kohezijskih fondova, namijenjenih smanjenju postojećih razvojnih razlika među članicama Unije. Kraće i jednostavnije rečeno, Hrvatska na ime projektnih aplikacija još uvijek više novca dobiva iz evropskog proračuna nego što ga u njega daje, ali ni to neće još dugo trajati.
Stoga su izazovi za kratko opisanu hrvatsku političku elitu veliki. Novac iz evropskih fondova koji im leži pred nazajažljivim njuškama u ovom bismo slučaju mogli usporediti s učinkom dopa ispred nosa džankija. Ako vam se takvo poređenje čini pretjeranim, vjerujte da nije. Ali je, s druge strane, i posla za EPPO u Hrvatskoj jako puno.
Na takvom radaru našao se i donedavni ministar zdravstva Vili Beroš. On je samo posljednji, no sasvim sigurno ne i zadnji, u toj dugoj koloni prokazanih visoko rangiranih političara – mahom, ali ne i isključivo, iz HDZ-ovih redova – koji je uhvaćen u, po svemu sudeći, korupciji, aktivnosti optočenoj mitom. Oni iz Hrvatske koji ovo čitaju sigurno znaju sasvim dovoljno o toj aferi, a ostali iz tzv. regije vjerojatno su barem nešto o tome načuli. Za takve samo kratki podsjetnik da je riječ o tzv. mikroskop aferi koja je izbila polovinom prošlog mjeseca i u kojoj je Beroš jedan u mreži osumnjičenih za, kako kazuje suhi jezik institucija, zlouporabu položaja i ovlasti, trgovanje utjecajem, primanje mita, poticanje na nezakonito pogodovanje i davanje mita, sve u sastavu zločinačkog udruženja. Grupu se sumnjiči da su nekolicini zdravstvenih institucija u Hrvatskoj prodavali medicinske uređaje, točnije robotske mikroskope jednog austrijskog proizvođača, po cijeni koja je bila dva ili tri puta uvećana u odnosu na tržišnu. U internoj komunikaciji i prepisci na jednoj od mreža, bivšeg su ministra ostali akteri te kriminalne bande znakovito nazivali Mali.
A Beroš zvani Mali zahvaljujući funkciji ministra ponašao se kao Veliki. Svojim je odlukama kumovao da tražena obilježja predmeta nabave u natječajima budu prilagođena tehničkim karakteristikama medicinskih uređaja upravo tog proizvođača, zatim je osigurao potreban novac iz državnog proračuna za financiranje postupaka javne nabave, te vršio pritisak na vodstva dotičnih zdravstvenih institucija da se sastanu s dobavljačima sporne opreme i s njima dogovore posao. Zauzvrat je, prema optužbama, primio mito u visini od 75 hiljada eura. Bijednih 75 hiljada eura, rekli bismo, s obzirom na visinu primanja jednog ministra u hrvatskoj Vladi. Ili kolokvijalno, prodao se jeftino, a zatim pao „za kikiriki“.
Međutim, sve navedeno tek je nužan i minimalan kontekstualni uvod u ono o čemu ovom prilikom želim pisati u nastavku. Naime, kada je Beroš nakon desetak dana pritvora u istražnom zatvoru pušten kući da se dalje brani sa slobode – pa će njegov slučaj sasvim sigurno postati tek jedan u moru srodnih koji se po sudovima razvlače godinama – jedna od prisutnih novinarki koja je po zadatku čučala ispred Remetinca čekajući optuženika da se pojavi, pokazala se dovitljivom. Vidjevši da bivši ministar nosi knjigu u ruci, sjetila se upitati ga što čita. Beroš kao da je očekivao takvo pitanje. Bez oklijevanja se okrenuo i u medijske mikrofone i kamere spremno raportirao: „Sjajnu knjigu, govori o medijskoj percepciji stvarnosti, govori o globaliziranju određenih ideja i o jednostranom izvještavanju. Svima bih preporučio da je pročitaju, dvaput sam je pročitao“.
I tako je u trenutku rođen novi knjiški hit u Hrvata. Ispostavit će se da se radi o poznatoj Faktologiji, knjizi pokojnog švedskog liječnika i statističara Hansa Roslinga, koju supotpisuju njegov sin Ola Rosling, te sinovljeva supruga Anna Rosling Rőnnlund. Tu je knjigu, izvorno objavljenu na engleskom 2018., dvije godine kasnije preveo na hrvatski i objavio V.B.Z. Riječima izdavača, između 300 i 400 neprodanih primjeraka knjige objavljene prije četiri godine, ležalo je u knjižarama i u skladištu, da bi se potom rasprodali u jednom jedinom danu nakon citirane izjave bivšeg ministra. Štoviše, broj zainteresiranih za knjigu daleko nadmašuje raspoložive kapacitete, pa je izdavač odmah prionuo na tiskanje drugog izdanja. Tako je to s robom u uvjetima hiperkonzumerističkog kapitalističkog svijeta današnjice u kojem su spin i hype, a ne sadržaj i kvalitet, ono što pokreće interese mnogih. Pa onda tako funkcionira i knjiga, svedena na status tek jedne robe među ostalim robama.
No riječ je o tipičnom trash uratku kroz koji se provlače elementi popularne psihologije, ali i neke karakteristike knjiga za samopomoć. Jedna je to od onih knjiga svjetlucavo blještavih korica koje vas nagovaraju na kioscima ili sa polica trgovina velikih trgovačkih lanaca. Danas su to, u epohi radikalnog individualizma, vrlo utrživi proizvodi koji hrane neutaživi ego suvremenih ljudi. Sugeriraju nam takve knjige da su problemi u nama, individualni, a ne sistemski i strukturni. Uostalom, dovoljno je sugestivan već i široko deskriptivan podnaslov knjige, „deset razloga zašto pogrešno vidimo svijet i zašto je sve mnogo bolje nego što mislimo“. Na to se lijepo nadovezuje blurb za knjigu u izdanju na hrvatskom jeziku, „no kada lošim vijestima dopustimo da poprime divovske razmjere umjesto da uvažimo sliku svijeta utemeljenu na činjenicama, ne možemo se više fokusirati na stvari koje uistinu predstavljaju najveću prijetnju“.
Globalnoj popularnosti Faktologije poprilično su doprinijele ekonomske i političke ikone današnjice koji su knjigu bez zadrške nahvalili. Indikativno je recimo da ju je Bill Gates proglasio jednom od najvažnijih knjiga koje je pročitao u životu, kao i da ju je otkupio Peter Wallenberg Jr., potomak najbogatije švedske familije, te primjerke besplatno dijelio maturantima u Švedskoj. Pohvalno je o Faktologiji govorio i Barack Obama.
No dotična knjiga tipičan je primjer psihologije takozvanog pozitivnog mišljenja, tako popularne među globalnim ekonomsko-političkim elitama koje nas žele uvjeriti da je zapravo sve bolje nego što nam se čini. Da u današnjim kapitalizmima živimo kvalitetnije i bogatije živote nego što smo mnogi spremni priznati, da nikada ranije u historiji nije bilo bolje. Jedna je to od knjiga što nam poručuje i da su aktualni društveni problemi koje nije teško prepoznati – ekonomski, ekološki, politički, socijalno-klasni… – tek posljedica naše iskrivljene percepcije, naše sklonosti da fenomene svijeta promatramo kroz negativnu optiku.
Samo treba biti pozitivan i misliti pozitivno, pa će sve biti dobro i kako treba, poručuju nam Rosling, njemu slični i oni koji takvu literaturu čitaju nekritički. Ako prihvatimo takve pristupe, možda nam potom svijet postane lijep kao što je lijep multimilijarderima poput Gatesa, ili bogatim mladim penzionerima kakav je Obama. A u takvoj roboti važnu ulogu imaju autori kakav je Rosling koji malicioznom, profesionalno neetičnom prilagodbom etabliranih znanstvenih metoda istraživanja, poput statistike kojom se služio radeći i na toj knjizi, zapravo predočavaju iskrivljene nalaze i kreiraju suspektne teze koje nam potom prodaju kao stvarne istine o svijetu u kojem živimo.
I gdje je mjesto Vili Beroša u svemu tome, tog palog junaka koji je Roslingovu knjigu, vjerojatno nehotice, učinio kratkotrajnim hitom u Hrvatskoj? Možda je i popularizirao nacionalnu praksu čitanja, tko će ga znati. Ipak, kada prokazani korumpirani političar s višegodišnjim stažem ministra u važnom, a devastiranom javnom resoru kakav je zdravstvo, za knjigu s opisanim karakteristikama kaže da bi ju svakom preporučio, on time zapravo poručuje samo jedno: mediji ne bi trebali prenositi loše vijesti i informacije poput ovih, o kriminalnoj aferi, mitu i korupciji u koju sam uronjen do grla. Nasuprot tome, trebali bi širiti samo pozitivu. Ako gledamo svijet kroz ružičastu optiku „dobronamjernih“ medija, čitamo literaturu kakva je Faktologija i mislimo pozitivno, onda će nam i kriminal u vidu pljačke javnog novca, vrlo je moguće, izgledati poput lošeg vica koji s društvenom realnošću nema ama baš ništa.