Hromadžić: Kolaps pravosuđa

Priče iz susjedstva

U klasičnoj trodiobnoj podjeli vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku, kojom su udareni temelji tzv. zapadnjačke verzije moderne, građanske države od 17. vijeka naovamo, reklo bi se da poskliznuća i ozbiljni propusti u trećem kraku – onom pravosudnom, najfatalnije pogađaju i uzdrmavaju konstrukciju svoje građevine, famoznu nacionalnu državu.

Možda je tome tako jer smo u međuvremenu, kroz nekoliko stotina godina akumuliranog iskustva brojnih generacija, uvidjeli i shvatili da spram izvršne i zakonodavne vlasti, koje su domena profesionalne, reprezentativne, parlamentarne politike, više ne možemo imati nikakvih iluzija, velikih nadanja i očekivanja. Jer, koga i šta otuđena, birokratizirana i tehnokratizirana, korupcijom i klijentelizmom gusto premrežena parlamentarna politika uopće reprezentira? Ko još u nju bezrezervno vjeruje, tim političkim profesionalcima i profesionalkama koje biramo, a koji navodno zagovaraju i brane naše, društvene interese? Ima li još ikog ko sumnja da se važne političke odluke ne donose i provode na razinama ministarstava, a ozakonjuju na nivoima parlamenata, bez interesno-lobističkih uplitanja aktera iz privatno-poslovnih sfera, itekako zainteresiranih da dio javnih financija i dobara pretoče u osobne profite?

I pritom još takve prakse cinično upakiravaju u eufemistička gesla koja ideološkim operacijama poprimaju naoko atraktivan obol i javno-medijski se uprizoruju kao progresivni markeri epohe. Recimo sintagma javno-privatno partnerstvo. Ko razuman može biti protiv partnerstva, suradnje, umrežavanja… neizgovoreno je zaleđe za takve zdravorazumske postavke. Pa makar se iza takve naizgled nedužne slatkorječivosti skrivala praksa otimačine javnih dobara za privatno-kapitalističke interese. Stoga ne čudi da je politika odavno, barem u našem dijelu svijeta – puno prije nego što će i nas koliko-toliko dokačiti pošast hipokrizijskog diskursa političke korektnosti – dobila onaj zasluženi, ‘narodski’ priljepak da je kurva.

Usuđujem se misliti, pa onda i napisati, da s percepcijom pravosuđa mora biti barem donekle drugačije. Ne zato što bismo bili nepopravljivo naivni i idealistički nastrojeni, pa bismo poput djeteta povjerovali u bajku o čistom, pravednom, ničim okaljanom ovozemaljskom sudu pred kojim smo svi jednaki. Nikako ne. Uostalom, svaka anketa koja se po tom pitanju napravi u zemljama bivše Jugoslavije, pokaže iznimno nisku razinu povjerenja građana u sudstvo.

No bez obzira na to, ovdje svjesno ‘plešem po rubu’, pa se poigravam tezom da nam je takav privid, privid povjerenja u pravosudni sistem, ipak nasušno potreban. Treba nam sinegdoha za širi smisao, svjesno odabrano uporište za ozbiljenje ideala. Bez toga gubimo i onaj minimum minimuma čvrstog tla na kojem kolektivno društveno počiva. Što nikako ne znači da time treba smanjiti dimenziju i doseg društvene kritike, argumentiranih pritisaka i zahtjeva, raskrinkavati i procesuirati sav kriminal vezan uz sudstva. Dapače.

Ali još zbog nečeg je važno ustrajavati na materijalizaciji spomenutog mita. Užasavajuće su i nimalo bezizgledne, zapravo već vrlo zamislive, moguće, a ponegdje i već pokrenute praktične verzije podivljalih, refeudaliziranih zajednica novog tipa srednjovjekovlja koje opasno odbacuju montesquieuovske postulate moderno ustrojenog društva baziranog na pravnim načelima i pravu na slobodu građana, te utemeljenje kolektivnog smisla traže negdje drugdje. Recimo u onom što se laički pogrešno naziva ‘anarhijom’. Ili još gore, u stihiji beskrajnih sumnji, urotničkih i zavjereničkih scenarija. Pa u lošoj skepsi i neproduktivnoj rezignaciji iza kojih vreba destruktivan bijes, nasilje kao način rješavanja stvari. Nastavite niz…

U Hrvatskoj već mjesec-dva svjedočimo neizravno isprepletenim, zapravo simptomatično indirektno povezanim, dvama znakovitim slučajevima zbog kojih se ozbiljno zaljuljala istitucija svih institucija, ona koju se eufemistički naziva „pravna država“. I zbog čega će ionako otežano prizivanje spomenutog ustrajavanja na mitu povjerenja u pravosuđe, u perspektivi biti još teže opravdavati.

Afera Mamić („iza mene potop“)

Prvo je bivši dugogodišnji šef zagrebačkog kluba Dinamo i neslužbeni kralj hrvatskog nogometa, notorni Zdravko Mamić – koji je utočište u bijegu pred hrvatskim pravosuđem pronašao u svojoj „drugoj domovini“ Bosni i Hercegovini, čije državljanstvo također posjeduje pored hrvatskog – prije nešto više od mjesec dana sasuo dosad neviđenu lavinu optužbi na račun hrvatskog sudstva.

Podsjetnik na tehničke podatke o ovom slučaju. Mamić je prebjegao iz Hrvatske u BiH sredinom 2018. Svega dan uoči izricanja nepravomoćne presude na osiječkom Županijskom sudu. Riječ je o kazni od šest i pol godina zatvora i oduzimanju 52 milijuna kuna imovine za izvlačenje novca iz Dinama u iznosu od 116 milijuna kuna. Hrvatska je u dva navrata tražila od BiH izručenje Zdravka Mamića, u junu 2018. i junu 2019., ali su zahtjevi proglašeni neutemeljenim i odbijeni su. Pored Zdravka Mamića, presuđeno je i nekolicini njemu bliskih suradnika u ovim nečasnim rabotama. Tu je njegov mlađi brat Zoran, bivši sportski direktor i donedavni trener Dinama, koji je nakon posjete bratu u Hercegovini prošli vikend, odlučio tamo i ostati, a hrvatskom sudstvu poslati poruku da će dosuđenu kaznu zatvora od 4 godine i 8 mjeseci odslužiti u BiH. Može čovjek birati jer, kao i Zdravko, ima dvojno državljanstvo. Uz njih dvojicu, osuđeni su još poreznik Milan Pernar, te bivši direktor Dinama Damir Vrbanović. Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je ove presude 15. marta ove godine, te su time one postale pravomoćne.

U središtu ove krimi priče našli su se transferi igrača stari preko deset godina. Među njima najviše su pažnje izazvale okolnosti prelaska Dejana Lovrena iz Dinama u francuski Lyon i Luke Modrića iz Dinama u engleski Totenham. Obojica su u prvim svjedočenjima na sudu teretila Mamića i ostale, da bi potom povukli svoje iskaze i tvrdili da se ne sjećaju ničeg u vezi s tim.

Kad smo već kod toga, šteta je propustiti priliku, pa kratka digresija posvećena „Luki nacionale, Lukici“, kako mu tepaju hrvatski mediji, a domaća javnost, ‘i staro i mlado’, naprosto ga obožava. Protiv njega je bila podignuta optužnica za lažno svjedočenje u procesu protiv Zdravka Mamića, ali ju je sud odbacio. Luki Modriću je 2018. presuđeno i kao igraču Real Madrida zbog utaje poreza u Španiji, ali se poput mnogih ostalih nogometaša tog kalibra koji su zatečeni ‘s prstima u pekmezu’, nagodio sa sudom. Priznao je krivicu, pristao na kaznu od osam mjeseci uvjetnog zatvora i platio iznos od 1,2 milijuna eura. Znamo da je s parama sve i svugdje moguće.

Ništa od spomenutog nije spriječilo krovnu svjetsku kuću nogometa FIFA da istog tog Modrića proglasi najboljim igračem svijeta upravo u toj famoznoj 2018. Još je manje smetalo kompaniju MasterCard da baš tog Luku zadnjih godina angažira u svojstvu reklamne ikone za svoju oglašivačku kampanju.

Halo ba, ko je ovdje lud?! Čovjek kojem je presuđeno za financijske malverzacije, utaju poreza i koji je krivicu na kraju i priznao, te se sa sudom nagodio, u isto to vrijeme dobiva najprestižniju svjetsku nagradu u svojoj profesiji i reklamira korporaciju koja se bavi proizvodnjom novca iz novca. Često je neprobavljivo mučno gledati istinu ovog svijeta provučenu kroz filtere dodijeljenih nagrada i reklamnih slika.

Natrag ‘tati Mamiću’. On je obojicu, i Lovrena i Modrića, direktno prozvao (nema vječne ljubavi i privrženosti u mafijaškim poslovima), rekavši da su zadržali dio izvučenog novca iz neoporezovanih transfera, pa ako već on mora vratiti spomenuti novac, to trebaju napraviti i oni. No prave mete Zdravkovih optužbi, što je i razlog zbog kojeg o „aferi Mamić“ pišemo ovom prilikom, bili su suci osječkog Županijskog suda i Vrhovnog suda RH. Dan nakon izricanja konačne presude Vrhovnog suda, znači 16. marta 2021., Zdravko Mamić je upriličio spektakularnu novinarsku konferenciju u jednom mostarskom hotelu i odlučio reći „konačnu istinu“ o svemu i svima.

Ne birajući riječi i u svom stilu – što uključuje urlanje uz pripadajuće obilno prštanje pljuvačke iz usta, upečatljivo gestikuliranje pri kojem ruke izgledaju poput propelera i poskakivanja sa stolice – obrušio se Mamić na suce Županijskog suda u Osijeku Zvonka Vekića i Darka Krušlina, ali i na predsjednika tog suda Zvonka Vrbana. Optužio ih je za reketarenja, primanja mita od njega u iznosima koji se mjere stotinama hiljada eura, da im je kupovao skupocjene poklone, cipele i satove, plaćao avionske karte i šoping putovanja s ljubavnicama u Dubai… Pustio je u javnost i snimke, fotografije s privatnih druženja, teferičenja ‘uz iće i piće’ s Vekićem i Krušlinom iz razdoblja kada je protiv njega već bio pokrenut krivični postupak na sudu na kojem su ti suci zaposleni. Nakon svega su spomenuta dva suca privremeno suspendirana sa dužnosti i pokrenuta je istraga.

Mamić tvdi da je Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) još u oktobru prošle godine proslijedio dokaze o korumpiranosti osječkih sudaca, ali da USKOK nije poduzimao ništa po tom pitanju sve do trenutka kada je afera postala javna. No ciljao je Mamić i na višu instancu. Prozvao je predsjednika Vrhovnog suda RH Đuru Sessu da je kriminalac i varalica. Optužbu vrijedi prenijeti izvorno, Mamićevim riječima: „Čovjek je kleptoman, kriminalac i varalica, čovjek koji odlučuje o pravu u jednoj suverenoj državi, Republici Hrvatskoj. Spreman sam se staviti na dispoziciju džavnom odvjetništvu i USKOK-u kako bih dokazao da je Sessa kriminalac i da sam mu osobno donosio novac. Spreman sam surađivati u dokazivanju da je to kriminalac i otimač novca građanima, vrh hobotnice“.

Dakle, jedan presuđeni kriminalac klasičnog kova optužuje ljude iz samog vrha sudske vlasti za korupciju i mito, nakon što nisu obavili svoj dio dogovorenog zadatka, oslobodili ga svih optužbi. Pa onda ljutit do ludila priznaje da im je u plastičnim vrećicama iz trgovine nosio i u njihovim sudskim uredima predavao ogromne novčane iznose, da je sa sucima bančio i pijančevao, kupovao darove za njih i njihove ljubavnice… Znači poručuje, otprilike, ako sam već ja kriminalac, e onda znajte i da vam presuđuju kriminalci u sudskim odorama. A mi, već poprilično izbubani lavinom detalja kojima nas Mamić zapljuskuje, u tom scenariju više ne razaznajemo „ko je čovjek, a ko svinja“, da parafraziramo Orwella iz zadnjih rečenica Životinjske farme.

Slučaj Đurđević („ona i niko drugi“)

U isto vrijeme dok traje koruptivna saga s „aferom Mamić“, eskalira i „slučaj Đurđević“. Zlata Đurđević je redovna profesorica Pravnog fakulteta Univerziteta u Zagrebu, tamošnja predstojnica Katedre za kazneno procesno pravo, te prema svim dostupnim i vjerodostojnim informacijama izuzetno kompetentna i profesionalna stručnjakinja za svoju oblast bez mrlje u dosadašnjoj karijeri. U fokusu interesa i percepcije šire javnosti u Hrvatskoj našla se tokom zadnjih mjesec-mjesec i pol, nakon što ju je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović predložio kao svoju kandidatkinju za predsjednicu Vrhovnog suda RH, a Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem, najavila da taj prijedlog neće podržati.

Procedura izbora predsjednika ili predsjednice Vrhovnog suda u Hrvatskoj koncipirana je na način da postoje dva politička predlagatelja kandidata ili kandidatkinje za tu funkciju, predsjednik države i Vlada. Oni usaglašavaju izbor konačnog kanidata/kandidatkinje među onima koji su se prijavili na javni natječaj za tu važnu i prestižnu funkciju, te prijedlog šalju na usvajanje u Sabor koji natpolovičnom većinom mora potvrditi predloženog kandidata/kandidatkinju. Predsjednik Milanović odbio je podržati bilo kojeg od kandidata koji su se početkom ove godine prijavili na prvi krug tog natječaja, među njima i sadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda – spomenutog Đuru Sessu, osobu od visokog HDZ-ovog povjerenja – te se opredijelio za profesoricu Đurđević, iako ispada da je time prekršio zakonom propisanu obavezu da se predloženi kandidat/kandidatkinja mora prijaviti na javni natječaj.

Zlata Đurđević se pak nije prijavila na prvi krug natječaja jer je Vlada RH 14. januara 2021. donijela odluku da bude izabrana kao zamjenska kandidatkinja RH za sutkinju pri Evropskom sudu za ljudska prava. Prema njenom obrazloženju, s obzirom da se javila na natječaj za evropsku sutkinju, nije se prijavila na javni poziv Državnog sudbenog vijeća za Vrhovni sud RH koji je bio objavljen 13. januara 2021. Međutim, nakon što ju je Milanović pozvao na razgovor prošli mjesec i ponudio joj da je predloži za predsjednicu Vrhovnog suda, promijenila je mišljenje, prihvatila njegovu inicijativu i potvrdila da će se javiti na ponovljeni natječaj.

Treba reći da postoje razmimoilaženja, sukobi interpretacija oko ovlasti predsjednika u slučaju izbora čelne osobe Vrhovnog suda. I sam Ustavni sud, nadležan za interpretaciju ovog predmeta, podijeljen je po tom pitanju. Četvoro sudaca Ustavnog suda, kao i niz drugih kompetentnih pravnika i odvjetnika, uključujući i profesoricu Đurđević, smatraju da predsjednik države ima samoizvršivo pravo prijedloga kandidata za predsjednika Vrhovnog suda, te da je neustavan svaki pokušaj da mu se to ospori.

Tu stupa na scenu HDZ, odnosno Plenković, i najavljuje da neće podržati Milanovićev prijedlog, s obrazloženjem da je Zlata Đurđević već poprilično kompromitirana predsjednikovim navodno protupravnim i protuzakonitim potezima, što nju čini nepodobnom osobom za tu važnu funkciju. S obzirom da HDZ kontrolira parlamentarnu većinu u Saboru, a po ovom pitanju podržavaju ih i desne frakcije u opoziciji jer Đurđević smatraju odgovornom za „Lex Perković“ – riječ je o slučajevima Josipa Perkovića i Zdravka Mustača iz 2013., bivših zaposlenika jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi koje je Njemačka teretila za ubojstvo političkog emigranta Stjepana Đurekovića 1983., te je od Hrvatske tražila i dobila njihova izručenja, a potom ih i osudila –  izvjesno je da ona trenutno nema velike šanse da bude izabrana za predsjednicu Vrhovnog suda RH. Apsurd je tim veći jer je Đurđević po pitanju „Lex Perković“ dala stručno pravna tumačenja koja su išla u prilog desnici, tvdeći da postoji apsolutna zastara u tom predmetu, te da Perković i Mustač prema hrvatskim zakonima nikako ne mogu biti izručeni drugoj državi zbog stvari koje su se dešavale trideset godina prije pokretanja postupka protiv njih. HDZ-u ta istina sada apsolutno ne odgovara, pa izvrću teze i rekonstruiraju njenu ulogu pri svemu tome.

Ono što je pak izvjesno – otprilike kao što je, recimo, utemeljena i pretpostavka da će sutra gotovo sigurno svanuti novi dan – jest da je izbor novog predsjednika Vrhovnog suda poslužio kao još jedan u dugom nizu povoda za sukob Plenkovića i Milanovića. Njih se dvojica nikada nisu previše trudila prikriti međusobnu netrpeljivost i uzajamno hranjene animozitete. Niti to mogu, sve i da hoće. A neće. Radi se o dva nepomirljiva megalomanska i narcisoidna ega. Uostalom, Plenković je nakon izbora Milanovića za predsjednika države prošle godine, najavio „tvrdu kohabitaciju“ na relaciji Markov trg (sjedište Vlade)-Pantovčak (rezidencija predsjednika). Ipak, kako vrijeme odmiče, sukob premijera i predsjednika poprima takve karakteristike da je, provučen kroz filtere medijske produkcije, prerastao u pravi nacionalni televizijski spektakl koji atraktivnošću i popularnošću konkurira turskim telenovelama i meksičkim sapunicama. Sve se manje biraju riječi u međusobnim objedama i optužbama, sada je to već razina vulgarne ‘konverzacije’ dvojice „bivola na riječnom brvnu“. Narod se zabavlja dok sa strane, izvan fokusa javnosti i medija, promiču ključno bitne stvari za društvo… Čini se da je i profesorica Đurđević, u kontekstu opisane afere, upala u rascjep vječnog sukoba predsjednika i premijera, te je iskorištena kao topovsko meso za njihove interne razmirice i bildanje mišića.

Dosadašnji epilog pravosudne sage

Sve u svemu, očekuje nas pravosudno vruće i zanimljivo proljeće-ljeto u Hrvatskoj. Ono što je definitivno jasno već sada jest da je nepovratno načeta pravosudna struktura prisutna već trideset godina, od ranih 1990-ih. Opće je mišljenje da je njen glavni arhitekt HDZ-ov veteran i aktualni Plenkovićev savjetnik, vječni Vladimir Šeks. U prilog tome idu i već realizirane promjene, koje se razumiju kao direktne posljedice u ovom tekstu opisanih afera. Pored spomenutih suspenzija optuženih sudaca, kontroverzni Sessa, još par mjeseci predsjednik Vrhovnog suda, neće se kandidirati u drugom krugu natječaja za novi četvorogodišnji mandat na čelu te institucije zbog umiješanosti u „slučaj Mamić“. Također, još jedan HDZ-ov sudac Ivan Turudić, ništa manje kontroverzan od Sesse, iznenađujuće nije izabran za predsjednika Visokog kaznenog suda, novoosnovanog tijela za čije je pokretanje kod HDZ-a najviše lobirao upravo on, te je donedavno bio njegov privremeni šef i činilo se siguran izbor za čelnika te institucije. Turudić je inače, između ostalog, već decenijama Mamićev blizak prijatelj, pa mnogi smatraju da je to bila presudna okolnost da ga članovi Državnog sudbenog vijeća ne izaberu na spomenutu funkciju.

Čistke u hrvatskom pravosuđu su, dakle, počele i nije izgledno da vladajući HDZ trenutno kontrolira situaciju u tom polju. Odmetnuli su se i progovorili nekadašnji dugogodišnji kompanjoni, važni sudionici svih tih nebrojenih koruptivnih operacija, pa je za očekivati da će i u narednim mjesecima isplivavati prljavštine vezane uz sudstvo. U prilog vladajućim ne ide ni to da je pažnja javnosti trenutno poprilično fokusirana na pravosudne afere, pa im je donekle sužen prostor za njihove uobičajne manipulativne taktike i pronalaženja ‘rješenja’.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid
Hromadžić: Utopijski triptih
Hromadžić: Hegemonija
Hromadžić: Powerpoint afera
Hromadžić: O banalnosti zla
Hromadžić: Lex AP
Hromadžić: Oda lipe radosti
Hromadžić: Vožnje s drugima