foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Kockasto-bogobojazna lazanja

Priče iz susjedstva

Povijest se ponavlja. Hrvatska je nakon osvojene srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji 2018., ponovo dobacila do novog najvećeg drugog mjesta. Dobro, ne baš na nekoj velikoj smotri svjetskog ili evropskog nogometa, ali ipak… I evropski festival pjesme je nešto, svakako nije za odbaciti.

To su ona druga mjesta koja se, nekom čudnom matricom, nepoznatoj klasičnoj logici, u opservaciji domaćeg puka tretiraju kao puno veća od svakog zamislivog prvog mjesta. Nešto kao pobjede u porazima, pri čemu poraz postaje veći od stvarne pobjede jer je častan, pravedan, izvojevan čistim srcem, pravedan pred Bogom i pred ljudima… Dakle, poraz-pobjeda izborena u teškim okolnostima koje joj ne rade u prilog. Usprkos svima, koliko god da ih ima, jer moćne su se belosvetske sile urotile da bude baš tako kako je i bilo. Sve u duhu i slogu popularnih teorija zavjere koje će ovom prilikom reći da je glas naroda, u vidu glasova publike, ono pravo i istinsko mjerilo, a ne tamo neka, uvijek potencijalno koruptivna metrika stručnih nacionalnih žirija koja je na kraju presudila da na ovogodišnjoj Evroviziji pobjedi Švicarska.

Pa se eto zato mora iznova pobjeđivati i veličanstvenim porazima u nepoštenim finalima. Ali, kako veli popularni navijački napjev, „neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta“.

Tako je novo najveće evropsko drugo mjesto, koje dakle u Hrvatskoj već tradicionalno znači pobjedu, na spomenutom događaju osvojio, znate već, mladić koji se odaziva na svjetovno ime Marko Purišić, ali ga sada uglavnom oslovljavaju kao Baby Lasagna. Zašto nismo iznenađeni Markovim odabirom umjetničkog pseudonima? Je li tako možda zato jer je, kazano jezikom njegove pronicljivosti, „želio da to bude nešto smiješno, jednostavno i bizarno. Htio sam biti Baby nešto, a Lasagna je zvučalo dovoljno slučajno“. Ili nam u pomoć može priskočiti psihoanaliza, da primijetimo kako je lazanja možda tu jer je Marko prije nekoliko godina imao problema s pretilošću. Lampica u glavi mu se upalila, kako priznaje, kada je kazaljka na vagi dobacila do 107 kg. Je li stoga ime tog jela – koje je slasno, ali deblja – ostalo kao podsvjesni podsjetnik na tu muku, uklesano u odabrani umjetnikov performativ?

Ili ja sad tu nešto natežem i pretjerujem s upisivanjima značenja kroz interpretacije? Jer, nije li Baby Lasagna još i super suvisao odabir usporedimo li ga s pjesmom ingeniozna imena Rim Tim Tagi Dim? Da, znam, čujem glasove koji govore, halo Hajrudine, s koje si planete sišao ili iz koje si džungle došao, kužiš li ti uopće zoomere, njihov generacijski ukus, stilove i estetiku? Koji si ti zatucani generacijski X-er, zapeo u vremenu… Ili, ko još naivan očekuje makar uhu slušljivu, ako već ne dobru muziku, na jednom mega estradnom događaju, takvom šou kakav je Pjesma Evrovizije. Naravno da sam svjestan kako je već decenijama glazba tu tek pozadinska kulisa za scensko iživljavanje vizualnim efektima, svjetlima, katapultiranim šljokicama, a publika oboružana rekvizitima i umotana u nacionalne boje navijačka podrška u brižno koncipiranom spektaklu.

No ipak ne pristajem, jer nešto je drugo na djelu. Spomenuta je pjesma bezvezarija unutar vlastitog, njoj pripadajućeg konteksta. Par ponavljajućih elektroničkih beatova u ritmu poskočice i nešto što bi trebao biti tekst, ali zbog loših pjevačkih performansi autora, čak i laiku poput mene prepoznatljivih, zvuči kao nerazumljiva brbljarija. Što u suštini i jest. Ukatko, besmislena je to pjesma u moru besmislenosti, jednako besmislena kao cijeli taj događaj. Osim ako smislenost svedemo isključivo na konture komercijalno-tržišne industrijske logike profita. Tada ima smisla.

No, vratimo se mi natrag junaku ove priče, u kontekstu nacionalnog doživljaja i tretmana dotičnog. Sukladno kulturi pobjede u porazu, mainstream mediji u Hrvatskoj nisu propustili priliku primijetiti kako je omraženog Švicarca – rodno transbinarnog njega/nju Nemu, što je danas super fora i super kul identitet – i nepravedno okrunjenog pobjednika Eurosonga, smatraju mnogi u Hrvatskoj, dočekala tek šačica ljudi pri povratku u domovinu.

Ali kako se zapravo dočekuju pravi heroji i pobjednici, pokazao je prvo Zagreb, a onda i Markov rodni Umag. Oko šest hiljada presretnih i raspjevanih ljudi na glavnom trgu glavnog grada Hrvatske, a na čelu im premijer zemlje Plenković i gradonačelnik glavnog grada Tomašević. Sjatila se svjetina da pozdravi „našeg Marka“. Pa heklane čipke i tabletići koji su kao stari-novi tradicionalni kulturni i estetski motiv – sve zbog kostimografskog odabira stručne ekipe za Markov scenski nastup u Malmöu – sada preplavile nacionalni javno-medijski prostor…

A onda dosadašnji vrhunac cijele sage, Vlada RH nudi mu 50 hiljada eura nagrade za „nevjerojatan uspjeh, osvojeno drugo mjesto na ovogodišnjem Eurosongu i ogromnu promidžbu Hrvatske“. Marko se zahvaljuje, ali ponudu odbija i moli da se novac donira potrebitijim, Zavodu za pedijatrijsku onkologiju i hematologiju, te Zavodu za pedijatrijsku hematologiju, onkologiju i transplantaciju krvotvornih matičnih stanica KBC Zagreb. I kolektivno nacionalno ushićenje je na vrhuncu, samo nebo mu je granica. A Marko postaje nova kockica u mozaiku „naših“ super uspješnih heroja i heroina čijim se uspjesima kiti Nacija i Domovina. Smjestio se i ušuškao, stao uz bok onima što su već dugo na srodne načine kanonizirani, Ivica i Janica, Blanka, Luka i Zlatko…

Izaziva čovjek iza lika Bejbi Lazanje simpatije nemalog dijela domaćeg naroda i još zbog koječega. Tako je ovo drugo mjesto na Evroviziji – a koje je, ne zaboravimo, jednako, ako ne i veće od prvog – ponukalo mnoge medije i portale da na površinu iz arhiva izvuku i nešto starije Markove intervjue. Recimo onaj koji je još 2017. dao vjerskom, ultra konzervativnom i društveno-politički desno orijentiranom portalu bitno.net. Tamo je tada otvorio dušu i ispovjedio se. Detaljno je opisao stanje „neizdržive tame“. Tada mu u pomoć naravno priskače tata – dobro nam poznata figura ovozemaljskog boga u patrijarhalnoj, konzervativnoj i heteronormativnoj slici svijeta – koji naravno zna kako treba tretirati psihičke probleme poput depresije, anksioznosti i očaja. Tako da lijepo sina uzmeš za ruku i odvedeš ga svome prijatelju svećeniku. Da popričaju. Nakon razgovora s crkvenim autoritetom, kaže Marko, sve se promijenilo, „tama je počela nestajati, a njeno mjesto zauzimali su sreća i osjećaj ispunjenosti“. Bog mu je, veli, poručio: „Moj si.“

Promijenilo se sve toliko da sada Marko ima jednu, ali najveću želju, volio bi „postati poput svetaca koji su željeli umrijeti za svog Gospodina. Kao sv. Petar koji je tražio da ga razapnu naopačke“. Ni manje, a ni više, želio bi eto Marko biti svetac kojeg naopako razapinju na križu. Nije li to tako uobičajno za dečka u kasnim dvadesetim godinama života, 2024. godine? Skromno i ponizno.

Tako je Marko nakon lutanja i traganja, malo muka s pretilošću i depresijom koje je uz pomoć kadrova Katoličke crkve uspješno riješio, pronašao recept koji će ga voditi ka pripremi Bejbi Lazanje. Jednostavan je i pristupačan taj recept. Svako jutro treba pročitati nekoliko poglavlja Biblije (muslimani neka prionu na nekoliko sura Kur'ana), jer važno je poznavati Njegovu riječ (isto vrijedi i za muslimane, Bog je navodno jedan, samo se drugačije zove), te malo poslušati duhovnu glazbu (muslimani, probajte sa ilahijama i kasidama). I onda će valjda ići, krenut će.

No ni to nije sve, jer svestrana duša traga valjda za sebi savršenim tijelom. Zato i Marko uživa u sportovima. Od svih mu je – vidi iznenađenja, da ne kažem vraga! – najomiljeniji kickbox, pa mu je stoga, pored crkve, najdraži prostor teretana. Neka bude spomenuto i da u klubove ne ide, gotovo nikad.

Usput se, skrušeno i ponizno priznaje, okušava u pisanju novela, pa se nada „da ćete jednom čitati moj psihološki triler“. Bog te mazo, savršen je lik taj Marko. Zgodan i mlad scenski šoumejker u odličnoj kondiciji, seksi nabildanog tijela, svjetovne mu i moralne koordinate posložene riječju Božjom, pjeva, pleše i piše. Usto je i očito poslovno ambiciozan. Jer nije mu Rim tim… kako već, prvi pokušaj proboja u mega komercijalnu industriju popularne zabave. Okušao se još 2019. na Dori, hrvatskom glazbenom festivalu sa kojeg se pobjednik kvalificira kao nacionalni predstavnik na Evroviziji, s heavy metal bendom Manntra, u kojem je svirao gitaru. Ono što nije prošlo s metal subkulturom i rokerskim načinom života, upalilo je u kombinaciji zoomerske tik-tok glazbeno-scenske zajebancije i poze kršćanske pokorne skrušenosti.

I zato sada voli, sve i svakog, a i mnogi njega vole. Vole ga toliko da mu na svakom koraku u Domovini tepaju, riječima i pogledom ga miluju. Toliko ga vole da mu i javno ljubavna pisma šalju, čak i oni koji sebe nazivaju novinarima. Jedan takav javni izljev emocija koji nije jednostavno probaviti (trebalo bi, u gornjem desnom uglu ekrana, staviti disklejmer +18 uz tekst,), izveo je izvjesni Ivo Džebo na spomenutom portalu bitno.net prije par dana. Tekst je to u formi ode, smjesa kršćanskog ljubavnog patosa, duhovno-vjerničkog uznesenja i nacionalnog ponosa. Tako Ivo priznaje Marku da je nemoguće ne osjetiti pritisak kada vidimo da se netko „naš“ pojavi ne samo na domaćoj, nego na svjetskoj pozornici, „ne možemo izdržati da se ne poistovjetimo“, ali si „za mnoge od nas bio puno više od nacionalnog predstavnika“, „ne zaboravi da će odsad uvijek biti tebi neznanih ljudi koji će te se sjetiti u molitvama“.

Za kraj, da ne završimo s prozelitizmom, malo ozbiljniji ton. Dovršimo krug na tragu motiva s kojim smo započeli tekst, pa evo jedan konstruktivan prijedlog: zašto Baby Lasagna ne bi bio oficijelni dio ekspedicije Hrvatskog nogometnog saveza na predstojećem Evropskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj koje počinje za mjesec dana, dio stožera nacionalne nogometne reprezentacije, neki vid zabavno-duhovne podrške Dalićevim dečkima, inspiracija i snaga? Dobitna je to kombinacija, bez greške.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid
Hromadžić: Utopijski triptih
Hromadžić: Hegemonija
Hromadžić: Powerpoint afera
Hromadžić: O banalnosti zla
Hromadžić: Lex AP
Hromadžić: Oda lipe radosti
Hromadžić: Vožnje s drugima