Priče iz susjedstva
Ako ništa drugo, predizborne ankete ovaj su put bile poprilično tačne. Na kraju je manje-više ispalo kao po najavama. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) s koalicijskim partnerima, grupom manjih stranaka i tzv. nezavisnih kandidata, jest relativni pobjednik izbora, ali ne u omjeru koji su priželjkivali i kojem su se nadali. A za njih bi bila idealna opcija kada bi mogli sami, sa zastupnicima manjina, ponovo formirati vlast. Priželjkivali su dakle minimalno 68 mandata, ali su ih osvojili tek 61, što ih ne može zadovoljiti jer je potrebno dosta natezanja i kompromisa kako bi se sklopio dogovor o 76 ruku, a to je minimum za većinu u hrvatskom Saboru. Situacija koja je nastala nakon izbora gura HDZ još više udesno, prema savezu s desničarskim, interesno-nacionalističkim Domovinskim pokretom (DP) – u nekim krugovima i medijima ironijski ga se naziva Imovinski pokret – koji je sa 14 osvojenih mandata završio kao treće pozicionirana politička opcija u zemlji, sa zgodnom ucjenjivačkom pozicijom spram ostalih. Savez ove dvije stranke čini se najizglednijom koalicijskom opcijom za buduću političku vlast u Hrvatskoj.
Nije ispalo kako su se nadali ni na liberalno-lijevom spektru. SDP i partneri, u pompozno nazvanoj koaliciji Rijeke pravde, s osvojena 42 mandata jesu ubjedljivo druga najbrojnija politička snaga, ali i kada im se pripišu rezultati zeleno-lijevog Možemo!, sa solidnih 10 budućih predstavnika i predstavnica u parlamentu, uz 5 zbirnih mandata Istarske demokratske stranke (IDS), Nezavisne platforme sjever Matije Posavca, te Fokusa, to je još uvijek jako daleko od potencijalne većine. Jer na konzervativni Most, koji je u koaliciji sa Hrvatskim suverenistima dosta dobro prošao osvojivši 11 mandata, niko se ne može sa sigurnošću osloniti, što je već poslovična stvar u hrvatskoj politici u zadnjih desetak godina. Tu su i spomenuti manjinci s 8 zagarantiranih zastupnika koji mudro šute i čekaju koja će strana prevagnuti da joj se, takav im je običaj, priklone i donesu joj presudno potrebnu većinu. Ako nekom za takvo nešto budu neophodni njihovi glasovi.
I tu nastaju problemčići. Jer ultra-desničarski Domovinski pokret – stranka koja je zapravo nastala od otpadnika HDZ-a, nezadovoljnih demokršćansko-tehnokratskim smjerom koji mu je zadala Plenkovićeva struja tokom zadnjih osam godina – svoju suradnju na vlasti sa HDZ-om uvjetuje zahtjevom da u buduću koaliciju ne uđu tri predstavnika Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Milorada Pupovca, s kojim Andrej Plenković jako dobro surađuje godinama. A ni ostatak manjinaca ne gleda naklono na scenarij u kojem ih se razbija, pa za sada čvrsto stoje na polažištu „svi zajedno, ili niko“.
Istovremeno je i u samom HDZ cijelo ovo vrijeme jaka stranačka frakcija koja je u svjetonazorskom smislu bliža DP-u nego Plenkovićevoj verziji HDZ-a. Tu struju reprezentiraju, od viđenijih HDZ-ovaca na funkcijama, Tomo Medved, potpredsjednik Vlade RH, ministar branitelja i umirovljeni brigadni general Hrvatske vojske te, još više, Ivan Anušić, ministar obrane, član predsjedništva HDZ-a, najutjecajniji slavonski HDZ-ovac i bivši branitelj u ratu. Anušić je ujedno i najjača karika, spona između HDZ-a i DP-a, čovjek kojeg je Plenković postavio za ministra obrane krajem 2023., vrlo vjerojatno i kako bi barem donekle primirio jaku i glasnu desnu frakciju u stranci. Anušića mnogi vide kao izglednog nasljednika Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a, a time i Vlade.
Nije navodno ni Domovinski pokret jedinstven po pitanju modela i uvjeta suradnje s HDZ-om pri formiranju vlasti. I tamo se cijepaju na dvije struje. Jednu, koja se smatra više tehnokratskom, predvodi poslovnjak Mario Radić, blizak krupnom kapitalu i vodećem tajkunu u Hrvatskoj Pavi Vujnovcu, te drugu, ekstremno nacionalističku, kojoj je na čelu vukovarski gradonačelnik Ivan Penava. Prema kuloarskim špekulacijama, Radićeva struja, prije svega lukrativno zainteresirana da zasjedne na čelo nekih državnih firmi iz kojih bi se još mogao izvući kapital, to jest preusmjeriti ga prema privatnim poslovnim interesima, ne bi imala problem formalno biti u koaliciji u kojoj je i Pupovac, ako im HDZ omogući pristup prethodno spomenutim resursima. Za razliku od Penave i njegovih koji više drže do nacionalističko-domoljubne ideološke reprezentacije, a Srbi su im pritom glavna meta, stoga suradnju s SDSS-om ne smatraju mogućom ni u jednoj opciji.
No na stranu sad ko će s kime i po koju cijenu, to će se ubrzo saznati, vjerojatno već u ovoj sedmici. Bilo bi poprilično neozbiljno kada bi se sve te kalkulacije ozbiljno uzimale i tumačile. Ne dovodimo, kada to tvrdimo, u pitanje važnost političkih razlika za živuću društvenu svakodnevicu, činjenicu da ne može biti i nije svejedno hoće li neka vladajuća politička garnitura diktirati više desničarsko-šovinistička stremljenja ili zadavati liberalnije socijalne trendove. Kao što je i činjenica da je već na ovoj razini, u vrućoj fazi dogovaranja postizbornih suradnji i koalicija, na površinu isplivala cijela bulumenta tema koje podvodimo pod termine „politike identiteta“ i „kulturni ratovi“, dakle pitanja poput manjina sa Srbima na čelu, ili rodna ideologija s fokusom na tretmanu i statusu pobačaja, potom mediji, pri čemu DP otvoreno prijeti tjedniku Novosti da će prekinuti njegovo financiranje iz budžeta, i slično. Posljedično, u toj medijsko-javnoj i političkoj kakofoniji izostaju ključne sistemske perspektive. Na primjer, kako će se voditi i financirati ekonomske, socijalne, zdravstvene, obrazovne i ostale strukturne politike, nakon što se sljedeće godine znatno smanje izdašne dotacije iz Bruxellesa na ime evropskih fondova.
Nešto je drugo, nakon nedavno održanih izbora, ovaj put u hrvatskoj društveno-političkoj stvarnosti postalo bjelodanije nego ikada prije. Nikada do sada, naime, razine političke prostitucije nisu bile tako jasno i javno prezentirane, uz dojam da samim protagonistima ništa od toga nije niti najmanje neprijatno (taj je fenomen, naravno, općenitiji i globalniji). Odmah nakon izbora, već istu večer, krenulo je s otvorenim kalkulacijama i prebrojavanjima, pitanjima ko će se kome prikloniti i kolike su cijene za takva partnerstva.
Tako je Mislav Kolakušić, notorni sudac i zadnjih pet godina jedan od 12 zastupnika i zastupnica iz Hrvatske u Evropskom parlamentu – inače tipičan predstavnik nove desnice trampovskog profila, političar koji gotovo svu svoju agendu bazira na politikama kroz tzv. društvene mreže, antisistemskim teorijama zavjere i pljuvanju po „globalistima“ – gotovo istog trenutka nakon objave rezultata izbora izašao iz koalicije s DP-om, preko čije je liste ušao u novi saziv Sabora. Formalni razlog za takav potez je Kolakušićevo odbijanje bilo kakve mogućnosti da se dogovori suradnja oko vlasti s HDZ-om, a prema čemu je DP, odmah nakon što su se iskristalizirali izborni rezultati, pokazao naklonost. Tako je Domovinski pokret u startu pao na 13 mandata, uz prethodno spomenuto interno cijepanje na dvije struje, koje za sada kontroliraju.
Potom Most koji je izgubio dva mandata, ona bračnog para Raspudić-Selak, koji su napustili tu stranku nekoliko dana nakon izbora. Da su nekad i dva mandata dovoljna za dijeljenje, pokazuje slučaj Hrvatskih suverenista koji su u parlament ušli zahvaljujući koaliciji s Mostom. Njihovih dvoje budućih zastupnika u Saboru nisu jedinstveni po pitanju jesu li za, ili su protiv, koalicije s HDZ-om. Čini se da se upravo to mjesto zadnjih dana pokazalo presudno važnim za formiranje nove saborske većine. Za sada izgleda kako je Plenković uspio na svoju stranu pridobiti – nećemo lako saznati po kojoj cijeni – suverenisticu Vesnu Vučemilović, sestru Miroslava Škore. Ona je na sastanku predsjedništva Hrvatskih suverenista, održanom u subotu, jedina bila suzdržana po pitanju moguće koalicije te stranke s HDZ-om, dok su ostali glasali protiv, te je time očito trasirala svoj put za izlazak iz te stranke i pristajanje uz bok HDZ-u.
Ako je tome tako, onda HDZ s njom i Domovinskim pokretom ima 75 zastupnika i zastupnica, te se traži još svega jedan mandat potreban za sastavljanje većine u Saboru. Na taj način HDZ može zaobići koaliranje sa manjincima kako bi zadovoljili desničare iz DP-a koji ni po koju cijenu ne žele sa „Srbima“. Cijena za taj jedan mandat sigurno neće biti niska, ali ne sumnjamo da će stari lisci iz HDZ-a znati pronaći i istjerati na čistac još jednog „zeca“ iz hrvatske političke šume.
Kao što ne sumnjamo da na političkoj tržnici ima dovoljno onih koji se za nešto takvo obilato nude. Nešto nam se čini da bi se taj jedan glas koji fali mogao pronaći kod jedinog člana Fokusa u novom sazivu parlamenta, gradonačelnika Svete Nedjelje Darija Zurovca. Dotični je pokušao u nedavnoj radijskoj emisiji izvrdati odgovor na eksplicitno pitanje da li bi podržao HDZ, ali je na kraju, na inzistiranje novinara, ipak bio prisiljen odgovoriti. Rekao je, „vjerojatno ne“. Ovom prilikom tipujemo na ambivalentnost i širinu potencijalnih značenja riječi vjerojatno.
Sve u svemu totalni kuršlus, rusvaj, nikad ranije viđen u takvom izdanju, naspram kojeg čak i nekadašnji preletači i „žetončići“ pokojnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića izgledaju nevino. Jednostavno, izgubio se čak i onaj minimalan veo, dosad barem donekle održavana mimikrija da u sferi politike, u njenoj srži, postoje određeni principi i vrijednosti, da ne kažemo ideologije, koji neku stranku, platformu ili koaliciju drže na okupu. Ne, sada su i takve maske odbačene, tretiraju se kao suvišne, pa preko medija više ili manje konsternirani pratimo kako izgleda sirova i surova politička trgovina. Kako se kupuje, nudi i traži, a akteri takvih praksi ne pokazuju niti minimum potrebe da to koliko-toliko uviju u celofane tobožnjih principa i vrijednosti, da odigraju predstavu o nekakvoj dosljednosti.
Već je zaboravljena ona nekadašnja metoda interne stranačke stege koja je unutrašnjom partijskom disciplinom i pomnim pristupom pri izboru delegata, u startu minimizirala mogućnosti da se desi nešto poput ovog što ovih dana gledamo i slušamo u hrvatskom političkom životu. Odgovor na takve prakse kakav je ponudila Skupština Republike Srpske prije nekoliko sedmica, nelegalnim izglasavanjem modela izbornog zakona prema kojem u slučaju izlaska pojedinca iz stranke ili koalicije zastupnički mandat ostaje na raspolaganju toj stranci i koaliciji na čijoj je izbornoj listi dotični izabran, teško da je dobro rješenje jer je takva praksa očito u funkciji jačanja političke diktature i apsolutizma.
Također nema niti trunke nelagode kada se hladno prelazi preko riječi koje su o suparničkim drugima u politici koliko do jučer izgovorene. Recimo, tajno snimljen Plenkovićev govor na nekom poluformalnom okupljanju pristaša njegove stranke, snimak koji je procurio u javnost par dana uoči izbora, kada premijer nije birao riječi u nastojanjima da ocrni kolege iz Domovinskog pokreta, po svemu sudeći svoje buduće partnere na vlasti. Dapače, takve se prakse „opravdavaju“ objašnjenjima da je to bila predizborna retorika, a da se diskurs nakon izbora mijenja. Kao, riječ je o politici i političarima, pa se to valjda i navodno podrazumijeva.
Posljedice su zastrašujuće i dalekosežne. Urušavanje zadnjih ostataka od ostataka povjerenja u društveno-politički, parlamentarno-demokratski sistem, te promocija i zagovaranje antisistemskih perspektiva zdesna. A to može završiti samo u nekom tipu razarajućeg spoja neofašizma i neokapitalizma, u trasiranju puta u novi barbarizam i kolektivnu destrukciju.