Kada se Veliki rat završio, ljudi su radosno klicali, pisali i govorili da se tako nešto više nikada neće ponoviti na tlu Evrope. Nažalost, ponovilo se, i to samo par decenija kasnije. Kada je Drugi svetski rat okončan, fašizam i nacizam vojno poraženi, a svet počeo da se suočava sa prizorima Holokausta, činilo se da je sve učinjeno kako se takvo zlo više nikada ne bi ponovilo. Gasne komore, koncentracioni logori, prepune jame, streljanja i klanja – bili su delići možda najvećeg festivala zla u istoriji čovečanstva.
Ipak, samo nekoliko decenija kasnije, devet krugova pakla ponovo se otvorilo – ovaj put na prostoru Jugoslavije; ponovo genocid, logori, etnička čišćenja, dehumanizacija – sve je to bio deo repertoara, samo sada u lokalnoj, balkanskoj produkciji. Svet je opet bio zgrožen, opet se zaklinjao da će „nikada više“ važiti zauvek. Danas, tri decenije kasnije, dok Putinova pomahnitalost u Ukrajini ulazi u četvrtu godinu bez jasnog kraja, postaje očigledno da je Evropa naučila da živi sa svojim zlom – samo ga je prebacila dalje od sebe.
Jer to što je na tlu Evrope ponekad bio privid mira ne znači da je on važio i za ostatak sveta. Po Aziji, Africi i Latinskoj Americi buktali su beskrajni ratovi, svakodnevna tlačenja, proterivanja i masakri. Za uljuljkanu javnost tzv. Zapada, to su bile tek vesti koje se pojave pre vremenske prognoze – informacije s margine, objašnjene kao prirodne katastrofe dalekih prostora, kao da nisu proizvod istog globalnog poretka koji Evropu čuva u prividu blagostanja.
Upravo zbog toga profesorka Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Belma Buljubašić, piše da „nikada besmislenije, ispraznije i tužnije nije zvučala krilatica Nikad više, nego na tridesetu godišnjicu genocida u Srebrenici“. „U momentu dok su se odvijale komemoracija i kolektivna dženaza kojima su prisustvovali brojni časni i oni manje časni ljudi, u Gazi se nesmetano uz punu podršku ’naših osvjedočenih prijatelja’ odvijao najnoviji genocid. Licemjerno izgleda empatija brojnih evropskih i drugih čelnika spram žrtava srebreničkog genocida i njihovih preživjelih članova porodice, koji u isto vrijeme opravdavaju genocid koji vrši izraelska vojska, nazivajući to pravom na odbranu, borbom protiv terorizma i kako već sve to ne kamufliraju, vrijeđajući zdrav razum“, piše ona.
Naravno, nije u tome ništa čudno, jer imperijalistički centri su se, nakon Drugog svetskog rata, samo dosetili kako da kolonijalno nasilje formalno izmeste iz svog dvorišta, pa je tako neoliberalizam postao nova forma kolonijalizma – ideologija koja globalizuje izrabljivanje, pretvarajući planetu u močvaru u kojoj se ljudski život cepa do poslednjeg atoma. Kako bi evroatlantski svet ostao svet udobnosti i stabilnosti, poluperiferija i periferija morale su postati filter kroz koji održava u životu tu nikada situ zver. A za tu svrhu, širom sveta su stvorene kompradorske administracije, odnosno vlade koje ne moraju biti formalno zavisne od centara moći, ali koje su u praksi potpuno podređene njihovim interesima i krupnom kapitalu.
Na tom tragu i Srbija već više od dve decenije ponavlja iste obrasce periferne zavisnosti, budući da nakon što je projekat Velike Srbije doživeo poraz, zemlja je iz rata izašla ponižena i rastrgana, sa teretom genocida, masovnih grobnica i društvenog rasula, a od tada, svaka vlast – bez izuzetka – služila je stranom kapitalu i novostvorenoj buržoaziji. Od Đinđićevog neoliberalnog bućkuriša, preko Koštunicinog pseudokonzervativne statičnosti i Tadićevog „I Kosovo, i Evropa“, sve do Vučićeve mutacije svega prethodnog, ista je nit ostala, a to su kriminalne privatizacije, masovna otpuštanja, razaranje sindikata i kolonizacija radne snage koje su Srbiju pretovrile u pećinu kapitalističkog varvarstva.
Danas, u trenutku dok nastaje ovaj tekst, pred Narodnom skupštinom jedna majka štrajkuje glađu jer ni godinu posle zločina u Novom Sadu, kada je pala nadstrešnica i usmrtila šesnaest ljudi, među kojima je i njeno dete – niko nije odgovarao. Dok sa druge strane – ali bukvalno, ne novinski rečeno – igraju, maltene, oko vatre sledbenici, fanatici i lojalisti Srpske napredne stranke i njenog vođe Aleksandra Vučića, podsmevaju joj se i gađaju okupljene ljude oko nje svakojakim rekvizitima. Čini se kao da se zlo vratilo kući. Ipak, dugo se radilo na tome, uporno i pažljivo, kako bismo stigli do ove tačke ključanja, ali, nažalost, ona nije pala tek tako s neba, već je to kolektivno ubijanje ljudskosti počelo još sa razaranjem Vukovara, genocidom u Srebrenici i hladnjačama po Batajnici i jezerima, a sada sve to gledamo u svom domu.
Kompradori moji, znaš ti dobro koji
Poslednji izveštaj Evropske komisije pokazuje da je Srbija u potpunosti potonula u posebnu vrstu mraka demokratije, te da je na svakom polju zaustavila svoj napredak ili pak nazadovala na mnogim poljima, mada je to odavno očigledna stvar, samo ćate iz Brisela su gledale kroz prste i ćutale na trinaestogodišnje nepočinstvo ove naprednjačke kamarile. I to takođe nije ništa slučajno, budući da je kompradorska vlast bila i više nego poslušna prema prvosvetaškim avetinjama.
Uroš Krčadinac, digitalni umetnik, doktor informatike, autor i edukator, u svojoj seriji digitalnih eseja pod nazivom „Kompradorijana“ pisao je ranije o tom fenomenu šta su kompradori.
Po njegovom viđenju, „kompradori su političari koji globalnim firmama sređuju poslove na lokalu. Govore da su predstavnici naroda iako rade na štetu naroda (koji im daje glasove) a u korist globalnog kapitala (koji im daje bogatstvo)“. On dalje navodi da „svoje matične zemlje kompradori tako pretvaraju u servis za imperijalni kapital, u buvlju pijacu ruda, voda i jeftine radne snage“.
„Vladajuće klase Latinske Amerike, Afrike, Azije – to su redom kompradori“, piše Krčadinac. On navodi da je to „bila i kineska mandarinska klika sve do komunističke revolucije“. „To je postala i ruska KGB oligarhija nakon što je izdala Sovjetski savez, kao i, naravno, sve postjugoslovenske nacionalne buržoazije nakon što su trampile veru za večeru, privatizovale privredu a na svoje dvorce okačile nacionalne zastave. Pa se sad klanjamo engleskom Rio Tintu a proterujemo hrvatske kustoskinje i umetnice – šta je to nego veleizdajnički nacionalizam“, piše on.
Autor ovih definicija vrlo jasno pokazuje da kompradori nisu samo, ako se tako može reći, puki izvršioci stranih naloga, već lokalni posrednici koji održavaju iluziju suvereniteta dok, zapravo, upravljaju uvozom kapitala i ideologije. Njegovo razumevanje kompradora pokazuje da je to kulturni obrazac, misaona navika, čak i refleksija poslušnosti prema centrima moći, te se može reći da Srbija služi i kao fantastičan poligon kompradorskog kapitalizma na tlu Evrope, gde su lokalne elite srasle s interesima stranih kompanija do mere da više ne postoji razlika između investicije i kolonizacije.
Krčadinac je takođe postavio i tom prilikom retoričko pitanje: „Kako je moguće da ljudi OVOLIKO nekompetentni vladaju OVOLIKO dugo i uspešno?”, pa je i odgovorio da „nisu krive ni okultne kabalističke čini, ni bezbožnički komunizam, ni zatucano orijentalno pravoslavlje, ni faličan srpski mentalitet, nego – kompradorska socioekonomska struktura globalne poluperiferije koja ovakvu svest generiše, oblikuje, uzgaja i reciklira (jer svest, je l’ te, nije sama svoj uzrok, ne emergira iz vlastite esencije odvojene od sveta nego iz sveukupnosti prirodnih i društvenih interakcija unutar kojih se inkubira.)“.
Dalje piše „da već sutra ćacijanersku (misli na pogrdni naziv ’ćaci’ u Srbiji kojima se nazivaju Vučićevi lojalisti, prim. aut.) kompradorsku buržoaziju smeni nekakva prosvećena kompradorska buržoazija, bili bismo opet tu gde smo“.
„Pozicija buržova-kompradora od svakog će napraviti isto: polupismenog mediokriteta, bahatog šalabajzera, slinu, ulizicu, ološ, sluginče, hulju, s-udenta i ćaciku. Da iko od nas počne da se bavi sređivanjem milionskih dilova globalnim snsoidima verovatno će se i sam pretvoriti u lokalnog snsoida. U fizici za šesti razred to se zove Zakon spojenih sudova“, rekao je Krčadinac u svom tekstu.
Ipak, ničija nije gorela do zore, pa neće ni ova naprednjačka sveća koja je izazvala čitav požar na tlu Srbije. Kada se uklone sve ljudskopravaške i birokratske reči iz izveštaja Evropske komisije, i kada sve to stavimo na realan teren našeg postojanja, uvidećemo da naprednjačka administracija više ne zna, ne ume, pa čak i nema snage da izgura sve ono što je započela, stoga je sve ono što su radili u prethodnih 13 godina sada stavljeno crno na belo. I upravo zbog toga – zbog toga što su u svojoj osionosti zaboravili svoje zadatke – stiglo je vreme da se na gvozdenom prestolu smeni ekipa.
Krvopije naše
Inače, ispod radara prolaze informacije o otpuštanjima radnika i zatvaranju fabrika. Piše beogradski medij „Mašina“ da u poslednjih nekoliko meseci najavljeno je zatvaranje fabrika širom Srbije. U subotičkoj fabrici Flender 350 radnika ostalo je bez posla, a u fabrici Trendteks u Beloj Palanci 50 radnika. Najavljeno je zatvaranje fabrike Kentaur u Vranju, u kojoj će posao izgubiti više od 250 radnika, zatim će se u Nišu zatvoriti fabrika Leoni u kojoj će bez posla ostati 1.900 radnika. Takođe, firme Beneton, Džonson elektrik i Drekslmajersu najavile otpuštanje svojih radnika. Takođe beleži se i pad stranih direktnih investicija kako u Srbiji, tako i u regionu, što može takođe da govori, da je kapitalistička utroba shvatila gde može još jeftinije da izrabljuje radnu snagu i resurse, dok će sa druge strane da ubire sebi sve veći profit, a i usput im više ne odgovara nestabilno tlo ovog kazamata. Setimo se takođe kako je predsednik Srbije Aleksandar Vučić u stranim medijima reklamirao Srbiju kao pogodnu platformu za investicije gde je radna snaga, maltene, besplatna. Cela ta stabilokratska struktura, u koju su kleli, dovedena je do ruba propasti.
Arhitekta i esejista Ivan Cingel u svom tekstu „Liberalne greške: Što nam kratka povijest srpskog tranzicijskog konteksta govori o hrvatskom?“ precizno je uokvirio ono što se može nazvati Vučićevom formulom uspeha, koja je do sada uspevala da održi ovaj neoliberalni kazamat, dok studentska buna nije krenula da ga ruši.
„Vučićeva formula uspjeha je u ničim prikočenom namirivanju corporate welfareom i lokalne i strane buržoazije, bez obzira na unutarnje borbe klanova u SNS-u, uz istovremeno držanje kivnosti deklasirane radničke klase pod kontrolom, što populističkom manipulacijom, što potkupljivanjem armije ovisnih, što golom represijom. Hibridizirao je to sve – kao desni populist i autokrat, ringmaster prvobitne akumulacije i neoliberalni komprador koji simultano simulira suverenizam“, piše on, te dodaje da „Velikom Vođi pak savršeno odgovara da političke barikade ostaju zauvijek reducirane na one petooktobarske: krkanluk/modernizam, svetosavlje/sekularnost, nacionalizam/Europa, liberalizam/konzervativizam, Haški sud i Kosovo. Tako može unedogled prodavati iskrivljenu priču kao formulu vlasti“.
Drugim rečima, sistem opstaje tako što beskrajno reciklira iste kulturne i ideološke sukobe, održavajući ljude u stanju trajne polarizacije, a elitu u stanju trajnog profita.
On pre toga objašnjava da je „strategija ekstremizacije ’privlačenja stranih investicija’ eufemizam za to da multinacionalne korporacije mogu raditi što hoće i kako hoće i kako malo gdje drugdje smiju – putem drastične suspenzije regulacijskih obaveza u zaštiti okoliša, radničkih prava ili pravila ponašanja u prostoru“. Dodaje da je to „štafeta koju je Vučić od Đinđića preuzeo nesmanjenim udarništvom.“
Cingel vrlo precizno hvata nerv domaće političke ekonomije, stoga se ta simbioza kapitala i autoritarne vlasti ne sme posmatrati kao neka vrsta devijacija, već kao vrlo pažljivo i sistemski dizajnirano stvorenje, koje u stvari mnogo bolje sprovodi neke ciljeve u odnosu na sisteme koji moraju da simuliraju vladavinu prava.
„U biti je kapitalizma da će EU program ’europskih dobrih praksi’ ili kineski program karbonske neutralnosti ’zelene Azije’ – sve onako fino, kulturno i zeleno u kapitalističkom centru – svoje naličje dobiti u divljem zapadu regionalne ’postsocijalističke’ periferije. To što je netko tamo velika gospoda spojena je posuda s time da netko ovamo mora biti izrabljivana i trovana stoka. Poseban sloj perverzije sastoji se u tome što država sama subvencionira napad na svoje građane – praktički nadoknadi cjelokupne investicije kompanijama, na kojima je tek da pokupe vrhnje“, jasan je Cingel.
Ipak, studentska pobuna protiv naprednjačkih dahija u protekloj godini napravila je karambol i od te klasične kompradorske vlasti, te ju je gurnula u stanje da zverski moraju da brane svoja nakupljena bogatstva. U danima kada se Vučićeva novopečena klasa toliko razbahatila i ogrezla u srebroljublje, naprosto se dogodilo ono što se uvek dogodi na periferiji kada takav nakaradni sistem pregori i dostigne svoj maksimum – postane kanibal, te počne da se doslovno hrani ljudskim mesom.
Aždaja brani blago
Ovo čemu mesecima u Srbiji svedočimo jeste blaga vrsta fašizacije sistema, međutim, tu bi trebalo biti oprezan i ne stvarati onu lažnu sliku o ratnom i totalnom fašizmu, jer basarovski rečeno – ipak je ovo autokratija do pola, nije čak ni to uspela da uradi. Ali svakako treba posmatrati kako naprednjačka oligarhija u stvari izbacuje iz najudaljenijih delova pakla sve akrepe i demone koji bi trebalo da zbijaju redove kako bi odbranili njihov pljačkaški imetak.
No, o tome kako se fašizira sistem piše i profesor u penziji Todor Kuljić u svojoj knjizi „Fašizam“ da kapitalu nije uvek neophodna ta ideologija. „Kada kartelu moć kapitala ne uspeva konstitucionalno-parlamentarni način integracije, preostaju diktatura i teror“, piše profesor. On pre toga navodi da je „osnovni cilj fašizma i liberalizma isti, odnosno da je put u oba slučajeva represivan, dok je metoda u jednom slučaju teroristička, u drugom konstitucionalna, a u oba – manipulativna.“
Ono što se ovde dešava, barem na dnevnopolitičkoj sceni, upravo je to da se ovo vanredno stranje u Srbijatriji izoluje od spoljnog sveta, te pokušava da se pretvori u najobičniju borbu protiv mahnitog autokrate kome je potrebna ludačka košulja. Naravno, to je sasvim ljudska i prirodna percepcija, ne mogu svi i ne moraju da razmišljaju drugačije od toga, osim kako da Kartel skinu sa vlasti i da ga unište do najsitnijih delova, ali oni koji su na vidljivim antivučićevskim pozicijama bi trebalo da znaju da je naprednjački režim u stvari samo kancerogena izraslina, koja je u stvari decenijama tinjala, a sada više ne može da se sakrije od bilo koga. Takođe se mora imati u vidu da međunarodna zajednica od samog početka pokušava da pronikne kako i na koji način da napravi optičku varku u kojoj se ova pobuna protiv naprednjačkih kabadahija ne refelktuje i na njihove sisteme. Jer se mora imati u vidu, na mnogim poljima, da je studentska buna, u stvari, pobuna protiv celog tog sveta, pogotovo u ovoj zlokobnoj eri globalnog kapitalizma.
Profesor Kuljić takođe i o takim razmišljanjima piše. On navodi da je „poseban oblik formalističkog odnosa prema fašizmu personalistički, moralizatorsko-psihološki, kada se sve to tumači kroz jednu ličnost i njeno ponašanje“. „Ne mogu se uzroci terora tražiti u volji jedne ličnosti, jer njen uticaj nije bio neposredan, već je vršen preko hijerarhijskih struktura izvršne vlasti. Ove strukure, međutim, stvara ekonomska računica, i one su proizvod širih društveno-ekonomskih procesa, a ne golog uticaja stvaralačke ličnosti, makar genijalnost bila i satanska“, piše on.
Upravo u tome i leži suština aktuelne faze režima u Srbiji, a to je da on više ne mora da se pretvara da je politički sistem, jer je sada sasvim dovoljno da funkcioniše kao mehanizam odbrane kapitala. Nije to, dakle, nekakav Vučićev hir – iako nam je tako lakše da razumemo – već samoodbrana jedne duboko korumpirane ekonomske strukture, koja koristi autoritarni aparat kao imunitet.
Stoga je ovo trenutak kad se fašizam prestaje prikazivati kao ideologija i postaje tehnologija vlasti, a naprednjačka organizacija nije više ni politička u klasičnom smislu, već je to sada postao konglomerat lojalnosti, ucena i interesa, organizovan tako da svaka karika zavisi od druge. Zbog toga nikako da doživimo tu dugo željenu imploziju te organizacije, budući da policija, vojska, pravosuđe, mediji, huligani, kriminalci, vojno-bezbednosni centri su, u stvari, delovi tog represivnog tela, koje reaguje instinktivno na svaku pretnju kao imuni sistem korporativnog organizma. Ipak, ako posmatramo SNSrbiju kao deo šireg kapitalističkog organizma, a nad ovim delom je zahvaćena gangrena, samim time se distanciranost i osude iz Brisela – a možda uskoro i od Vašingtona, Moskve i Pekinga – mogu posmatrati kao dodatni pokušaj da se ta gangrena proširi dalje. I zbog toga – i samo zbog toga – možemo uskoro očekivati promenu svetih otaca iz inostranstva.
Divlji narodi željni demokratije
Iako se vrlo uspešno izvoze ratovi širom sveta otkako se Drugi svetski završio, te se iz njih izvlače najveće poslastice za večito gladne trbuhe multikorporacijskih aždaja, brend večnog mira mora da bude uspostavljen. Kada je Izrael – totalno razjaren u svojoj monstruznosti – počeo da ubija sve što je palestinskog porekla, Evropa i Sjedinjene Države su nakon dve godine genocida odlučile da povuku ručnu i obuzdaju taj šejtanizam, jer – kako da opravdaju sebe u tom okeanu krvi. Međutim, ne lezi vraže, stižu nemile informacije iz Sudana, Nigerije i drugih zaboravljenih zemalja, u kojima masovna ubijanja probijaju sve membrane, a prvosvetaška ekipa takođe ima svoj udeo leševa u tome.
Ipak, kao što smo gore rekli, to su sve predgrađa ovog sveta, daleko je od udobne i tople dnevne sobe i našeg Netflixa, ali se zaboravlja na to da se svet približio, internet je spojio ovu planetu i pokazao na slučaju Gaze kako možemo biti vrlo involvirani u sve što se dešava, iako mislimo da nas to ne može doticati i interesovati. U tom tonu, studentska pobuna u prethodnoj godini – a pisali smo o tome, samo se mora ponavljati – nije samo buna protiv nekakvog Kaligule, već i protiv svega onoga što ga je dovelo na tu poziciju.
Zato će evroatlantski komesari da pišu – da se remarkovski izrazimo – da se na (polu)periferiji ništa novo ne dešava, nego tamo neki narod hoće mrvice demokratije i da sruši razjarenog divljaka, dok ih uzorni, demokratski i slobodni svet smiruje u svojim namerama i poziva, jelte, na dijalog. Jer tom slobodnom svetu ne odgovara još jedna kriza blizu svoje kuće, pogotovo kada je Zver iz Kremlja stigla do praga, ali da je u zabačenim prostranstvima Azije, pustinjama Afrike ili pak džunglama Latinske Amerike – eh, ko zna – možda bismo dobili i demokratsku pomoć avionima & tenkovima, ko što se Tramp sprema da pomogne u Venecueli.
A sada ozbiljno: ispod silnih tih izveštaja, oštrih osuda i dubokih zabrinutosti, leži gomila izgubljenih života i potonulih generacija u ovim večito tranzitnim vrtlozima, koji jure za tom obećanom demokratijom kao šargarepicom, ali je ona, čini se, sve dalja. A ispod svega toga, na samom dnu, onom tamnom i hladnom, leži tužno, čemerno, ali i časno, i plemenito razmišljanje da smo, u stvari, sami u borbi protiv ove stoglave aždaje. Sami, goloruki, ali hrabri i uporni.