foto: Dženat Dreković/NOMAD

Krstić: U čeljustima zveri iz Kremlja

Obrće li se noću Džordž Buš Mlađi, bivši predsednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD), kada pogleda snimke srušenih gradova u Ukrajini? Pomišlja li ikada da je razaranjem Iraka nakon 11. septembra utabao stazu za slamanje ove istočnoevropske države? Da li mu je možda palo na pamet da će njegov saveznik u borbi protiv globalnog terorizma postati novi gospodar rata i mira na ovom delu sveta? Ma kakvi, spava on snom pravednika — što bi se on uzbuđivao zbog toga.

A jesu li mogli da predvide oni populistički pajaci s početka dvehiljaditih — Gerhard Šreder i Toni Bler, koji su razvaljivali Bliski istok — pa zatim i Angela Merkel, konzilijerka evropske stabilokratije, da će ih Vladimir Putin, zaleđeni kagebeovac sa lenjingradskog asfalta, specijalni začinitelj evropskog ludila i alfa-uzor svakog autokrate na planeti, na kraju sve prevesti žedne preko vode? Mogli su, ali ih nije bilo briga.

Jesu li Boris Tadić i Vojislav Koštunica, zajedno sa ostacima raspale Demokratske opozicije Srbije (DOS), mogli da ne znaju da će predajom Naftne industrije Srbije (NIS) Rusima zemlja faktički postati i njihova kolonija? Naravno da su znali, i to od prvog trenutka, ali im je bio ćef da tako postupe.

Ko bi rekao da će, posle ruske agresije na Ukrajinu 2022. godine, srpsko naprednjačko rukovodstvo čupati kosu s glave kada su SAD najavile uvođenje sankcija NIS-u zbog većinskog udela Gaspromnjefta — i time poremetile višedecenijsku svesrpsku diplomatiju sedenja na sto pedeset i pet stolica?

Međutim, uprkos svemu tome što Putinova Rusija već dve i po decenije gleda svoje imperijalne interese, te se bori za parče kolača u ovoj gladijatorskoj areni velikih sila, ona u Srbiji uživa i dalje veliku podršku i ljubav stanovništva, koje je decenijama bilo indoktrinirano ruskokolonaškom propagandom. Rusiju kao glavnog spoljnopolitičkog partnera Srbije želi 24,6% ispitanika. Nešto manje – 21,4% želi da to budu EU i Nemačka, navodi istraživanje Nedeljnika i Nove srpske političke misli (NSPM). Takođe većina stanovništva u Srbiji ne smatra Rusiju pretnjom, odnosno 65% Srba smatra da će globalna uloga Rusije da raste, navodi se u poslednjem istraživanju organizacije Friedrich Ebert Stiftung. Još jedno sveže ispitivanje javnog mnjenja, koje je sproveo Institut za međunarodnu politiku i privredu (IMPP) sa Institutom društvenih nauka (IDN), pokazuje da na pitanje koja sila najviše doprinosi odbrani nacionalnih interesa Srbije, ubedljivo najveći broj građana – 47,4% je glasalo za Rusiju, za EU 24,6%, a za Kinu 10,5%.

Kako je u stvari došlo do toga da je Rusija postala omiljena zemlja ovdašnjeg stanovništva, ukoliko uzmemo u obzir da je velika i ogromna ekonomska zavisnost u stvari usmerena prema Evropskoj uniji (EU) i SAD, a prema njima se gaji veliki animozitet? Čemu rusko kremljansko božanstvo duguje toliku zahvalnost kada, kako bismo rekli, ništa nije učinilo za bolji materijalni život u Srbiji, već, naprotiv, otežava našoj jadnoj, maloj zemlji situaciju da bude rastrgana između tog Zapada i Istoka? Nažalost, odgovor se krije u vrlo dubokoj tmini ove četrdesetogodišnje političke kreacije, koja opstaje nad iluzionističkim trikovima i crnoobrednim pumpanjima onostranog u svesrpskoj javnosti, te otuda javnost u Srbiji gaji simpatije prema ruskom razaranju Ukrajine, ali to je samo zbog toga što im je predstavljeno kroz iskrivljenu sliku naše srpskosvetaške elite.

Horde sa Istoka

Sve je bilo jasno kada je Rusija napala Ukrajinu te 2022. godine. Putinova krvožedna pomahnitalost da napravi kontratežu takozvanom Zapadu dovela je Evropu do krajnjih granica pucanja, te već skoro četiri godine traje ova agonija sravnjivanja ukrajinske države i uopšte joj se ne vidi kraj. Međutim, reklo bi se, ceo Prvi svet se tada uniformisao i udružio u odbrani od najezde iz Putinovog zverinjaka; mislilo se tada da će ruske trupe marširati Kijevom već početkom proleća, ali se, ipak, Veliki Brat sa Istoka zaglavio u ukrajinskim kaljugama.

No, bilo kako bilo, da se vratimo na temu, sve je bilo, kao, kristalno jasno, uloge su bile podeljene: Rusi su zli i odvratni, od njih se očekivalo da to učine, liberali su upozoravali, Putin želi da ugrozi demokratski svet, Evropa mora da se brani, civilizacija vs. varvari, good guys vs. bad guys, demokratija, evropske vrednosti i slične baljezgarije koje slušamo i dan-danas. Odjednom je bilo vrlo željno i poželjno da se zabranjuju ruske knjige, antagonizuju ljudi poreklom iz Rusije, da se proteruje ruska umetnost, da se uklanjaju spomenici i kipovi raznoraznim ličnostima iz te države.

Međutim, već na prvoj varijabli ta liberalnodemokratska bajka počinje da puca; ona se personifikovala u riđokosom ultrabogatašu koji je ponovo došao na čelo SAD – Donaldu Trampu. Vođen ogoljenim autokratizmom i simpatijama prema Vladimiru Putinu, počeo je da se odvaja od družbe evropskog prstena i da zajedno sa ruZkim manijakom stvara novu mapu sveta. Razume se, u međuvremenu imaju oni svoje uspone i padove u samom tonu dijaloga, ali ukrajinska budućnost počinje da liči na onu bosanskohercegovačku o kojoj su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman razgovarali u Karađorđevu. Pitanje je vremena da li će iz Ukrajine niknuti neka nova Republika Ruska po uzoru na ovu Dodikovu Srpsku, ali više niko ne zna šta nosi dan, a šta nosi ova duga ruska noć.

Ipak, ono što u potpunosti ogoljava ovo čemerno licemerje o liberalnoj demokratiji, do samih kostiju, jeste dvogodišnji genocid uživo u Pojasu Gaze. Kao što je gore napisano, kada je Rusija napala Ukrajinu, istog momenta je sve bilo precizno jasno i znalo se ko je krivac i zločinac, međutim, kada je Izrael krenuo da sprovodi najveće istrebljene jednog naroda u XXI stoleću, onda je nastala tišina koja još uvek odzvanja. Može se, bez problema, reći da je Izrael u stvari upravo najveće ogledalo svega onoga što bi i Prvi svet i Rusija hteli u svom korenu da budu. Filozof i publicista Boris Buden je o tom fenomenu dobro rekao objašnjavajući apsurd svrstavanja u jedan ili drugi blok: „Kao što oni koji se u svojim fantazijama svrstavaju u jedinstveni front protiv zapadnog imperijalizma, zaboravljaju da je njihov Putin veliki obožavatelj Netanjahua koji bi sa svojim protivnicima najradije obračunao kao ovaj s Palestincima.“

Interesantno je da 2014. Izrael nije glasao kada se na Generalnoj skupštini UN odlučivalo o teritorijalnom integritetu Ukrajine, nakon što je Rusija anektirala Krim. Dok, primera radi, na treću godišnjicu agresije Rusije, usvojena je rezolucija koju su inicirali Ukrajina i zemlje EU, pozivajući na deeskalaciju, okončanje sukoba i mirno rešenje. Izrael je bio među zemljama koje su glasale protiv toga, zajedno sa Sjedinjenim Državama i Rusijom. Dok istovremeno na glasanju rezolucije o okončanju blokade Gaze, Ukrajina glasa rame uz rame sa Izraelom i SAD protiv.

To samo govori o toj političko-interesnoj šizofrenoj vratolomiji u kojoj nema mesta nikakvom moralu, već pokušajima prodora krupnog kapitala koji se u ovim danima batrga na koju i čiju će stranu, zapravo, poći. Ukoliko je Ukrajina bila bojno polje na kojem se, jelte, sukobljava Istok vs. Zapad, onda je izraelski genocid nad palestinskim stanovništvom postao nadpolitički projekat u kojem su u tome svi zajedno do poslednjeg Palestinca.

U zagrljaju polarnog medveda

Kada se to svede na ovo srbijansko podneblje, Vučićeva Srbija se može posmatrati kao poslednje i stvarno utočište za preklapanje raznoraznih puteva novca, oružja, belog roblja, narkotika i svih ostalih slobodnotržišnih derivata. Decenije propagande su urodile plodom da majčica Rusija čuva svoju Srbijicu od zlog i dekadentnog Zapada tako što ne dozvoljava otmicu Kosova (Kosovo proglasilo nezavisnost 2008.) i što ne daje da se Srbima udari pečat genocidnosti (Srbima ne može da udari pečat genocidnosti, već postoje osobe imenom i prezimenom koje su odgovorne za genocid u Srebrenici). Međutim, te argumentacije iz zagrade su u potpunosti zanemarljive kada se dođe do nacionalističko-mitoloških konstrukcija, a Rusija pošto nije mogla da bude ekonomski sveprisutna u ovom kazamatu i da nas u potpunosti stavi pod svoju šapu, onda je krenula da ubrizgava one najpodlije fantazme o spartanskoj ulozi srpskog naroda na ovim prostorima, koji jedini brani – šta beše ono, ah da – ćirilicu, pravoslavlje i taj slovenski identitet naspram vatikansko-fašističke scile i haridbe.

U sličnom tonu Radomir Klasnić još 2017. objašnjava kako smo došli do ove situacije u kojoj smo. On podseća da se „Srbija konačno našla pod kapom i šapom kapitalističkog Zapada koji je, mašući EU šargarepom, dominantno preuzeo kontrolu nad svim institucijama i značajnijim resursima u zemlji“.

„Međutim, to je u srce pogodilo ruskoga Velikog Brata na čelu sa Vladimirom Putinom koji, uprkos širini svoje slovenske duše, nije mogao da prihvati takvu ’izdaju’. Šanse da se Srbija, kao tradicionalni interesni prostor Rusije, tek tako prepusti Zapadu bila je ravna verovatnoći da će Srbija iz tranzicije izaći kao bogata članica EU sa razvijenom privredom, dobrostojećim građanima i dobrodržećim demokratskim institucijama“, piše on.

Klasnić objašnjava da je Rusija suštinski iskoristila usijanu atmosferu oko Kosova 2008. godine i vrlo brzo uspela da isposluje „posao iz snova“. „Tada je potpisan Energetski sporazum kojim je Srbija ruskoj državnoj firmi Gaspromnjeft prodala ispod cene 51 odsto NIS-a, jedine državne kompanije za istraživanje, proizvodnju i prodaju nafte i prirodnog gasa. Zauzvrat, Rusija je Srbiji obećala energetsku sigurnosti i 400 miliona evra investicija u NIS, ali pre svega jedan krak Južnog toka, projekta gasovoda kojim je, pre rata u Ukrajini, ruski gas trebalo da bude dopremljen do zemalja Evropske unije. No, iako je čitav ’posao veka’, kako su ga zvali srpski političari, bio vezan za Južni tok, sporazum je ostao na snazi i nakon propasti projekta zbog čega je Srbija ostala bez ogromne državne imovine, prava eksploatacije prirodnih rezervi nafte i gasa, geotermalnih izvora, dok je istovremeno postala i doživotno energetski zavisna od Rusije“, piše Radomir.

Senka Velikog Brata od tada nas uporno prati na svakom koraku, zajedno s bojazni zbog naše energetske zavisnosti od te države. U međuvremenu, ruZki svet u Srbiji se rasplamsao sve više, pa je neman iz Kremlja počela svoju borbu za očuvanje uticaja na evropskom tlu.

Samo jaši, svi smo naši

Ukoliko pričamo o Srbiji kao zemlji koja se nalazi na raskoraku između ruZkog zverinjaka i evroatlantskog kolonijalizma, onda tu dolazi do totalnog rascepa tog kapitalističkog multiverzuma. Pošto Rusija, može se reći, izgubila je bitku po dominaciji kapitala na području Srbije, ona je morala da nastavi da rovari na druge načine. U savremenoj Srbiji prisustvo ruskog uticaja manifestuje se kroz mehanizme raznoraznih ludila koja svakodnevno jačaju toksičnu ljubav srpskog stanovništva prema Putinovom režimu. Tako, na primer, Vlada Srbije je u martu 2025. dodelila državljanstvo Olegu Bojku, piše BIRN, jednom od stotinu najbogatijih Rusa, koji je već bio pod sankcijama – Australije, Poljske, Ukrajine. Bojkovo poslovanje preko firme u Beogradu, kao i poslovni tokovi koji uključuju Kipar i Kazahstan, pokazuju da je naprednjačka vlast spremna da formalno integriše pojedince bliske ruskom kapitalu, čak i kada međunarodni pritisci insistiraju na suzdržavanju. Ipak, može se reći da ona to niveliše sa prvosvetaškom ekipom kroz neke druge stvari, međutim, ovih dana se čini kao da se taj prostor sužava, kao što npr. preko svojih gospodara ratova šalje naoružanje za ukrajinsku vojsku ili pak šalje municiju Izraelu za sprovođenje genocida.

Dalje, još šira slika o nedvosmislenim interesima se može izvući iz brojki, prema istraživanju BIRN-a, od početka rata u Ukrajini i uvođenja sankcija Rusiji, u Srbiji je dodeljeno više od 150 državljanstava ruskim građanima. Među tim slučajevima su ljudi direktno povezani s energetskim sektorom i kompanijama kao što su spomenuti Gazprom, kao i osobe koje su pod sankcijama u Velikoj Britaniji ili Kanadi.

Priči nema kraja, kako bi Srbija se odužila za odbranu Kosova i antigenocidni narativ, ona je postala platforma za obuku ruskokolonaških marinaca. Postoji evidencija, piše opet BIRN, da se u Srbiji organizuju paravojni kampovi pod ruskom ili proruskом orijentacijom, u kojima se obučavaju ljudi iz Moldavije i Rumunije – mesto obuke je bio Sunčana reka u blizini Loznice i Banje Koviljače. Treninzi uključuju vojničke elemente (strelište, gađanja), komunikacione tehnologije, pa čak i opremu za sabotažu i radio-frekventne stanice. Ovi kampovi deluju kao kulturno-politička mreža uticaja koja ima potencijal da utiče na lokalne kadrove, simbole, jezik (instruktori govore ruski) i privid pripadnosti nekoj široj geopolitičkoj borbi, što je karakteristično za imperijalne i kolonijalne prakse stvaranja lojalnosti preko obrazovanja iliti vojnog treninga.

A najveći sloj uticaja jeste religijsko-politički kroz propagandno delovanje; i to je ono najdublje, skoro pa neuhvatljivo, u kojem raznorazni političari, javne ličnosti i ostali podobnici šire svete reči o beskonačnoj ljubavi Rusije i Srbije, iako za to ne iznose nikakve čvrste argumente, osim što pričaju o metafizičkim konekcijama. Svi propagandni centri – televizijski, štampani i onlajn – apsolutno pozitivno i afirmativno pričaju u Rusiji, maltene, kao o najvećoj mogućoj moralnoj i svakoj drugoj vertikali u našim životima. Sa druge strane, susreti poput onog kada je patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) primljen u Kremlju, gde je Porfirije imao formalne susrete sa Putinom zajedno sa Moskovskim patrijarhom Kirilom, služe više od puko ceremonijalnih činova, jer se to upravo svodi na tu tvrdokornu propagandu koja spaja i pričvršćuje alhemičnu povezanost ova dva pravoslavna naroda koji su u sukobu, jelte, sa celim svetom.

Košmar koji ne prestaje

Pad zločinačkog nacional-socijalističkog režima Slobodana Miloševića, pored svega ostalog, značio je i otvaranje granica za strani kapital. Zemlja opustošena ratovima, zločinima, kriminalom i totalnom bedom, u svakom smislu, bila je spremna prihvatiti aspolutno sve što joj se nudi kako bi se pomerila sa dna kace na kojem se našla. Međutim, Srbija koja je sejala strah i mržnju po regionu tokom devedesetih, uterivala srpskosvetaški košmar gde god je stigla, a onda bila posle bombardovana od NATO, nije mogla tek tako da se uhvati u koštac sa realnošću da je na kraju XX stoleća ostala poražena i posramljena, te joj je rusko rame za plakanje bilo primamljivo za kukanje o nepravednosti sveta. Srpske političke elite, svi oni ratni profiteri i klerikalni oci uspeli su da naprave ovaj čudovišni balans za kompradosko delovanje. Stvorena je formula po kojoj će svaka vlast, koja god ona bila, morati da pravi gimnastičke akrobacije, svaka na svoj način, između Vašingtona, Brisela, Moskve, pa sada i Pekinga.

U toj pukotini između zapadnog kapitala i istočnog mita, Srbija se pretvorila u opasnu džunglu u kojoj se vode borbe kolonijalnih poslanika i konkistadora. Dok nas Evropska unija i SAD vezuju kroz robovlasničke ugovore, privatizacije i nametnute modele neoliberalnog razvoja, Rusija kroz kultorološko-mitski filter pumpa u naše društvo nacionalističke otrove koji jednako parališu bilo kakav društveno-politički razvitak, te nas gura sve dublje u psihotične halucinacije o nebeskim carstvima i obećanim zemljama.

Klasnić takođe navodi da Rusi žele da ispumpaju ono malo preostalih resursa iz ove zemlje, ništa manje od zapadnih prijatelja, navodeći primere kako se preko NIS-a to radilo. „Ako ništa drugo, građani Srbije su se suočili sa realnom slikom ruske države i njenih činovnika od krvi, mesa i pohlepe, time razbivši iluziju satkanu od apstrakcija jeftinog etnofiletizma i nacionalističke demagogije. Pustoš koja ostaje iza ruskih kompanija jednako bode oči kao ona nastala eksploatacijom giganata iz EU ili SAD, a život u koloniji jednako težak kao i onaj u guberniji“, piše on.

Liberali i zaljubljenici liberalnodemokratske bajke će ovih dana govoriti o opasnostima hordi zla koje prete sa Istoka; desničari će pričati o dekadenciji Zapada i demokratskom razvratu koji nam odatle preti, dok će Rusiju predstavljati kao oslobodioca od svega toga; a nacionalni levičari iliti po srpski tzv. četnolevičari videće u Putinovoj Rusiji spas od evroatlantske hegemonije. Međutim, stvari stoje drugačije – možda čak i banalnije nego što pomenuti učitavaju. Putinova Rusija je samo država koja pokušava da parira u imperijalnim odnosima sa prvosvetaškom ekipom, onom koja žari i pali već vekovima unazad po svim kontinentima, a sada je Rusija konačno dočekala svojih istorijskih pet minuta u kojima želi da izbije na površinu ove družbe.

U toj banalnosti zla leži i naša najveća tragedija, a može se reći i zabluda – jer iza velikih reči o bratstvu ili evropskim vrednostima krije se ista najmračnija eksploatatorska utroba. U eri globalnog kapitalizma, Srbija je danas samo poluperiferiferna deponija, prostor na kojem se testiraju nove forme zavisnosti, te je i taj Vučićev tzv. srpski svet u stvari subverzivni proizvod kapitlističkog delovanja. Kulturološki adaptirana modifikacija koja barata grotesknom mitomanijom, ultrašovinističkim lakrdijama i nacionalističkom ikonografijom, dok je u pozadini kreatura koja služi stranom interesu i krupnom kapitalu. Nažalost, šta reći na kraju – gde god da se okrenemo, da li prema Zapadu ili Istoku, stižemo do zida.

Nikola Krstić

Krstić: Bilo jednom u Srbiji
Krstić: Smak srpskog sveta
Krstić: Nema nama spasa
Krstić: Genocid 2027
Krstić: Srljamo ka ambisu