Postoji tu zaista mnogo velikih i kontradiktornih bizarnosti kada se okupe domaći neonacisti u Beogradu da zapale sveću kolaboracionisti iz Drugog svetskog rata, Milanu Nediću. Na stranu to što je on sam po sebi bio generična ličnost, bez imalo ličnog pečata, integriteta ili bilo čega sličnog što bi moglo da poveže ljude sa tom osobom, već u svemu tome ima nečega dijalektički morbidnog u podržavanju nekoga ko je bio najobičniji birokratski namesnik marionetske vlade, koja je u suštini bila samo operativac nemačkih nacista. Njegova Srpska državna straža bila je takođe najobičnija policijska batina koja je štitila okupatorski poredak, te je hapsila, mlatila, maltretirala, progonila i mučila sve one koji su štrčali ili se pak borili protiv svega što je ta dijabolična ideologija predstavljala.
Takođe, uz pomoć Dimitrija Ljotića i njegovih osvedočenih fašista, Nedićeva skalamerija je u stvari bila samo još jedna matica za uterivanje Novog svetskog poretka koji je Adolf Hitler, zajedno sa svojom bratijom iz bavarskih pivnica, započeo. U to prokleto preuređivanje starog sveta spadale su eksploatacija i uništavanje nižih naroda i rasa, među kojima su bili Jevreji, Romi, Sloveni i mnogi drugi do kojih nisu uspeli da stignu. Celu tu srpsku fašističku misao blagoslovio je i utemeljenje joj dao vladika Nikolaj Velimirović, iako postoje teze da je zapravo Ljotić bio njegova inspiracija, složićemo se da je ta emocija bila simultana.
Elem, fast forward u sadašnji trenutak, u ovoj Vučićevoj Srbiji, ali i u svakoj prethodnoj, ovakve ličnosti doživljavaju renesansu. General Dragoljub Draža Mihailović, komandant četničkih bandi, već je odavno postao ozakonjena i relevantna ličnost kada je u pitanju slavna i antifašistička prošlost, te su zaslugom petooktobarskih vlasti Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) i Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) stavljene u istu ravan, iako su bradati patuljci proveli ceo rat sarađujući sa nemačkim nacistima, italijanskim fašistima, nedićevcima, ljotićevcima, ustašama i ostalim krvnicima uz, dabome, povremene prekide i međusobna rvanja.
No, postavlja se pitanje kako danas, opet ponavljamo, u ovom naprednjačkom Diznilendu, možemo vrlo često da čujemo kako je Milan Nedić bio spasitelj? Kako je Draža Mihailović bio samo tragična i neshvaćena ličnost; kako je Velimirović veći Bog od samog Boga i Sina mu Božjeg; kako Ljotić jeste bio fašista, ajde, ali je barem radio u interesu srpskog naroda. Nešto slično možemo da čujemo i od Mila Lompara, nju-ejdž nacionalističkog intelektualca za milenijalce i generaciju Z, koji će takođe bogougodno govoriti o Radovanu Karadžiću, jednoj od najodgovornijih osoba za genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini, kao što vrlo često tu floskulu o Nedićevom srpskomajčinstvu i spasavanju naroda od ustaških kandži slušamo i čitamo od raznoranih ljudi iz sveta kulture, politike i umetnosti.
Kako je moguće da su takve opskurne ličnosti, po apsolutno ničemu intrigantne osim po poniznom slugerajstvu – bilo nemačkom imperijalizmu ili, u četničkom slučaju, velikobritanskom a opet, čekajući njih, sarađujući i sa nemačkim – i uprkos svim njihovim razlikama, preziru i mržnji, šta je to što ih u stvari povezuje pod jednu kapu nebesku?
Postoji svakako moralna panika i realna bojazan u delu antivučićevske javnosti šta će biti ukoliko upravo Milo Lompar, taj novopečeni Koštunica i naizgledni pomiritelj nacionalne i građanske Srbije, zapravo zajaše u nekoj formi gvozdeni presto nakon što se raspadne SNSrbija.
Međutim, kritike koje jesu legitimne i koje već izvesno vreme dolaze iz građansko-liberalnog epicentra ipak maše suštinu, jer prikazuju tu lomparističku pojavu kao nekakvo drevno i neobjašnjivo zlo koje će ponovo i iznova zavladati ovim prostorima, ali ne nude apsolutno nikakvo rešenje kako da se ljudi uhvate u koštac sa takvim avetinjama, već se plače i kuka na sve strane i prizivaju apstraktne civilizacijske vrednosti.
Zašto je sada sve ovo ovako prošireno, zapitaće se čitalac koji je uspeo da dopre dovde, ali će za odgovor morati još malčice da se strpi, jer ne možemo odmah u glavu odgovoriti na nešto za šta lakog rešenja nema.
Antikomunizam kruži Evropom
Već osamdesetih godina prošlog veka počelo je rovarenje i vaskrsavanje poraženih zastava i ideja, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, da bi devedesetih to dobilo svoju punu snagu i kapacitet. Obračun sa jugoslovenskim i socijalističkim nasleđem rađen je apsolutno nemilosrdno u obe države; može se reći da je u Hrvatskoj to išlo u znatno bržem i otvorenijem maniru, dok je u Srbiji pak miloševićevska klika ukrala i zloupotrebila ikonografiju Narodnooslobodilačke borbe, ali je iza brda i brega valjala svoje nacionalno-buržoaske ideje.
Revizionistički trend koji je zarazio čitav jugoslovenski prostor bio je samo deo globalnog procesa obračuna sa Sovjetskim Savezom i uopšte sa komunističkom idejom. Antikomunistička histerija širila se poput pošasti celom Evropom i oživljavala nemrtve ideologije koje su, po svojoj biti, morale biti zakopane u ruinama Staljingrada. No, nakon genocida, masovnih grobnica, hladnjača, etničkih čišćenja i svega zlokobnog što je velikosrpski nacionalizam istovario tokom devedesetih godina, Srbija je ušla u petooktobarsku fantaziju u kojoj se i dan-danas koprca.
Ta fantazija sastoji se od večnog jurenja za obećanim carstvom blagostanja, reda, vladavine prava, institucija i zakona, ali pre svega za životom kakav smo gledali u koka-kola reklamama. Ipak, košmarna stvarnost ubrzo je pokazala da od tih bajki nema ništa, jer nam je država postala kolonijalna platforma, poput svih drugih u svom jugoslovenskom okruženju, služeći za izrabljivanje jeftine radne snage, zemljišta i resursa. Samim time, možemo naklapati do sutra i prognozirati šta bi bilo da se Jugoslavija raspala poput Čehoslovačke, ali ono u šta možemo biti sigurni jeste da su, pored nacionalističkih falangi – u opštem smislu konzervativnih – liberalni staleži širom ovih prostora takođe imali jasan cilj – da se jednom zauvek obračunaju sa komunizmom.
Filozof i publicista Boris Buden o tome uredno priča i piše na primeru Hrvatske, ali i drugih zemalja: “Vlast koju ili realno uživaju ili na koju polažu pravo, naše postkomunističke elite legitimiraju u klasičnom kompradorskom kodu u kojem se oni pojavljuju kao lokalne personifikacije civilizacijskih vrijednosti u borbi protiv barbarstva. U tom jednostavnom binarnom kodu koji ima više verzija, pa se pojavljuje kao suprotnost čas između Zapada i Istoka, čas između modernosti i zaostalosti ili između Evrope i Balkana, itd. najjasnije se ogleda revizionistički interes naših liberalnih, građanskih elita. Rasizam koji je imanentan spomenutim binarizmima izravno se reproducira u rasističkom preziru koji te elite gaje prema plebejskim masama unutar vlastitog društva i kojima se nameću kao jedine historijski relevantne vođe.”
U tom okviru, ako se vodimo Budenovim rečima, ta tzv. civilizacijska misija postaje ideološki paravan iza kojeg se odvija klasna dominacija, dok se plebejskim slojevima nudi ili sram zbog sopstvene zaostalosti ili utešna mitologija nacionalnog dostojanstva, a ispod svega toga, dabome, buja nacionalističko ludilo.
Srpskosvetaški kapitalizam
Ipak, u ovom naprednjačkom brlogu nacionalizam pustoši generacije i generacije ljudi, ne ostavlja im apsolutno nikakvu vrstu drugačijeg promišljanja, već ih sabija u ćorsokake, te ih drogira šešeljevskim otrovima, gura im u nos ćosićevske praškove, u vene im sipa ultrašovinističke bućkuriše, i sve se to zapečaćuje ispod ezoterične ideje takozvanog Srpskog sveta. I opet će građanska inteligencija napadati taj Srpski svet, što je sasvim legitimno, ali će se iznova i iznova okrznuti o tu maglovitu fasadu, jer će se u svojim kritičkim napisima boriti protiv nje kao protiv nekakvog arahaičnog zla koje nema svoj oblik ni infrastrukturu, te će stoga biti osuđena na večni i beskrajni krug iz kojeg nikada neće moći da izađe.
Međutim, taj famozni Srpski svet treba posmatrati kroz vrlo konkretnu i opipljivu materiju, jer ispod tih nacionalističkih fatamorgana o ugroženosti kojekakvog srpstva, ćirilice, pravoslavlja i koječega drugog, nalazi se kompradorska elita koja u svojoj biti radi u interesu stranog i krupnog kapitala, dok se služi šovinističkim opijatima za održavanje mahnitog stanja ljudi u ovom kazamatu.
Ovo više nije osamnaestovekovno razdoblje, čak ni devetnaestovekovno, pa da bismo mogli da posmatramo, koliko-toliko, Srbiju kao neku vrstu izolovanog ostrva po kojem tumaraju svakojake horde manijaka i ludaka. Štaviše, to bi bilo krajnje naivno i maligno, jer bismo se uvek vraćali na istu poziciju sa koje smo krenuli. Stoga Srbija jeste deo svetskog kapitalizma i u ovoj zemlji ima svoje kolonijalne administratore, upravnike, ideologe i čitavu infrastrukturu ljudi – nebitno da li su iz suprotstavljenih frakcija – koji rade za sopstvenu korist i u korist krupnih i transnacionalnih kapitalista.
Profesor i teoretičar Vilijam I. Robinson kaže da “nema svaka nacionalna država iste kapacitete da upravlja takvim destabilizujućim protivrečnostima dok istovremeno reprodukuje kapital, te da moćnije države pokušavaju da sublimiraju i prebace društvene i političke tenzije na druge zemlje i regione”.
“Štaviše, postoje lokalne, regionalne i nacionalne kapitalističke frakcije koje nemaju istu moć kao transnacionalni kapitalisti i koje se takmiče oko lokalnih politika i regionalne kontrole. Međutim, ovde se dolazi u iskušenje da se napravi neumesna razlika između ‘nacionalnog’ i ‘imperijalističkog kapitala’, što predstavlja potpunu analitičku i ideološku konfuziju. Kapital ima samo jedan cilj, a to je da eksploatiše radnu snagu kako bi se akumulirao. Neki kapital je u mogućnosti da to čini u više država i u globalnom sistemu u celini. Drugi su ograničenijeg dometa, ali ipak ulaze u globalne tokove putem finansijskog sistema i drugih mehanizama integracije. Stvar je empirijskog istraživanja da li su više lokalne ili nacionalno utemeljene frakcije kapitala u stanju da utiču na države u svom interesu, ili u konkurenciji s transnacionalnim kapitalom”, objašnjava profesor.
U duhu Robinsonovih reči ne možemo onda da ne primetimo da je svaka borba protiv lomparskih snaga u Srbiji, da ih tako nazovemo, uzaludna jer će ostati apsolutno u mehuru moralizma i lamentiranja nad kletom sudbinom, dok će centralna tačka ostati i dalje nedirnuta, a to je tačka koja će za vijeke vjekova proizvoditi nove lompare koji će blagosiljati i pričati fine i nežne stvari za svakojake nediće.
Branimo svetinje
Da se vratimo polako u sadašnji i konkretan trenutak, te da uvežemo sve to u celinu. Dakle, Milo Lompar jeste antikomunista, ali on nije jedini, kao što nije prvi, niti poslednji. Antikomunizam je pojava u kojoj uopšte nije problem da li si liberal, nacionalista, zelen, ekolog, monarhista, pa čak i levičar – koliko god to kontradiktorno zvučalo – sve dokle god si za očuvanje postojećeg poretka u kojem su tokovi kapitala i klasna raspodela rada svetinje. Svi oni zajedno – koliko god bili međusobno sukobljeni – vodiće se verom da postoji kapitalizam po njihovoj meri.
Fantazije o nekom idealnom kapitalizmu u kojem vlada harmonija između demokracije, pravne države, visokokvalitetne kulture i postojanog ekonomskog rasta, odnosno blagostanja, veli Buden, uvijek su projicirane u sasvim određenu kulturnu lokaciju, u Zapad tj. zapadnu civilizaciju pri čemu se naša realna odstupanja od ideala objašnjavaju kulturnom i civilizacijskom inferiornošću, ili barbarstvom Istoka, Balkana, „azijatskog“ despotizma ili načina proizvodnje. Ta liberalna fantazija uvijek međutim implicira retroaktivni – dakle često kontrafaktički – antikomunizam, kaže on, pa posle dodaje da ustaše “pod Staljingradom nisu ginuli u ime Velike Njemačke i hiljadugodišnjeg Reicha, nego u ime evropske civilizacije, u njenoj borbi za opstanak protiv azijatskog barbarstva”.
U kontekstu sadašnje studentsko-građanske borbe u Srbiji protiv naprednjačkih razbojnika, moramo da imamo u vidu da je to kartelsko udruženje upravo i došlo na krilima kako konzervativnih, tako i liberalnih snaga, te je koristila kako jedne, tako i druge, zarad održavanja vlasti i stabilokratske vladavine. Upravo zato kod njih za sve ovo vreme vladavine možemo da vidimo i sve one gore pobrojane (liberali, ekolozi, monarhisti, levičari…), te da primenimo na delu kako kapitalistička ideologija nema problem da ih održava sve zajedno dokle god se poredak ne dovodi u pitanje.
Postmodernistički inferno
No, kritički osvrt prema studentsko-građanskoj pobuni, koja diskretno traje, daje i teoretičarka i književnica Saša Savanović pošto cela ta buna ima svoje uspone i padove, budući da flertuje kako sa liberalnim, tako i sa konzervativnim strujama. Ona navodi da “pobuna u duhu ‘jednog sveta i jedne borbe’ ne može da ustaje protiv državnog nasilja kada je ono upereno prema ‘svom narodu’ a da ignoriše ono koje se sprovodi nad drugima – kako danas tako i ranije”.
“Ona ne može da ignoriše masovne grobnice koje je ta država napravila samo zato što su u njih bačeni neki ‘drugi’. Ona mora da primeti da se oko Loznice ne nagomilavaju samo Rio Tintove bušotine, već i leševi migranta (samo ove godine u Drini je, prema tvrdnjama aktivističkih grupa, pronađeno 20 tela koje je država ekspresno zakopala u neobeležene grobove ne dozvoljavajući porodicama ni pokušaj identifikacije). Ona mora da prepozna saborce ne samo u onima koje kapital eksploatiše već i onima koji nemaju čak ni tu privilegiju. Ona mora pronaći jezik koji njih ne isključuje, već ih mobiliše za zajedničku borbu”, objašnjava Savanović.
Savanović dalje piše da je perspektiva “jednog sveta” perspektiva savezništva sa svima onima koje sistem “disciplinira u službi kapitalizma, kolonijalizma, rasne i rodne dominacije”. Kada bi borba u Srbiji bila razumevana u ovom duhu, piše ona, a ne u duhu „srpskog sveta“, verujem da bi se i na Kosovu našli saveznici, oni kojima možda smeta „razvojna“ politika koju tamošnja vlada sprovodi, koja kao i Vučić oberučke prihvata da bude poligon za obavljanje prljavih imperijalnih poslova, pojašnjava autorka.
Samim tim, kada se kritikuju studenti u blokadi zbog svog flertovanja sa svakojakim lomparizmima, njima bi trebalo skrenuti pažnju da je borba protiv eksploatatorskih mašinerija i njihovih sluga ujedno i borba protiv lomparskih pojava, pošto će Milo Lompar i slični njemu nastaviti relativno sličnu ekonomsku politiku kompradorskih elita, samo pod drugačijom devizom. Možda će biti malčice više nacionalnog ludila nego ranije – iako to pod vučićevskim agama deluje nemoguće – ali će kolonijalni položaj našeg kazamata ostati, maltene, u istoj ravni.
S druge strane, Milo Lompar i njemu slični busaće se u svoja rodoljubna prsa i zaklinjaće se u Rusiju, ali će u kriznim vremenima, poput svih ostalih evroatlantskih desničara, preći reku u Hadu i stati u vlastodržni stroj kako bi se odbranila hrišćanska, bela i kojekakva druga Evropa od hordi muslimana, divljaka sa Bliskog i Dalekog istoka i sličnih strašnih priča za plašljivu decu, dok će se u stvari braniti poredak stvari. A uzgred, ultrakonzervativci i rathnohuškači poput tzv. Milice Zavetnice čim su ušli u vlast sa Vučićevim kerberima nestali su u tmini svega toga i shvatili koliko je lepo da se održava pljačkaški pohod u mirnodopskim vremenima.
Zbog svega toga ne bismo trebalo da budemo preterano iznenađeni što su ustaše, četnici, handžarci, nedićevci, ljotićevci, pa i svi drugi frikovi postali deo mejnstrima kao žrtve komunizma. Koliko god to danas ne želeli da priznaju, liberalno-građanske snage su takođe želele da preurede Jugoslaviju po svome, te su sklopile pakt sa đavolima i stvorile ovaj postmodernistički inferno u kojem je moguće zamisliti gotovo sve, osim kraja kapitalizma kao takvog.
Problem nije, dakle, samo lomparizam – jer će sutra to biti neko drugi, budući da se u ovoj poluperifernoj straćari neprestano rađaju nova lica i naličja – već potpuna normalizacija ovog sistema bez ikakve alternative, koji stvara nove lompare, vučiće, šešelje i njima slične. Nažalost, boriti se protiv Mila Lompara, a ne boriti se protiv uređenja koje ga je proizvelo i uzdiglo, neminovno vodi ka porazu i novim razočarenjima, ali to je ovde očigledno postalo normalno stanje. U tom smislu, pitanje više nije šta će biti posle Vučića, već zašto nam je svet u kojem se oni neprestano rađaju postao jedini zamisliv.