Priče iz susjedstva
Je li se tek slučajno poklopilo, ili ipak ne, najmanje je važno. No Željka Markić i njena bratija iz ultrakonzervativne kršćanske udruge „U ime obitelji“ naumila je, a onda i realizirala zajedno s nekoliko hiljada simpatizera okupljenih pod festivalskim nazivom „Hod za život“, svoju tradicionalnu paradnu šetnju Zagrebom 9. maja. Jedanaestu po redu i u nizu. Ove godine, ni manje, ni više, nego baš na Dan pobjede nad fašizmom.
A to je ujedno i Dan Evrope. Ne zato što bi Evropska unija kao svoj rođendan slavila pobjedu američko-britansko-sovjetske koalicije – uz podršku brojnih drugih antifašističkih gerilskih jedinica diljem Evrope, među kojima su jugoslavenski partizani herojski primjer i slučaj – nad nacifašističkim snagama u Drugom svjetskom ratu. Već zato jer je tog dana, godine 1950., francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman održao govor koji se svrstava u kategoriju onih tzv. historijskih, o planu za jačanje suradnje u Evropi, što se danas smatra simboličkim začetkom buduće Unije. Ali to je neka druga tema.
S danom zakašnjenja u odnosu na historijski datum, istog tog 9. maja Mreža antifašistkinja Zagreba, zajedno s nekoliko drugih, vrijednosno srodnih udruga i inicijativa, a pod pokroviteljstvom Grada Zagreba, obilježila je 81. godišnjicu oslobođenja glavnog grada Hrvatske od fašizma na već tradicionalan način, paljenjem Trnjanskih kresova na Savskom nasipu. I kao treći događaj te druge subote ovoga mjeseca – iako će neki reći da taj rangom važnosti ne ide uz bok s prethodna dva – poklopilo se odigravanje najvećeg nogometnog derbija u Hrvatskoj, utakmica između Dinama i Hajduka na maksimirskom stadionu.
Tako je taj datum, ni kriv, ni dužan, proglašen danom pojačanog visokog rizika u Zagrebu. Ako je netko, možda pomalo neobičan, odlučio tog dana pohoditi sva tri navedena zagrebačka događaja, tehnički je to mogao izvesti. Jer „Hod za život“ imao je prijepodnevni termin održavanja, nogometna utakmica igrana je popodne, a na Trnjanske kresove obično dolazimo u predvečernji sumrak, uoči paljenja ranonoćne vatre na Savi, čemu slijedi antifa tulum u tamošnjem klubu Močvara.
No malo je onih koje bismo mogli locirati kao vrijednosno „neutralne“ posjetitelje spomenutih događanja, tek željne puke prisutnosti na okupljanjima većeg kalibra, s većim brojem ljudi. Štoviše, događajna trijada koja je tog dana premrežila Zagreb, lijepo simbolizira temeljne vrijednosne, ideološke i svjetonazorske razlike koje duboko određuju, ali i dijele suvremeno hrvatsko društvo. Stoga ovom prilikom slijedi kratka rekapitulacija „sila tame i zla“, da bismo se potom u nekom narednom tekstu posvetili prikazu društvenih snaga koje su na strani dobra.
***
O udruzi „U ime obitelji“ zna se uglavnom sve što je potrebno znati. Iza ionako vrlo konzervativnih, a nominalnih ciljeva udruge – promicanja onog što nazivaju „pravom na život“, potom zaštite obitelji i kršćana, pa zagovaranja institucije braka isključivo kao zajednice žene i muškarca, te napora za „raskrinkavanjem“ tzv. rodne ideologije – krije se šira mega konzervativna agenda evropskog i svjetskog kalibra. Radi se o naporima i stremljenjima određenih instanci moći, koji nimalo ne oskudjevaju s financijskim i materijalnim resursima, da nas se podvede poretku starog-novog srednjovjekovlja, vrijednostima stroge kršćanske doktrine i njima prilagođenih konzervativnih načina života, u kombinaciji s ekonomijom radikalnog kapitalizma i profašističkim desničarskim politikama.
Zaboravite na nasljeđe prosvjetiteljstva, sekularizam, ljudska prava i demokraciju, kao da nam neizgovoreno poručuju akteri takvih inicijativa, želeći nas vratiti u prošlost s obličjima distopijske sadašnjosti. U društvenoj stvarnosti koja bi bila realizirana prema njihovim vizijama i nacrtima, nema mjesta za sve „druge i drugačije“, one što odstupaju od kršćanskih, heteronormativnih i rasnih bjelačko-supremacističkih profila. Sve progresivne, liberalne i demokratske vrijednosti, rodna, seksualna i manjinska prava, socioekonomski i klasno pravednije politike redistribucije realiziranog društvenog bogatstva, te teško izvojevane pobjede uz brojne žrtve tokom 20. vijeka, potrebno je zapriječiti i zanijekati, smatraju takvi. Njihov bi svijet nalikovao nečem što je, na primjer, ekranizirano u slikama koje su inspirirane romanom „Sluškinjina priča“ Margaret Atwood.
Izvori financiranja dotične udruge također su raskrinkani do u tančine, navodi ih se i u Wikileaks dokumentima. Spominju se u tom kontekstu desničarske udruge iz Španije, HazteOir i CitizenGO primjerice, a ova potonja i kao direktan finansijer „U ime obitelji“ koja je očito procijenjena kao važan i djelatan akter iz ovog dijela svijeta pri ograničavanju reproduktivnih ženskih i LGBTQ prava, te svega ostalog što se povezuje s liberalno-demokratskom tradicijom civilnog društva. Uostalom, Željka Markić niz je godina bila jedna od koordinatorica lobističke mreže Agenda Evrope, sastavljene od nekoliko stotina moćnih svjetskih ultrakonzervativnih organizacija i desno orijentiranih političkih pokreta, o čemu je u više navrata iscrpno novinarsko-istraživački pisao Hrvoje Šimičević u tjedniku Novosti.
„Hod za život“ klasičan je ritualno-ceremonijalan performans radikalnih kršćana katolika, uprizoren u vidu paradne šetnje gradovima Hrvatske, a ove ih je godine čak dvadeset takvih. Organizatori su pritom inspirirani srodnim praksama koje se provode i u drugim evropskim gradovima, a pod geslom prava na život nerođenog djeteta. U suštini se radi upravo o suprotnom. Ti nominalni promicatelji života zapravo promiču kulturu netolerancije, zazivaju represiju i zabrane.
Uostalom, i sastav „uglednika“ koji su pohodili ovogodišnji „Hod za život“ simbolički nešto poručuje o tom piru. Našao se tamo recimo i Josip Dabro, bivši ministar poljoprivrede u aktualnoj vladi, a sada „običan“ saborski zastupnik radikalno desnog Domovinskog pokreta. To je onaj „bećar“ koji se u nekoliko navrata našao u vrlo suspektnim situacijama zbog kojih je morao podnijeti ostavku na ministarsko mjesto, o čemu smo ovdje pisali prije nekoliko mjeseci.
No, prava je zvijezda događaja bio nitko drugi doli Marko Perković Thompson, ta raspjevana nacionalna puška. Gestom mizerno inscenirane pseudo spontanosti, naizgled neočekivano, navodno tek potaknut snažnom voljom dijela prisutnih „obiteljaša“, dotični se u jednom trenutku obreo na bini u parku Zrinjevac i tamo – uz pomoć već spremnog ženskog hora, napetog kao puška – otpjevao jednu svoju pjesmu. Iako nije bio najavljen u protokolu događaja kao gost, što nije nevažno spomenuti jer mu je od strane gradskih vlasti zabranjen nastup u gradskim javnim prostorima.
***
Iza kulise zagovaranja prava na život od samoga začeća, kršćanski dogmatici i demagozi vrše pritiske na zakonodavne i izvršne instance političke moći u nizu država, želeći ih prisiliti da usvoje i provedu zakone kojima bi se prvo radikalno ograničila, a u konačnici i dokinula, teško i krvavo izborena reproduktivna prava. To su pravâ žena da same odlučuju o sebi, svome životu i tijelu. I nije da nemaju, ti proponenti regresivnih sila zla, konkretnih rezultata pritom.
Na primjer, u Hrvatskoj je već dugo na snazi prigovor savjesti u vidu profesionalnog prava liječnika ginekologa da ne vrše zahvate abortusa ako im je to sporna praksa iz nekih osobnih razloga, recimo etičkih i(li) svjetonazorskih. No nerijetko je to i posljedica bijede društvenog konformizma, ono poznato „netalasanje“ i neizlaganje neugodnostima, posebno izraženo u manjim gradovima i sredinama, ali ne i samo tamo. Tako da danas nisu rijetkost mjesta i gradići u Hrvatskoj u kojima je praktički nemoguće dobiti medicinsku uslugu pobačaja. Obiteljaši i slični sada žele otići i korak dalje, ozakoniti zabranu pobačaja u Hrvatskoj.
Hrvatski su konzervativci u tom smislu posebno inspirirani i potaknuti društveno-političkim prilikama koje su dugo vremena dominirale u Poljskoj. Uostalom, od tamo dolaze i „Marijini ratnici“, čiji se članovi zalažu za zabranu abortusa i kontrolu ženskih tijela. To su oni molitelji krunice po gradskim trgovima, u narodu primjereno prozvani klečavci. U zaleđu cijele priče, naravno, pozicionirana je Katolička crkva, njena društveno-politička moć, utjecaj, ali i ogroman novac.
No konzervativci su pritom u raskoraku s društveno-političkom realnošću. Pravo je političko-socijalna i historijska kategorija, te kao takvo može biti primjenjivano samo na status nekog društvenog subjekta, individualnog i(li) kolektivnog. Tako jest i tako će biti sve dok je sekularne države i njezinih propisa.
Nerođeni biološki entitet s potencijalima za realizaciju života, dakle fetus, naprosto nije i ne može biti društveni subjekt, stoga za njega ne može važiti institut prava. Ali se zato koncept prava može i mora primjenjivati na status žene koja u svome tijelu nosi začeti plod. To je kategorija prava na izbor koja u demokratskim sustavima pripada ženi. I upravo zato ovi novovjekovni ultrakonzervativni kršćanski križari žele transformirati profil države i njenih institucija, kako bi mogli mijenjati zakone, te kontrolirati provođenja njihovih primjena u praksi.