Priče iz susjedstva
„Ma vi tamo pričate hrvatski“, izjava je koju sam, u nekoliko sličnih verzija, više puta čuo/dobio dok sam onomad, tokom davne druge polovine 1990-ih, živio i studirao u Sarajevu. To „vi“, to jest „taj vaš jezik“, odnosilo se naravno na moj rodni kraj, bihaćku regiju. Dijalekt je, po principu formativnog učinka društvenih distinkcija, u ušima jednog dijela domicilnih mještana uske, vrludavo zmijolike sarajevske kotline, očito zvučao kao nekakav „hrvatski“.
S druge strane za nas, tzv. Krajišnike, to nije bio i ne može biti nikakav hrvatski, već naprosto „naški jezik“, takav kakav jest u pripadajućem vernakularu, leksiku, dijalektu i sintaksi. S takvom se istinom sudarimo svaki put kada u obližnjoj Hrvatskoj naletimo na reakciju po pitanju zvučnosti zajedničkog nam jezika koji različito imenujemo, prema etnonacionalnom kriteriju. Tada ondašnji žitelji, u susretu s izvornom varijantom krajiškog dijalekta – u najosnovnijem, obilježavaju ga gutalna nazalnost i, kada se pomaknemo prema unutrašnjosti cazinsko-velikokladuških općina i sela, svojevrsna „pjevnost“ u izgovoru pojedinih riječi, posebno onih u kojima samoglasnici zauzimaju središnje mjesto – vrlo dobro i brzo prepoznaju da su u susretu s Bosancima. U slučajevima kada je govornik „obrazovaniji“, to jest više izverziran u književnom jezičnom standardu, pa je shodno tome donekle „izbrusio“ svoj dijalekt, u „najboljem“ slučaju može se desiti da vas zamijene s nekim Slavoncem, Posavcem ili Podrinjcem.
Spomenute situacije socijalnih diferencijacija preko jezika, ne dovršavaju se samo na kriteriju zvučnosti, odnosno dijalekta. Frazeološke jezične poštapalice, dobro je poznata stvar, čest su parametar takvih razlikovanja. Pa bih tako redovito na prateće komentare prijatelja i poznanika Sarajlija – vi ste oni što govore „pa da“ – odgovarao otprilike istom mjerom: Pa da, jesmo. A vi ste oni što govore „đe si ba, š'a ima“. Nerijetko bih u takvim situacijama stekao dojam da bi se brecnuli – tipa, šta ja sad tu nešto zajebavam i seruckam po „njihovom“ ba – ne bi im bilo baš svejedno i drago što povlačim takve paralele i usporedbe.
Možda nisam dovoljno upućen u aktualne trendove, (pre)rijetko me put nanese do Sarajeva i okolice, pa ne znam je li dobacilo i do tamo, očekivao bih da jest. Naime, fenomeni poput opisanih, već desetljećima završavaju kao roba u suvenirnicama, logo-slogani otisnuti na majicama, šoljama, kačket kapama i sličnim srodnim gedžetima koji su utrživi turistima. Dio su brendirane kulturno-lokalne posebnosti koja se servira na pladnju ponude turističke industrije. Na primjer, to su napravili Rijeka i Primorsko-goranska županija sa svojom uzričicom „šta da?“. Ako mogu oni, može isto i Sarajevo sa svojim „đe si ba jarane“, ili Bihać sa „pa da“. Na taj se način uzričice i poštapalice do kraja pacifiziraju, prestaju biti potencijalno otrovne strelice besmislenih tipova mikrodruštvenih borbi i postaju puki prodajni suveniri sa štihom lokalne specifičnosti.
***
No koliko god bio zanimljiv i upotrebljiv trag za analize niza socijalno-političkih fenomena, društvena upotreba jezika nije u fokusu ovog teksta. Nekoliko natuknica o njemu poslužile su mi tek kao ulazne vinjete za temu. Već nakon nekoliko trenutaka razgovora, kada bi se otvorila pitanja razlika u leksiku i dijalektu, priča bi nerijetko skrenula prema širim društveno-političkim pitanjima. Uslijedile bi rasprave o odnosu Sarajeva i ostatka Bosne i Hercegovine, glavog grada i provincija, urbanog i ruralnog, i tome slično.
U razgovorima na takve teme iskristalizirala bi se svojevrsna fascinacija iz oba smjera, bilo s pozitivnim ili negativnim prizvucima. Meni bi, recimo, pomalo bila začudna nekritička glorifikacija Sarajeva od strane njegovih stanovnika po rođenju, sklonost pa i nekakvoj mistifikaciji Grada za koju ja, kao ne-Sarajlija, nisam mogao pronaći i prepoznati nikakvo uporište (iako sam svjestan da za mistifikaciju ne treba uporište). Takva socijalno-kulturološka gesta nije mi bila do kraja odiozna, mogao sam ju čak i pomalo simpatizirati u varijantama njene iskrene prostodušnosti. Kao onomad kada mi je kolegica s fakulteta, Sarajka, rekla – bilo je to pred sam kraj studija, kada sam već odlučio i znao da se istog trenutka nakon diplomiranja selim u Ljubljanu – „kako možeš odseliti odavde, kako ćeš živjeti bez Saraj'va?“
Odgovor na takvo pitanje u vidu čuđenja nad samim njime, mogao bi izazvati i negativnu reakciju s druge strane, biti protumačen kao rezultat nedostatka ili manjka moje oduševljenosti Sarajevom i životom u njemu. Istina jest da je za mene to bio, i dalje jest, tek jedan grad u mnoštvu, obilju drugih gradova. Grad sa svojim manama i kvalitetama, prednostima i nedostacima, ali nikakvo „sveto“ mjesto koje bi se trebalo nekritički slaviti i njemu se pobožno klanjati.
Pokušaj da se o tom gradu razmišlja i razgovara u komparativno-kritičkom duhu – koji za mene nije „tek“ nekakav samosvrhoviti kriticizam, beskorisno pljucanje i kuđenje, već uvjet svakog mišljenja – sjećam se da je nerijetko dočekivan s otporom i nezadovoljstvom kod mojih sugovornika Sarajlija. Po mom dojmu i ukusu, doživljavali su to preosobno. Smatram da je argumentativno-kritički odmak od predmeta svoga mišljenja – a to može i treba biti i grad, pa i „tvoj“ vlastiti grad – pretpostavka kako bi se mogao imaginirati društveni razvoj sredine.
Varijacija odgovora na pitanje-komentar moje davne kolegice s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, smjestimo li ga u kontekst teme ovog teksta, mogla bi ići i u smjeru urbano-afirmativnih iskustava odrastanja, iz rane mladosti i adolescencije. Za moju generaciju iz Bihaća, rođenih početkom 1970-ih, takva su iskustva u velikoj mjeri bila određena čestim odlascima u Zagreb koji nam je, za razliku od Sarajeva, bio i jest blizu, „iza prvog ćoška“. Tamo smo se mnogi prvi put vozili tramvajem, išli u kazalište i na koncerte, tamo se prvi put posjećivao zoološki vrt, od tamo se letjelo avionom u svijet. Naravno, kontekst tadašnje Jugoslavije nije determinanta, ali jest bitan faktor pritom.
***
Potom nije slučajno da sam u više navrata, srodno onim uvodnim opaskama o jeziku i navodnim razlikama, u Sarajevu doživljavao komentare u stilu: „ma ja, vi ste ba tamo daleko, to je već Hrvatska“. Iako, naravno, faktički netočne, takve tvrdnje imaju svoje zaleđe. Nešto je u geografiji, ništa manje u historiji, puno u transportnoj komunikaciji, ali i u politici, te ekonomiji. Bihać jest daleko iz perspektive Sarajeva, kao što je Sarajevo daleko gledajući iz pozicije Bihaća. Dobrim dijelom je tome tako iz vrlo praktičnih razloga. Recimo, pošteno se umoriš vozeći se središnjom dionicom krivudave i uske magistrale između Travnika i Jajca, preko Gornjeg Vakufa. A tako je zato jer nema modernih, suvremenih (auto)cesta koje bi tu razdaljinu ugodnije premostile, sukladno vremenu koje živimo, ovom već poodmaklom 21. vijeku.
Nije pritom samo novac u pitanju. Cesta nema i zato jer nema političkog poštenja, vizije i plana kako povezati krajnji zapad zemlje s njenim središtem. Onda kada strateški planovi tog tipa u današnjoj Bosni i Hercegovini, njenom federalnom dijelu, postoje, oni su predominantno usmjereni na transferzalu jug-sjever. Od Mostara i Neuma, preko Sarajeva i Zenice, prema Tuzli i dalje. Sasvim je razumljivo i logično spajati komadić Jadranskog mora s Mađarskom i srednjom Evropom. Usto, unutrašnja međuentitetska granica što iznutra cijepa Federaciju Bosne i Hercegovine na dva dijela u rejonu Mrkonjić-Grada koji je u Republici Srpskoj, znatno otežava situaciju ionako nezgodnih okolnosti povezivanja srednje Bosne s Cazinskom krajinom, to jest Srednjobosanskog kantona s Unsko-sanskim kantonom. Gledajući mapu današnje Bosne i Hercegovine, Unsko-sanski kanton ispada kao nekakva „Gaza“ naspram „Zapadne obale“, to jest ostatka Federacije Bosne i Hercegovine.
U prilog sigurno ne ide ni recentnije traumatično historijsko nasljeđe u vidu krimena dijela Cazinske krajine za autonomašku pobunu usred bosanskohercegovačkog rata 1990-ih. Mogu li se i u takvom ključu interpretirati financijske projekcije za strukturne razvojne projekte koje se planiraju i usvajaju u domeni Vlade i Parlamenta Federacije BiH, a koje Unsko-sanskom kantonu gotovo redovito dodjeljuju tek „mrvice sa trpeze“, ne znam. Možda. Za to bi trebala neka posvećenija analiza ekonomsko-političkih trendova u Federaciji BiH, za što ovaj esej nije adresa.
***
Tako Bihać ostaje daleko Sarajevu, a Sarajevo daleko Bihaću. I tako će po svemu sudeći još dugo, dugo biti. Nikada nije samo do politike, ekonomije, geografije i komunikacija, ima nešto i u osobnim doživljajima. Nedavno je Tijana Okić, filozofkinja rođenjem Sarajka, s adresom boravka u Engleskoj, na svom fejsbuk zidu podijelila status koji se odnosio na percepciju jednog njenog prijatelja iz Bihaća, a u širem smislu tiče se teme ovog teksta. Navodeći po sjećanju, Tijana je otprilike prenijela opservaciju svog znanca da iz njegove bihaćke perspektive ono što reprezentira srednju Bosnu sve do Sarajeva, jest miris ćumura, a on započinje upravo tamo negdje iza Jajca, kada se vozite iz smjera Bihaća.
Ima nešto u toj metafori. Nadovežem li se na navedeno, vidim to i u optici razlike boja. Kada se vozite od Bihaća prema Sarajevu, preko Medenog polja blizu Bosanskog Petrovca, prvih pedesetak kilometara prate vas široke, prostrane zelene doline slijeva i zdesna. Za lijepog sunčanog dana, to su prizori dojmljive ljepote. Od Jajca, preko Gornjeg Vakufa, prema Travniku i dalje do Zenice, konfiguracija terena se mijenja, cesta vijuga uskim kotlinama među brdima, svježe zelena boja ostaje nepovratno iza vas, a zamjenjuju je prašnjavi sivo-smeđi tonovi. U nekom se trenutku pojavljuje i korito rijeke Bosne koja, ako su vam iza leđa ostali prizori mliječno pjenušavih slapova modro zelene Une, izgleda kao tek malo veći potok.
I na kraju spomenuta historija, naravno. Jako se teško, primjerice, iz bihaćke perspektive prepoznati u lokalnom svijetu koji za vječnost velebno ispisuje Ivo Andrić u Travničkoj hronici. Iako je riječ o radnji smještenoj u relativno kasno razdoblje vladavine Otomanskog imperija u Bosni, početak 19. vijeka, kada je i Bihać već preko dvjesto godina „pod Turcima“, teško je steći dojam da se baš radi o istoj zemlji i kulturi. Iako višestruko fasciniran Travničkom hronikom, nikada to djelo nisam doživljavao kao roman o historiji svoga kraja, već o historiji otomanske Bosne. Daleke zemlje ne samo u vremensko-historijskom, već i prostorno-geografskom, pa i socijalno-kulturološkom smislu. Tih skoro stotinu i pedeset godina razlike u historijskom vremenu – između otomanskog osvajanja srednjovjekovne Bosne i „pada“ Bihaća pod isti imperij potkraj 16. vijeka, kao i činjenica da je Bihać bio važan grad-utvrda u sklopu srednjovjekovne kraljevske Hrvatske – kao da ostaju tiho, nevidljivo, ali postojano upisani u doživljajima razlika i sličnosti između tih krajeva do danas.
Nije nužno ni ići u daleku historiju. Dovoljno se prisjetiti i podsjetiti kako je suvremena, Tuđmanova Hrvatska, u Bihaću otvorila konzulat malo nakon kraja bosanskohercegovačkog rata. Primarna aktivnost tog konzulata koji je trajao nekoliko godina, bilo je dodijeljivanje državljanstva Republike Hrvatske domaćem stanovništvu po ubrzanoj i maksimalno pojednostavljenoj proceduri, i to mahom Muslimanima koji su tada bili u etno-nacionalnoj tranziciji prema Bošnjacima. Tada se još uvijek, u ranom postdejtonskom periodu, politički kalkuliralo s mogućnostima prekrojavanja naslijeđenih avnojevsko-jugoslavenskih republičkih granica. Tih nekoliko desetaka hiljada tako podijeljenih hrvatskih državljanstava žiteljima Unsko-sanskog kantona bili su u funkciji kreiranja „mekog trbuha“ Hrvatske nakon što je „riješen“ problem srpske Krajine, ali i pokušaj praktičnog provođenja u djelo političke ideje o „zelenoj Hrvatskoj“.