Priče iz susjedstva
Priznajem, ostao sam na trenutak zbunjen i zatečen vidjevši veliku zastavu Konfederacije, to jest američkog juga, taj zloglasni simbol rasizma, ideologije bjelačkog supremacizma i ropstva, na nedavnom orgijanju u Splitu povodom rođendanske proslave tamošnje Torcide. Na stranu sad ono očito, iritantna nespremnost i nesposobnost još jedne u nizu vladajućih političkih garnitura u Hrvatskoj da se adekvatno i beskompromisno – što uključuje i weberijansko načelo monopola države nad represijom kada je to potrebno – postavi spram provokacija pojedinih društvenih skupina, na primjer nogometnih navijača i braniteljskih udruga, koje se nerijetko uprizoruju i ponašaju kao da su izvan i/ili iznad zakona države u koju se zaklinju. Mislim pritom na činjenicu da se tom prilikom više hiljada navijača Hajduka gusto zbilo na malom prostoru prethodno ne najavivši masovno okupljanje, potom prošetalo u dugom koridoru kroz grad bez ikakve fizičke distance, pri čemu velika većina nije nosila propisane obavezne zaštitne maske na licu, sve kako bi sirovo demonstrirali svoju društvenu moć i nedodirljivost, te poslali poruku što misle o vladinim epidemiološkim mjerama u koronavirus situaciji.
Sve je to tek simbolički rub konteksta za ono o čemu želim pisati ovom prilikom na ovom mjestu. No ostanimo još za trenutak uz motiv spomenute zastave. Za nju će se ispostaviti da je standardni dio Torcidine navijačke koreografije već decenijama, od 1990-ih do danas, bez obzira što je ista od strane UEFA-e, u sklopu njenog programa za borbu protiv rasizma (FARE), još 2009. nedvosmisleno označena kao klasično rasističko obilježje i kao takva zabranjena je na nogometnim stadionima. Torcida je, treba li to naglašavati, tek jedna od mnogih regionalnih i evropskih nogometnih navijačkih grupa s radikalno desnim ideološko-političkim stavovima.
Razlozi zbog kojih sve to spominjem i zašto to koristim kao uvodnu vinjetu za ovaj tekst, već rekoh, kontekstualno su ipak dosta širi. Riječ je o svjedočenju tek nekim u nizu karakteristika koje obilježavaju jezovito opasan spoj što se oblikovao na globalnom horizontu tokom proteklih nekoliko godina, s dosadašnjim vrhuncima u ovoj planetarno iščašenoj godini. Upravo taj zastrašujući patchwork će me ovdje zanimati, a za početak ću ga definirati na slijedeći način: neonacističke i profašističke ideologije progovaraju preko različitih desničarskih, konzervativnih društvenih aktera, pritom su sparene s kapitalističkom interesnom logikom, a simptomatično se uprizoruju preko „užasâ postmoderne“, pervertiranog duha new agea i cvjetanja bizarnih teorija zavjere. U podlozi matrice je odbacivanje prosvjetiteljske ideje svijeta, konstrukcija društvene stvarnosti na način karakterističan za novomedijske društvene mreže, ali i kooptiranje diskursa, preuzimanje ljudsko-pravaške i civilno-društvene retorike, što je već godinama prepoznatljiv globalni trend među ultrakonzervativnim pokretima i desničarskim udrugama. I sve to upakirano u estetiku novih-starih apokaliptičnih distopija. Ovu dijagnozu stanja stvari testirat ćemo preko prikaza nekolicine domaćih i svjetskih pokreta koji imaju spomenuta obilježja.
O slobodi, istini, pravdi… na novi način, u novom ruhu
U Hrvatskoj je tako početkom septembra, u prvom i drugom vikendu tog mjeseca, najprije u Zagrebu, a potom i u Rijeci, održan tzv. Festival slobode. Bizarna smotra koja je u Zagrebu okupila nekoliko hiljada, a u Rijeci nekoliko stotina ljudi, u općem profilu poprilično heterogenu, raznoliku svjetinu. Ono što povezuje te ljude su stavovi da je sve ovo oko koronavirusa velika laž i urota, globalni projekt uske svjetske elite koja na taj način želi do kraja zagospodariti našim životima, podići razine kontrole i nadzora, čipirati nas cijepljenjima, te nam uzeti slobodu, mir, pravo na ljubav i društvenost…
Jasno, takva okupljanja u Hrvatskoj samo su djelić širih trendova, neprijatan eho na margini koji je posljedica grmljavine iz središta. Slični, vrijednosno srodni protesti održavaju se širom Evrope i u SAD zadnjih nekoliko mjeseci. Veliki medijski odjek imalo je okupljanje u Berlinu krajem augusta, također bombastično nazvano „Marš šutnje protiv rasizma i za naša ljudska prava“, kada je dio sudionika prosvjeda – riječ je o pristašama ideologije Njemačkog carstva (tzv. drugog Reicha) i protivnicima Republike – pokušao nasilno ući u zgradu Reichstaga. Što se tiče hrvatskih „festivalskih slobodara“, slično kao i torcidaši na spomenutoj rođendanskoj proslavi, ni oni nisu pokazivali spremnost ka držanju propisane fizičke distance i nošenju maski. Uostalom, bilo bi to zapravo nakaradno i kontradiktorno, u suprotnosti s njihovim spomenutim stavovima.
U svojstvu glavnih celebrity muzičara nastupili su Toni Cetinski na prvom i Alen Vitasović na drugom okupljanju, inače poznati i po sklonostima ka javno-medijskim zagovaranjima raznoraznih teorija zavjere, na primjer one koja se naziva antivakserskom. No našao se tu i pokoji vjeroučitelj, nutricionistica, poneki liječnik s antiznanstvenim stavovima, desno-konzervativni saborski zastupnik, ustašofilski medijski huškač… S bina su se širile patetične fraze, poruke u stilu pozivanja na ljubav, zajedništvo, slobodu, bezbrižnu opuštenost… Transparenti su poručivali da su „sloboda i zajedništvo naša moć“, „zdrav razum je naš razum“, „briga za zdravlje ne uključuje paniku“… a jasno su upućene i kritike vladajućim zbog propisanih epidemioloških mjera Stožera civilne zaštite. Možda je ponajdalje dobacio Vitasović koji je iz nepoznatih razloga osjetio potrebu i našao za shodno da svoje obraćanje publici završi ‘partizanski’, ni manje ni više nego pokličem „smrt fašizmu, sloboda narodu“!
No nije sve oko „Festivala slobode“ i sličnih manifestacija na rubu pameti, tek tako benigno, pauperizirajuće i otužno iracionalno. Pokazalo se da su u organizaciju i instrumentalizaciju događaja bili uključeni neki akteri, firme i pojedinci koji itekako znaju što rade i zašto to rade. Neki od njih već su odranije poznati po promicanju ultra konzervativnih i ideološki desnih stavova, te su vrijednosno srodni konzervativnim udrugama poput „Hoda za život“, hrvatske verzije globalnih kvazi civilno-društvenih incijativa mentoriranih od strane kršćanskih crkvi u borbi protiv prava na abortus, kojom u Hrvatskoj dirigira notorna Željka Markić.
Tako je internetsku stranicu službenog organizatora prosvjeda, riječ je o inicijativi „Prava i slobode“, registrirala firma Megabooker čiji je suosnivač i izvršni direktor izvjesni Mirsad Dubravić, otprije poznat po podupiranju i širenju stavova protiv cijepljenja, prozivanju navodnih pedofila, a sada i po negiranju opasnosti od covida 19. Konkretna poveznica između „Festivala slobode“ i spomenutog „Hoda za život“ je isti autobus koji se koristio za potrebe oba događanja, a njegov je vlasnik firma Cab Club Zijada Derviščauševića. Tim se autobusom provozao za vrijeme „Festivala slobode“ i Robert Schwartz, vlasnik tvrtke Gopal d.o.o., koja je u svrhu odvijanja festivala i u ime organizatora te manifestacije zatražila i dobila od Grada Zagreba dozvolu za korištenje središnjeg zagrebačkog trga Ban Jelačić. Pregršt preklapanja i podudarnosti koji upućuju na logiku zatvorenog kruga.
Groza realizirane distopije: QAnon
Nisu kasni 20. i rani 21. vijek učinili tek bjelodanom činjenicu da smo s epohom tzv. endizama ili krajeva („kraj povijesti“, „kraj ideologija“, „kraj rada“…) praktički odgurnuli na marginu utopijsko mišljenje i njemu primjereno djelovanje (utopija kao koncept koji drži otvorenim horizonte različitih potencijalnosti, mogućnosti, nade u promjenu…), već je to i razdoblje definitivne premoći različitih verzija distopija koje su se dokazale kao vrlo lukrativan materijal i za pop kulturna te medijska tržišta. Dugo je trajala rasprava čije su se književno-distopijske postavke pokazale u većoj mjeri vizionarskim: Orwellov prikaz totalitarnog režima apsolutne kontrole i nadzora (možemo mu pridodati i Zamjatina kao svojevrsnog preteču); ili Huxsleyeva ingeniozna slutnja da se prava strava društvene distopije postmodernog svijeta krije u suptilnoj, a obavezujućoj zapovjedi na užitak, sve pod okriljem ideologije konzumerističkog kapitalizma.
Svjetska korona kriza 2020 podsjetit će nas i vratit će nas ka nekim književnim klasicima 20. vijeka koji možda nisu neposredno pisani u ključu distopije, ali nam je postojeća aktualna stvarnost dala povoda da ih ponovno čitamo iz ponešto promijenjenog rakursa. Pa smo se tako prisjetili Camusove alegorijsko-realističke Kuge (1947), kronike o kužnom gradu Oranu, a zapravo prenesenom značenju za fašističku tiraniju kao elementarnom, uvijek prisutnom zlu koje se možda može pritajiti, no ne i do kraja iskorijeniti. Ili Pekićevo Besnilo (1983), triler-horor roman o ljudskoj prirodi i apokaliptičnoj viziji svijeta, s motivom virusa koji svijetu vraća ono što je takav svijet zaslužio. Potom Saramagov Ogled o sljepoći (1995), roman fantastike o pojavi neobjašnjive epidemije sljepila, metafora o svijetu kojemu su oči zdrave, ali mu to ne pomaže da bi njima išta (u)vidio.
No kao i više puta u historiji, tako je i sadašnja društvena zbilja nadmašila književnu i filmsku distopijsku fikciju. Konkretan primjer za tu tezu pronalazimo u aktualnom američkom ultra konzervativnom desničarskom pokretu nazvanom QAnon koji se pojavio prije nekoliko godina. Dakle, ne slučajno koincidira s Trumpovom političkom erom, a kao njegov svojevrstan početak uzima se notorna tzv. Pizzagate afera iz 2016. U poređenju s QAnonom sve njemu vrijednosno i svjetonazorski srodne inicijative, udruge i manifestacije rasute diljem planete, uključujući i „Festival slobode“, izgledaju mlako i naivno.
QAnon je zapravo povezujuća platforma najbizarnijih metateorija zavjere, tezâ da svijetom iz sjene vladaju umrežene elite sastavljene od liberalnih političara (u fokusu su Hillary Clinton ili Barackom Obamom), milijardera filantropa (poput Georga Sorosa), bogatih Židova, pop kulturnih celebrityja, sve odreda navodnih pedofila, kanibala i sotonista. Takvi su, tvrde QAnon pristaše, odgovorni i za širenje koronavirusa preko 5G tehnologije (u središtu je Bill Gates), kao i za lockdown mjere koje imaju za cilj eksperimentirati s novim načinima kontrole stanovništva i upravljanja populacijom. Riječ je o pokretu koji ima sva obilježja pseudo religijskog sektaškog kulta, spoju radikalnog američkog evangelizma, milenijskog apokalizma i new age duhovnosti, s figurom Donalda Trumpa kao svojevrsnog političkog mesije. Pritom je naglašeno nepovjerenje u institucije sistema, znanstveno, racionalno i argumentativno-kritički oblikovano mišljenje. No ne samo to. QAnonovci su i zagriženi kršćanski militanti, zagovornici poznatog američkog Drugog amandmana, ustavom zagarantiranog prava na privatno posjedovanje oružja u ime osobnog prava na obranu. Povežemo li sve ovo s trenutno postojećim, objektivnim društvenim okolnostima u vidu ekonomske krize, nestajanja radnih mjesta i gubitka poslova, sa socio-psihološkim traumama usljed koronavirus pandemije, te sa spremnošću desničarsko-konzervativnih politika da sve to zloupotrijebe, staza za novi fašizam je utabana.
Kraj epohe prosvjetiteljstva?
Kako kontekstualno razumjeti ovakve globalne trendove u svijetu još uvijek ranog 21. vijeka? Relativno dugo se činilo da su dosegnute razine prosvjetiteljskog nauka svojevrstan univerzalistički temelj i minimalna civilizacijska razina pri tretmanu kolektivnog iskustva „svijeta života“. Mislili smo da je s pomoću kategorija razuma, logikom, argumentacijom, dokazivim činjenicama i metodama njihove provjere, naučna elaboracija života uspjela nadići nasljeđe duge historije ljudskog neznanja, nerazumijevanja i straha – zadano i određeno snagom prijetnji religijskih dogmi – te da su nepovratno započeti teški, spori procesi prosvjećivanja, sekularizacije i modernizacije svijeta.
No čini se da smo bili u krivu, zapeli u izmaglici zablude. Ispalo je da smo već dospjeli u ćorsokak suvremene antimodernističke refeudalizacije globalnog društva – do vrha ispunjenog pripadajućim atributima onog što se naziva milenarističkim strahom – kojim sve glasnije i agresivnije marširaju novi konzervativni fanatici i militantni mrzitelji, vjerski fundamentalisti i klerikalni pokreti nove desnice, aktivni graditelji novih politika baziranih na negiranju i odbacivanju prosvjetiteljstva i sekularizma. Jer, kako drugačije razumjeti globalno društvo u kojem je sve većem i većem dijelu populacije očito smislenije i logičnije, a čini se i jednostavnije te zabavnije, misliti o svijetu na načine svojstvene novom srednjem vijeku (zemlja je ravna ploča na leđima gigantske kornjače; svijetom vladaju iluminati iz središta planete; cijepe nas kako bi nam ugradili čipove za stalno praćenje; iz aviona nas zaprašuju čudesnim kemikalijama da bi kontrolirali naše misli; itd., itd.), a ne putem racionalnih kritičkih komparacija i prosudbi. Zašto je velikom broju ljudi sasvim razumno prihvatiti priče o mračnim urotama kojima se odlučuje o sudbini svijeta, a koje smišlja probrana grupica mega bogatih sredovječnih muškaraca, okupljenih u nekoj skrivenoj luksuznoj planinskoj brvnari u švicarskim alpama, dok uz vatru iz kamina pijuckaju škotski viski star dvjesto godina?
Pri čemu kontrapunkt takvim mitološki kreiranim scenarijima, u vidu argumentativno-racionalnih sudova, uopće ne mora biti i nije rezultat nekih posebno misaono napornih i strašno zahtjevnih kognitivnih akrobacija. Takva je na primjer lako dokaziva elaboracija da je koronavirus izravna posljedica sužavanja prirodnog biotopa zbog ekološke katastrofe, kapitalističkog izrabljivanja planete, odnosno da se eksploatacijskim krčenjem (pra)šuma uništavaju i staništa faune unutar kojih je virus tradicionalno kružio, pa je usljed napora za preživljavanjem dospio i do čovjeka. Ili spremnost da se osvijesti okrutna okolnost da veliki dijelovi populacije, milijuni ekstremno siromašnih ljudi u nekim od najmnogoljudnijih zemalja svijeta, ne mogu sebi priuštiti drugu prehranu i meso doli ono životinja-prijenosnika takvih tipova virusa, primjerice šišmiša ili štakora. Potom činjenica da farmaceutskim kompanijama već decenijama nije u poslovno-profitnom interesu dugotrajno i skupo istraživati i proizvoditi preventivna cjepiva protiv virusa kakav je covid-19, kada glavninu ogromne zarade ostvaruju proizvodnjom antidepresiva, brojnih preparata za potenciju, bildanje mišića ili mršavljenje, što i nije neobično u kulturi omađijanoj hegemonijom vječite mladosti, užitka, vitalnosti i atraktivnog izgleda. Desničarsko-konzervativnim teoretičarima zavjera kritika korporativno-profitnog svijeta, odnosno političke ekonomije kapitalizma, zvuči tek kao puka ljevičarska tlapnja, odnosno urota. I eto nas opet na početku.
Očigledno je da vrijednosti prosvjetiteljstva funkcioniraju po modelu beskompromisne, katkad se čini i sizifovski uzaludne upornosti. Kao nešto za što se potrebno uvijek iznova, mukotrpno i neprestano izboriti. Svim sredstvima.