foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Pelješki most u riječi i slici

Priče iz susjedstva

Eto, i to je konačno završeno. Dvadeset-dvadeset pet godina od prvo stidljive, a potom sve konkretnije i glasnije artikulacije ideje, pet i pol godina nakon početaka praktične operacionalizacije projekta pod okriljem EU-a, te tri i pol godine intenzivnih radova na izgradnji, otvoren je famozni Pelješki most. Riječ je o najvećem infrastrukturnom projektu u Hrvatskoj otkad je ista iskoristila ustavno pravo na „samoopredjeljenje do otcjepljenja“ u okviru SFRJ početkom 1990-ih.

Neupitno je da su već i brojke tog projekta fascinantne po sebi. Most prelazi preko morskog tjesnaca širine 2.140 metara, dug je 2.404 metra, širok 22,5 i visok 55 metara. Plovidbeni profil ispod mosta je 200 puta 55 metara, a za njegovu cjelokupnu čelično-betonsku konstrukciju ispod i iznad mora redovno se navodi da je teška kao 30 Eiffelovih tornjeva. Neobična je to mjerna jedinica i ne pada nam na pamet druga interpretacija zašto se ista koristi doli da se njome iskazuje neukus provincijalnog duha koji bi da se uspoređuje sa simbolima iz središta Civilizacije. No dobro, važnije od toga je da arhitektonsko-dizajnerska vizura mosta doista izgleda fascinantno i plijeni pažnju bilo u noćnom ili dnevnom izdanju građevine.

Ipak, spektakularna ceremonija otvaranja Pelješkog mosta koja se desila u utorak 26. jula 2022. bila je nažalost očekivano popraćena pompoznom retorikom u kojoj je prednjačio diskurs nacionalne političke elite, sav optočen izvedbeno-scenskim kulturnim programom u patosu svenarodnog nacionalnog jedinstva i domoljubno-patriotskog kiča. Taj će aspekt priče, kritički intonirana analiza medijsko-programskih elemenata rituala otvaranja, njegovih protagonista i njihovih poruka, biti središnji motivi ovog članka.

Takav pristup nema namjeru dovesti u pitanje iznimnu važnost koju će realizacija ovog projekta neizbježno imati u društveno-ekonomskom razvojnom smislu. Najčešće nesnosne kolone i sati čekanja na neadekvatnom graničnom prijelazu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine kod Neuma, konačno su postale prošlost, a izvjestan je i dodatan ekonomski prosperitet tog dijela Hrvatske, Dubrovačko-neretvanske županije, zahvaljujući izgradnji mosta.

Još nekoliko bazičnih podataka o ovom megalomanskom projektu, jer su isti dovoljno indikativni da nas već na početku teksta upute ka nekim preliminarnim zaključcima. Na javnom natječaju za gradnju mosta pobijedio je konzorcij četiri kineske tvrtke. Procijenjena vrijednost radova na Pelješkom mostu iznosila je 2,04 milijarde kuna, a konačna cijena troška izgradnje mosta bila je čak 420 milijuna eura. 357 milijuna (oko 85%) od tog iznosa financirano je sredstvima EU-a. Projektno planiranje Pelješkog mosta povjereno je slovenskoj ekipi na čelu s poznatim inženjerom Marjanom Pipenbaherom.

Pelješki je most dakle izgrađen evropskim novcima, projektnu izvedbu osmislili su Slovenci, a gradili su ga Kinezi. Usto, važne pomoćne infrastrukturne radove, poput izgradnje pristupnih cesta, predvodile su firme iz Austrije i Grčke. Državna tvrka Hrvatske ceste d.o.o. bila je uključena u projekt s pravne strane priče, kao administrativno-tehnički koordinator građevinsko-izvedbenih aktivnosti.

Pa se stoga nameće pitanje gdje je tu Hrvatska i šta je tu hrvatsko, osim notorne činjenice da je most na teritoriji hrvatske države. Odnosno, kako je moguće da niti u jednom važnijem i vidljivijem segmentu izvedbe ovog velikog gradbenog projekta nije značajnije sudjelovala neka domaća kompanija, ni privatna, a kamoli državna? I to u zemlji čije su velike firme nekad, historijski i ne tako davno, prije svega četrdeset-pedeset godina, uveliko radile na velikim infrastrukturnim projektima po svijetu.

Koristeći blagodati vrlo dobre jugoslavenske geopolitičke pozicije kroz Pokret nesvrstanih, gradile su hrvatske kompanije po Libiji, Siriji, Iraku, u nizu afričkih zemalja… Možda ih u projektu Pelješkog mosta nema zato što su te nekad velike firme kroz postsocijalističku tranziciju privatizacijom uglavnom rasparčane, rasturene, a njihove nekretnine rasprodane? Pa možda stoga domaćoj političkoj eliti i ideološkim neimarima današnjice ni ne preostaje ništa drugo nego igrati na provjerenu kartu identitetske paradigme, to jest smjestiti cijelu priču o Pelješkom mostu u patetiku domoljubnog narativa i nacionalne simbolike jer ništa drugo zapravo ni nemaju za ponuditi.

Pelješki most i Bosna i Hercegovina

Od trenutka kada je postalo izvjesno da izgradnja Pelješkog mosta ide u realizaciju – Hrvatska vlada i Evropska komisija potpisale su ugovor o suradnji na ovom projektu u februaru 2017. – započeli su zapleti oko ove priče na relaciji Hrvatska-Bosna i Hercegovina. Okolnosti višegodišnjeg sporenja dobro su poznate. Hrvatska je strana zastupala stav da ima pravo pronaći način kako realizirati povezivanje svog državnog teritorija u jednu cjelinu, dok je Bosna i Hercegovina upozoravala na međunarodno pravo pomorske zemlje da joj se obezbijedi nesmetan pristup otvorenom moru.

Tu je i važan faktor luke Ploče – koja je za vrijeme Jugoslavije nastala prvenstveno zbog interesa bosanskohercegovačke privrede i s tog je izvora uglavnom i financirana njena izgradnja – odnosno s tim povezano pitanje adekvatne visine Pelješkog mosta u skladu s propisima međunarodnog brodskog prometa. U međuvremenu se, zbog siline svih tih natezanja, zaboravilo na opciju koja je u nekom trenutku bila aktualna i činilo se prihvatljiva objema stranama, a to je izgradnja zaobilaznog autocestnog koridora u rejonu Neuma. Bilo bi to neusporedivo jeftinije, brže i manje komplicirano rješenje, ali…

Historijska činjenica da je vješta diplomacija Dubrovačke republike 1718. ciljano poklonila dio svoje obale Otomanskom carstvu kako bi realizirala dvostruki benefit – ojačala svoje veze s Otomanima i istovremeno se teritorijalnim tamponom zaštitila od neprijateljski raspoložene Mletačke republike – pa je sadašnjih 21,2 kilometra jadranske obale oko Neuma završilo u današnjoj Bosni i Hercegovini i time „presjeklo“ Hrvatsku, sve to poslužilo je kao podloga za priglupi narativ koji se ovih dana papagajski ponavljao u hrvatskom medijsko-javnom prostoru. To je tvrdnja da se Hrvatska zahvaljujući Pelješkom mostu nakon tristo godina konačno teritorijalno ujedinjuje.

Na stranu sad što je besmisleno govoriti o Hrvatskoj i Hrvatima u dubrovačkom kraju, Konavlima početkom 18. vijeka, ali da se tako neodgovorno zanemare faktičke činjenice o teritorijalnom izgledu ovog dijela regije iz razdoblja Banovine Hrvatske, kao i kontekst iz vremena socijalističke Jugoslavije (tadašnje republičke granice bile su administrativnog, a ne praktičnog karaktera), e to su već ozbiljniji propusti čak i za diskurs proizveden za potrebe ideologije. Ali tako to redovito biva s jeftinom nacionalnom propagandističkom retorikom, takva naprosto ne mari za činjenice kada joj iste ne idu u prilog.

Ideološka antropomorfizacija mosta

Upravo spomenuta isforsirana tlapnja o „tristogodišnjoj nacionalnoj težnji za teritorijalnim ujedinjenjem“ predstavlja više nego upotrebljivu ulaznu točku za kritičku analizu kako službenih, tako i neslužbenih društveno-političkih i medijskih narativa u Hrvatskoj koji su oblikovali srednjostrujašku priču o Pelješkom mostu. Sve tu vrvi od klasičnog materijala na kojeg se već decenijama u svojim istraživanjima pozivaju disciplinarne tradicije poput kritičke analize diskursa, sociolingvistike i teorija ideologije.

Radi se o analizama oficijelnog javno-političkog i medijskog diskursa ili obrazovno-nastavne udžbeničke retorike koje upozoravaju na suptilne hegemonijske učinke ideologije što operira preko naizgled benignog jezika, recimo upotrebom metafora, alegorija ili parabola. Pa će se u takvim narativnim konstrukcijama šume na primjer ubesjediti kao „pluća naroda“, rijeke će postati „vene nacije“, a domaće autoceste „žile kucavice domovine“.

To su primjeri klasične antropomorfizacije živog i neživog svijeta u službi ideološke operacionalizacije, kao i biopolitičkih režima vladanja. Biopolitika i biomoć, bilo u Foucaultovim ili Agambenovim teorijsko-konceptualnim razradama, funkcioniraju u zaleđu klasicističko-modernističke i prosvjetiteljske tradicije. To su naizgled nenasilni mehanizmi vladanja s pomoću niza suptilno, a učinkovito uvedenih i provedenih institucionalnih praksi, to jest administrativno-birokratskih, zakonodavno-pravnih i medicinskih tretmana društva kao svojevrsnog tijela o kojemu treba neprestano voditi brigu, mjeriti ga, propisivati mu određena pravila, recepte, norme i standarde.

Vratimo li se iz kratkog analitičko-teorijskog ekskursa slučaju Pelješkog mosta, evo kako to izgleda na primjeru stihova izvjesnog Vicka Goluže – u 1990-ima je bio pomoćnik ministra rada i socijalne skrbi za žrtve rata, a mediji ga potpisuju i kao legendu Komarne – koji kaže da svoje oduševljenje mostom naprosto nije mogao zadržati u sebi, pa ga je pretočio u nešto što pretendira biti poezija:

Koliko željno si čekala,
beskrajna ljubavi roda,
Da most ti tijelo spaja,
zemljo božanskog koda…
Koliko željno si čekala
zagrljaj mosta života,
Za kojim je i duša ti plakala,
Zemljo rajskih ljepota?

Klasičan je ovo primjer za analizu u slogu prethodno skiciranih istraživačkih tradicija. „Svehrvatski projekt“, kako je Pelješki most prigodno dodatno imenovan uz ritual ceremonije otvaranja, u Vickovoj poeziji postaje ona zadnja, dugo iščekivana puzzlea potrebna za zaokruženje nacionalnog teritorija, tog „tijela naroda“. Domovina, „zemlja božanskog koda“ (kakav je to kod teško je doumiti), tretira se kao živa osoba koja žudi da joj se tijelo konačno spoji u jednu cjelinu. Zemlja ima dušu koja plače i željno je čekala most poput drage što čeka svoga dragog da joj se vrati… Most je u takvim antropomorfno-ideološkim konstrukcijama u funkciji nekakvog tehnološkog implantata koji premošćuje razdvojene dijelove organizma, a zemlja-domovina je živo biće sa svojim tjelesnim korpusom koje je konačno dobilo zasluženu i pravednu satisfakciju nakon tristo godina mukotrpnog čekanja.

Medijsko uprizorenje ceremonije otvaranja

Na vrlo srodnom fonu artikuliran je i cjelokupan performans otvaranja Pelješkog mosta. Zamišljen kao glamurozan spektakl pod režijskom palicom Krešimira Dolenčića – u ovom kontekstu nije suvišno spomenuti da je riječ o autoru nekolicine grandioznih sletova u Kini – taj se događaj s pripadajućim mu okvirom, sadržajem, esetetikom i akterima, objektivno i nije mogao upriličiti drugačije doli kao bezidejna parada kiča, odnosno neukusno iskazivanje patosa domovini i naciji.

Redateljski plot ceremonije otvaranja mosta, a u medijskoj produkciji HRT-a, napravljen je u školskoj štreberskoj šabloni: red govora najviših političkih dužnosnika; potom red kulturnog programa, to jest plesne i pjevačke izvedbe KUD-ova i klapa iz dubrovačkog kraja, odnosno s juga Hrvatske, u maniri i službi restauracije konzervativno shvaćene autohtone kulture; a između toga redovi kadrova koji su bili u funkciji premosnica, to su recimo profili prisutnih aktera u krupnom planu ili prizori veselja sa brojnih brodica koje su se ukotvile u podnožju mosta.

Važan doprinos takvoj slici dali su sadržaji koji su poslužili kao mizanscena događaja. Tu treba izdvojiti električni automobil „hrvatskog Elona Muska“ Mate Rimca, prvo vozilo koje se prevezlo Pelješkim mostom, kao i neizbježne elemente u gradnji slike suvremenog hrvatskog društva: crkveno pomazanje, odnosno blagoslov mosta koji je izveo dubrovački biskup Roko Glasnović; te prelazak mostom hrvatskih branitelja, ovaj put u motorističkoj izvedbi četrdesetak veterana I. i IV. gardijske brigade, te 163. brigade iz dubrovačkog kraja.

Upravo su hrvatski branitelji Domovinskog rata bili nezaobilazan element u službenim političkim diskursima kojima je i ovim povodom posvećeno posebno istaknuto mjesto. Indikativno je kako je premijer Plenković ugradio branitelje u kontekst izgradnje i otvaranja Pelješkog mosta: „To su ljudi koji su oslobađali jug Hrvatske, koji su dali nemjerljiv doprinos našoj slobodi, demokraciji, državi i neovisnosti. I mislim da je ovaj trenutak izrazito važan. Upravo najviše branitelja šalje poruke koliko je bitno da smo danas spojili ovaj teritorij. Oni jako dobro razumiju što to znači. Ovo je projekt generacije i ponosa jer smo dio generacije koja je ostvarila ovako veliki čin spajanja hrvatskog teritorija, spajanje južnog dijela s ostatkom zemlje. To je potez u ravni ključnih trenutaka koje su nam priuštili hrvatski branitelji kad se oslobađala Hrvatska.“ Srodno je govorio i predsjednik Sabora Jandroković: „Prije svega hvala hrvatskim braniteljima koji su obranili ovaj dio Hrvatske i osigurali da ovdje imamo slobodnu, suverenu, demokratsku Hrvatsku.“

Očekivano je to s obzirom da se već duže od dvadeset i pet godina gradi i brižno održava ideološki narativ, konsenzualno prihvaćen od gotovo svih aktera političkog života u Hrvatskoj, o braniteljima i Domovinskom ratu kao kamenima temeljcima današnje Hrvatske. Kao da povijesti nije bilo prije 1991… Tako su branitelji postali nezaobilazan element u gotovo svakom političkom, ekonomskom, kulturnom i društvenom događanju u Hrvatskoj, sveprisutni arbitri za sve i svašta, a Domovinski rat ključni historijski međaš između epoha.

Tek je vrlo blagu naznaku odmaka od takvog rakursa i diskursa – možda i pomalo neočekivano s obzirom na svoju sve izrazitije desno orijentiranu politiku i relativno kasno otkrovenje osobnih nacionalno-domoljubnih i patriotskih osjećaja – iznio predsjednik Milanović: „U dosezanju ključnih hrvatskih nacionalnih ciljeva najbolji među nama dali su svoje živote, zdravlje i snove. Ovaj most ne bi bio moguć da mali broj pravih ljudi prije 30 godina nije branio Dubrovnik i oslobodio jug Hrvatske. Nikad ih ne smijemo zaboraviti iako ne smijemo biti zarobljenici ratne prošlosti.“ Dakle, sve zasluge i pijeteti braniteljima, ali i kontrapunkt u vidu teze da ne bismo smjeli biti zarobljenici ratne prošlosti.

Iskoristili su ovu priliku i neki već pomalo zaboravljeni akteri hrvatske političke scene za kratkotrajni podsjetnik na svoju javno-društvenu egzistenciju. U tom smislu kao svojevrsnu favoritkinju i šampionku neukusnog performansa ovaj put izdvajamo bivšu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Ta nam je osoba i inače ostala u sjećanju kao netko tko u svrhu vlastite promocije i javno-medijskog uprizorenja ne preza od ničeg i nikad ne pokazuje znakove srama.

Pa je u tom duhu i slogu i ovom prilikom, nakon kratkotrajne šetnje mostom, našla za shodno pozirati fotoreporterima u pozi svojevrsne zen-budističke blaženosti. Sjela je tako Grabar Kitarović posred mosta prekriženih nogu i s opuštenim rukama u krilu, kao da se priprema za početak sata joge, nabacila pseudo skroman, a samodopadljiv osmijeh na lice i poručila nam time da osjeća neku duboku, neizrecivu, gotovo mističnu povezanost s tim objektom, mostom koji za nju označava nacionalno jedinstvo i zajedništvo.

Spajamo kraj s krajem

No pravu poruku i interpretaciju priče o Pelješkom mostu pronalazimo negdje drugdje, na marginama medijskog izvještavanja. Crtež-naslovnica tjednika Novosti od 29. jula 2022. pokazuje grupicu ljudi koje vidimo s leđa kako na televizorskom ekranu postavljenom na ledini gledaju velebno izdanje Pelješkog mosta, dok se u produženoj trodimenzionalnoj perspektivi pomalja prizor potpuno devastiranog krajolika, razrušene kuće i kamp prikolice pored njih… Pridodamo li slici asocijativnu poruku s naslovnice, „spajamo kraj s krajem“, konotacija je više nego jasna.

Dok se na jednom kraju zemlje podižu grandiozna infrastrukturna zdanja, na drugom kraju, ovdje se izvjesno radi o potresom razorenoj Baniji, stvari se skoro ni ne pomiču s mrtve točke već duže od godinu i pol dana. U tom je periodu naime započela obnova tek par desetaka srušenih kuća, a svega nekoliko ih je obnovljeno, bez obzira što i za tu svrhu postoje osigurana sredstva iz tzv. kohezijskih fondova EU-a. Baš to je realna slika i prilika današnje Hrvatske, male zemlje koja je kroz trideset godina tranzicije i sama postala metafora mosta: na jednoj su strani obale neukusan spektak, glamur i kič koji pripadaju odabranoj eliti, dok su na drugoj strani prizori realne životne bijede onih poraženih i poniženih, a društveno većinskih.

No treba biti pošten pa primijetiti da su neki historijski pomaci u međuvremenu ipak napravljeni. Hrvatska je ovih dana završila s izgradnjom super modernog novog mosta, dok je prije tridesetak godina rušila onaj Stari. Svakako se radi o progresivnom iskoraku.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima