Priče iz susjedstva
Prvo sam spletom okolnosti naletio na jedan portal koji je uže specijaliziran za studentsku populaciju. Taj medij doista nije nešto što bi bilo vrijedno pomena. Poprilično je banalan i trivijalan, tipičan je primjer suvremene depolitizacije i infantilizacije studenata kao društvene skupine, te njihovog ciljanog tretmana kao potrošača i potrošačica.
No u obilju takvog medijskog sadržaja na dotičnom portalu, za oko mi je zapeo članak posvećen jednom mladom profesoru koji fiziku navodno poučava preko dobro poznatih japanskih stripova mangi. Primjer je to, iz perspektive i u interpretaciji autora članka, pozitivnih suvremenih obrazovnih praksi. Štoviše, progresivan je to spoj nauke i popularne kulture.
Onda sam svega dan-dva kasnije, preko jedne od mreža na koju sam prikačen, dobio članak potpuno drugačijeg profila, ali na izokrenuti način tematski srodan prvospomenutom. Naslov članka je Decline and fall: how university education became infantilised, a potpisuje ga David Butterfield. Dotični je bio dojučerašnji profesor onog što se u britanskom visokoobrazovnom sistemu naziva „classics“ – kod nas bi to bilo najbliže filologiji, odnosno studiju latinskog i starogrčkog, te njima pripadajućih književnosti, kultura i civilizacija – na prestižnom Cambridgeu. Članak je nedavno objavljen na portalu The Spectator.
U njemu Butterfield taksativno i istančano navodi neke važne aspekte trenda propasti visokog obrazovanja na primjeru takvih škola kakvi su prestižni koledži Cambridgea, čemu je neposredno svjedočio u etapama, tokom više od dvadeset godina predavačke i profesorske karijere. Tako se u članku elaboriraju već dobro poznati problemi današnjeg visokog obrazovanja. Recimo, rapidan pad kriterija pri vrednovanju studentskog rada. Dospjeli smo do tačke na kojoj je gotovo pa dokinuta mogućnost da studenti ne prođu kolegij zbog manjka znanja, rada i motivacije.
Zatim, radikalno smanjenje očekivanja da studenti/ce čitaju studijsku literaturu, čak i na institucijama poput Cambridgea i na programima društveno-humanističkog usmjerenja gdje je takva praksa sama esencija, srž studija. Istovremeno se permanentno podilazi studentima na način pomnog osluškivanja njihovih individualnih, posebnih potreba i poteškoća, posebno na području onog što se naziva „kriza mentalnog zdravlja“ (mental health crisis). Iz različitih personalnih razloga, bilo opravdanih ili ne, skoro već četvrtina današnjih studenata na univerzitetima u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama poziva se na specifične poteškoće pri učenju uzrokovane mentalnim stanjem te zbog toga traže, a administrativne uprave fakulteta pritom im obilato izlaze u susret, poseban tretman pri studiranju i ispunjavanju studijskih obaveza.
Potom nešto svježija frustrirajuća iskustva obilježena kontekstom koronavirus pandemije i rastućeg udjela suvremenih tehnologija u našim životima. Sve češći i opetovaniji su zahtjevi da se predavanja snimaju i snimci potom distribuiraju onima koji nisu mogli (ili nisu željeli) prisustvovati nastavi uživo. A tek uloga onog što nazivamo politička korektnost, ovdje dovedena do razine teškog apsurda.
S ciljem izbjegavanja potencijalnih neugodnosti među studentima, na primjer zbog opisâ patnji životinja u Homerovoj Ilijadi, ili živopisnih prikaza krvavih vjerskih konflikata u klasičnoj literaturi posvećenoj starom Rimu, uprave fakulteta od nastavnika traže da takav tekstualni materijal koji koriste na kolegijima pravovremeno markiraju kao „uznemirujući sadržaj“. Istovremeno na ljestvicama prioriteta univerziteta visoko kotiraju varijable rasne i etničke inkluzije koje se mjere statističkim pokazateljima, to jest porastom takvih tipova raznolikosti u studentskoj populaciji. No nije jasno koji je tačno smisao u dosezanju tako postavljenog cilja, ako isti nije podržan onim kriterijima koji bi valjda trebali biti prirotetni na mjestu kakvo je fakultet, a to su recimo talent, posvećenost, napor i rad.
Ima toga još, pročitajte tekst ako vas ova tema zanima. Sam Butterfield je na kraju, nakon dvadeset i jedne godine rada, dao otkaz na Cambridgeu. Članak je zaključio sljedećim riječima: „'Nitko to ne radi’, rekla je većina kolega, prijatelja i ljudi iz familije kada sam dao otkaz. Možda je tako, no univerzitet sa kojeg s tugom odlazim, definitivno nije onaj na koji sam došao“.
Iako je kolega Butterfield, siguran sam, vrlo dobro upoznat sa sistemskom, ekonomsko-političkom perspektivom spomenutih trendova, nije se u svome tekstu odlučio za takav pristup, već je naveo i kratko se kritički osvrnuo na niz pojavnih simptoma u procesu propasti modela univerzitetskog visokog obrazovanja. Da je izabrao takav, makrosistemski kritički pristup, potom sigurno ne bi propustio spomenuti da je propast modela klasičnog visokog obrazovanja – prvo u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji od 1980-ih, potom u dijelovima Azije pod jakim anglosaksonskim utjecajima (Japan, Južna Koreja, Hong Kong, Singapur…) 1990-ih, a onda i u kontinentalnoj Evropi u sklopu tzv. Bolonjske reforme tokom zadnjih dvadesetak godina – istovremeno i historija snažnog porasta komercijalizacije i korporativizacije visokog obrazovanja.
Nije niti najmanje slučajno da su se takvi trendovi intenzivirali upravo tokom 1980-ih, u dekadi za koju znamo da je donijela i radikalizaciju kapitalizma, nazvali smo ju neoliberalizam, u okviru politika tadašnje britanske premijerke Thatcher i američkog predsjednika Reagana. U takvom kontekstu ni univerziteti više nisu mogli ostati izolirane oaze. I od akademskog svijeta su se, kao i od svih ostalih društvenih sfera, također očekivale promjene na način prihvaćanja logike korporativnih politika kao vodećih. Konkretnije, pred univerzitet kao instituciju stavljen je zadatak iznalaženja načinâ da kontinuirano ostvaruje zaradu, odnosno profit, a ideje o nauci i obrazovanju kao javnom dobru namijenjenom individualnoj i kolektivnoj emancipaciji, učenju kao procesu oslobođenja od jarma suženjstva protkanog neznanjem i strahom, cinični je logos kapitala – možda ne eksplicitno izrečeno, ali svakako dovoljno jasno – prokazao kao atavizme naivno shvaćenog prosvjetiteljstva koji je potrebno pospremiti u arhive historije.
U sklopu takvih ekonomsko modeliranih kalkulacija pokrenuti su opsežni procesi, poput recimo privlačenja stotina hiljada stranih studenata, a zadnjih nekoliko decenija razumljivo je Kina u fokusu. Takve prakse optočene su sladunjavim reklamnim diskursom. Reći će se, na primjer, da one doprinose mobilnosti u globaliziranom svijetu, upoznavanju i pluralizmu razlika, porastu tolerancije i slično, no nešto je drugo zapravo ključno i posrijedi. U fokusu je isključivo novac, odnosno nemale školarine koje plaćaju studenti iz Azije i drugih dijelova svijeta kako bi stekli diplome univerziteta u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji koji su si sami dodijelili status prestižnosti. Univerziteti se naprosto utrkuju u pridobivanju što većeg broja takvih studenata, spremni su pritom žrtvovati čak i elementarne kriterije poput zadovoljavajućeg poznavanja engleskog jezika kako bi se uopće moglo studirati.
Nadalje, u sklopu preobrazbe univerziteta u kompanije, pojačavaju se povezivanja fakulteta, instituta i istraživačkih centara s poslovnim svijetom korporacija. I dok su takve suradnje već jako dugo opće mjesto pri funkciniranju škola tehničkog i prirodno-naučnog profila, s tržištem kao mjestom procjene nečije naučne i visokoobrazovne vrijednosti, isto nije bio slučaj sa fakultetima društveno-humanističkog usmjerenja. Iako ni prirodno-tehnička naučna sfera nije bez krimena kada je o ovom riječ, jer su već stotine puta raskrinkane raznorazne afere o fingiranjima i „prilagođavanjima“ rezultata naučnih istraživanja i dobivenih rezultata ovisno o interesima njihovih saradnika iz poslovno-korporativnog svijeta, društveno-humanistička naučna sfera na specifičan je način dokačena u takvim procesima. Klasične društvene i humanističke nauke tradicionalno su bile orijentirane prema fundamentalnim istraživanjima, s teorijom kao važnim segmentom u pripadajućim naučnim poljima, te imune na tržišno-komercijalne imperative funkcioniranja. No sada se i to promijenilo, a među znakovitijim posljedicama je radikalno sužavanje prostora za kritičko mišljenje, te umanjivanje statusa važnosti takvih pristupa u suvremenoj nauci.
U skladu je to s jakom predominacijom, nećemo pretjerati ako kažemo da je riječ o svojevrsnoj opsesiji, (neo)pozitivističkih pristupa u suvremenoj nauci i visokom obrazovanju. Suhi naučni neopozitivizam svoju validnost gradi, između ostalog, i na principima statističko-kvantitativne obrade podataka (tzv. big data paradigma), dok svakom drugom naučnom pristupu, bilo kvalitativno istraživačkom, a posebno teorijskom, nastoji umanjiti naučnu i obrazovnu vrijednost. Otud i takvo doktrinarno inzistiranje na modelu prakse kao konačnog utemeljnja smisla nauke, makar takva praksa možda i „ne znala“ otkuda dolazi, čega je rezultat i posljedica, to jest kojih ekonomsko-političkih, kulturnih i društvenih okolnosti i konteksta.
Od ostalih makrosistemskih pokazatelja trendova u današnjoj nauci i visokom obrazovanju, važno je još spomenuti i konzumerističke trendove. Taj se problem ogleda u tretmanu studenata kao potrošača i potrošačica na tržištu obrazovanja koje je već u mladoj dobi potrebno kreditirati i izložiti svojevrsnom ropstvu u vidu stvaranja duga kod banaka i financijera. U tom je smislu klasično mjesto figura američkog univerzitetskog diplomca kojemu nakon završetka studija ostaje dug u visini barem nekoliko desetaka hiljada dolara, no nerijetko i više od toga. A ako smo nešto naučili i shvatili o učincima duga u suvremenom svijetu, to je da zaduženi čovjek, pa makar on/a bio i mlad/a, tek u dvadesetim godinama života, jest zarobljen i porobljen čovjek koji nikada i ni pod kojim uvjetima „ne talasa“, nerijetko do kraja svog života.