Ne možemo zaobići pitanje jezika i njegovog imena koje se postavilo usvajanjem etnonima »Bošnjaci«. Raspad Jugoslavije imao je za posljedicu i napuštanje svih dogovora o nazivu jezika Hrvata, Srba, Muslimana i Crnogoraca. Sa stanovišta Muslimana, situacija je bila sasvim pregledna i jednoznačna: ako su Srbi odbacili naziv »srpskohrvatski« u korist »srpskog«, a Hrvati naziv »hrvatski ili srpski« u korist »hrvatskog«, nije bilo nikakvog razloga da oni zadrže bilo koji od ta dva naziva niti bilo koju kombinaciju u kojoj oni figuriraju. Od promjene nacionalnog imena, Bošnjaci svoj jezik zovu bosanskim; u tome ih niko ne sprečava, ali niko ne može spriječiti ni Srbe i Hrvate da u svojim jezicima jezik Bošnjaka zovu bošnjačkim, ne pitajući sâme Bošnjake. Srpski jezikoslovci odlučili su se za naziv »bošnjački« u skladu s normativnom preporukom Odbora za standardizaciju srpskog jezika. Hrvatski jezički stručnjaci nisu bili sasvim jedinstveni, ali je prevladalo mišljenje da je hrvatski naziv za jezik Bošnjaka »bošnjački«. I na tome je, po mišljenju pisca ovih redova, trebalo stati.
Međutim, u sporu o ovom pitanju koji je trajao cijelo desetljeće a ni danas nije završen, naučnici od ugleda iznosili su argumente koji jedva da su imali regionalno važenje, i bili su upućeni politički zainteresiranom auditoriju. Iako bosanski muslimanski subjekt nije u tome imao značajniju ulogu, prikazujem glavne crte te argumentativne tehnike, zato što on sâm za njom često poseže. I moram poći s tanjeg kraja.
Vjekoslav Klaić, najznačajniji hrvatski historičar XIX. stoljeća, svoju monografiju Bosna. Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine posvećuje uspomeni Ivana Frane Jukića, »prvoga budioca narodne sviesti u Bosni«. O svijesti kojeg naroda u Bosni je riječ? Današnjeg obaviještenog čitaoca koji pomisli da se radi o Hrvatima, jer u »Predgovoru« Klaić Bosnu naziva »liepom hrvatskom zemljom«, ova posveta će začuditi: Ivan Frano Jukić, »Slavoljub Bošnjak«, nije radio na buđenju nacionalne svijesti bosanskih Hrvata već ukupnog bosanskog stanovništva koje je zvao Bošnjacima, i koji su »ne samo u zemljopisnom smislu, već i u rodoslovnom … slavni narod ilirski« (tj. južnoslavenski)[1]. Nedoumicu oko toga o kojem je narodu riječ razriješit će sam Vjekoslav Klaić u posljednjim recima svoga »Predgovora«:
Još jedno. U ovoj knjizi rabim izključivo ime hrvatsko, i to s toga, što nevolim nazivu: hrvatsko-srbskomu. Uzčita li ovu knjigu koj Hrvat, kojemu je milije ime srbsko, neka pomisli, da su Hrvat i Srbin dva imena za jedan te isti narod i neka nimalo nezazire, što je meni kano rodjenom Hrvatu milije ime hrvatsko[2].
Da je Vjekoslav Klaić izjavio u današnjoj Hrvatskoj da su Hrvati i Srbi jedan narod, nepoznat netko već bi ga sačekao i premlatio pred ulazom u zgradu u Klaićevoj. Kako god bilo, svojom posvetom odavao je priznanje Jukiću zato što je budio južnoslavensku svijest bosanskog stanovništva naspram vjerskih identifikacija koje su ga u Osmanskoj Carevini dijelile, dok je pitanje Hrvata i Srba smatrao riješenim.
Miroslav Krleža nije išao tako daleko da Srbe i Hrvate proglasi jednim narodom. On je samo smatrao da su »hrvatski ili srpski … jedan jezik, koji su Hrvati uvijek nazivali hrvatskim a Srbi srpskim«. Taj njegov stav izazvao je u hrvatskim kulturnim krugovima mnogo prituljenog i čak otvorenog nezadovoljstva; Anđelko Malinar naziva ga u Krležijani »mnogo eksploatiranom dosjetkom«, sugerira da ga je Krleža iznio »iz neopreza, obzira ili straha« i mnogo prostora posvećuje izlaganju tada (1982) važeće doktrine: »Jezik je i volja, i stav, i povijest, i mentalitet itd. Pa kada – pojednostavnjujući – između ‘hrvatskog’ i ‘srpskog’ ne bi bilo ama baš nikakve i nijedne razlike, isključivo je pitanje volje Hrvata hoće li ga smatrati istim sa srpskim ili različitim od njega, hoće li ga zvati ovako ili onako«. Malinarova argumentacija prihvaćena je među hrvatskim jezikoslovcima i danas, nakon više od četiri desetljeća. No ne bi smjela važiti samo za hrvatsko-srpski binom. Kada bismo Hrvate zamijenili, recimo, Flamancima a Srbe Holanđanima, dobili bismo (iz usvojene perspektive: netačan) iskaz da su »flamanski i holandski samo … dvije jezične prakse jednoga te istog nizozemskog jezika. Flamanci ga nazivaju flamanskim, a Holanđani holandskim«. A upravo to tvrdi Josip Tabak, najznačajniji hrvatski prevodilac XX. stoljeća[3] – ni iz neopreza, ni iz obzira, ni iz straha, već na osnovu svoga poznavanja jezičkih činjenica…
Slični stavovi o Hrvatima, Srbima, Bošnjacima i njihovom jeziku/njihovim jezicima, koji god ih autoriteti iznijeli (a tome možemo dodati i svojevremeno Tenžerino svrstavanje Ive Andrića i Jakše Kušana u bošnjačku književnost!), ne mijenjaju ništa na stvari, kao što ne bi promijenila ni dosjetka da za minorne evropske narode Flamance i Holanđane ne vrijede ista pravila kao za Hrvate i Srbe: u našem vremenu i u našem dijelu svijeta, konačna je i presudna volja svakog naroda da svoj jezik zove kako želi, i da ga smatra različitim od drugih jezika kojima govore Južni Slaveni. Povremeno udaranje u »ravnodušni zid stvarnosti«[4] ne ostavlja nikakve posljedice, kao kada dvojica američkih slavista, Morton Benson i Wayles Browne, na zahtjev Suda u Haagu procijene da nije potrebno imati tri prevodioca, jer su razlike između hrvatskog, srpskog i bosanskog jednake razlikama između britanskog i američkog engleskog…
Ipak, neprikosnovenu volju Hrvata i Srba da u svojim jezicima zovu jezik Bošnjaka bošnjačkim a ne bosanskim treba odvojiti od argumenata kojima se ta praksa obrazlaže, i koji cijelu debatu zadržavaju na provincijalnoj razini. Za Ansatzpunkt uzimam tekst Dalibora Brozovića »Odnos hrvatskoga i bosanskoga odnosno bošnjačkoga jezika«, objavljen 1999. u časopisu Jezik koji izdaje Hrvatsko filološko društvo. Jezik izlazi od 1952, već dugo je najugledniji jezikoslovni časopis u regiji, »ide u red časopisa s međunarodnom recenzijom i radovi objavljeni u Jeziku po vrsnoći pripadaju A1 radovima«. Brozovićev prilog kategoriziran je kao stručni članak, ali su njegov glavni dio »Devet pravila«, cio jedan akcioni program iz kojeg saznajemo, između ostalog, da »međunarodne snage nama nisu naklonjene«, a koji se završava prijateljskim upozorenjem što nema nikakve veze s jezikom/jezicima: »Jer za budućnost naši bošnjački prijatelji moraju biti svjesni da Republika Hrvatska može kako-tako i bez Bosne i Hercegovine, a Bosna i Hercegovina ne može nikako bez Republike Hrvatske. To je jednostavno zemljopisna stvarnost«. Teško je zamisliti da bi bilo koji drugi časopis u svijetu prihvatio prilog s otvorenim političkim motivima kao stručni članak iz lingvistike, ili da bi ga jedan od najuglednijih evropskih slavista, akademik Dalibor Brozović, bilo kojem drugom časopisu kao takav ponudio…
U dijelu članka koji ima neke veze s temom najavljenom u naslovu Brozović ponavlja ideju o pravu kao presudnom faktoru, koju smo našli kod Malinara: »Svaka ljudska zajednica ima pravo da se smatra narodom ako to želi. (…) Svaka je etnološka, lingvistička, povijesna, sociološka, antropološka i slična argumentacija nemoćna pred tim pravom«. I nakon što je tako cijeloj rukoveti humanističkih disciplina koje proučavaju narode oduzeo legitimnost relativizirajući svaki rezultat do kojeg bi mogle doći, Brozović potvrđuje: »Bošnjaci imaju pravo nazivati svoj jezik bosanskim ako im to iz bilo kakva razloga odgovara. Ali i mi imamo pravo da … ne prihvatimo takav naziv za objekt koji inače priznajemo«. Ipak, neobuzdani voluntarizam vodi do neželjenih posljedica, i sasvim lijepo možemo zamisliti nekog srpskog jezikoslovca koji priznaje Hrvatima pravo da svoj jezik zovu hrvatskim, ali smatra da Srbi imaju pravo da taj naziv ne prihvate i da jezik Hrvata zovu srpskim (što, uostalom, s vremena na vrijeme i uradi poneki historičar velikosrpske književnosti).
U nastavku, Brozović pojačava argument »volje i prava« izjednačujući nazive jezikâ s tvorbom prisvojnih pridjeva: »Prema tome, Hrvati imaju pravo nazivati jezik svojih susjeda Bošnjaka bošnjački. Po najčešćem obrascu da je jezik Francuzâ francuski, Talijanâ talijanski, Nijemaca njemački, Rusâ ruski, pa onda i Hrvatâ hrvatski i Srbâ srpski, i na koncu, jezik Bošnjakâ bošnjački«[5]. Zaustavio se upravo na vrijeme da ne mora objašnjavati zašto se, u hrvatskom, jezik Slovenaca zauzvrat ne zove slovenački već slovenski, zašto je jezik Makedonaca makedonski a ne makedonački, a jezik Japanaca japanski a ne japanački. Pravi razlog za praksu koju propisuje on ipak ne iznosi u članku o kojem je riječ, već u jednoj polemici koja se pet-šest godina kasnije zapodjenula na stranicama Dnevnog avaza. Naime, četvorica bošnjačkih intelektualaca (Munib Maglajlić, Abdulah Sidran, Muhamed Filipović, Senahid Halilović) optužila su ga da osporava »postojanje bosanskog jezika«, a Brozović je u svome odgovoru pojasnio da smatra da bi »ako se jezik Srba zove srpskim i jezik Hrvata hrvatskim, i jezik Bošnjaka trebalo nazivati bošnjačkim jer naziv bosanski sugerira da je riječ o jeziku cijeloga stanovništva Bosne i Hercegovine, a to nije istina«.
I ovaj argument sasvim je proizvoljan: u hrvatskom se, bez zazora, koristi naziv »španjolski jezik« koji sugerira da je riječ o jeziku cijelog stanovništva Španije, iako se u toj zemlji govori još katalanski, galicijski i baskijski. Ipak, moram priznati da za moju temu mišljenje hrvatskih i srpskih jezikoslovaca o nazivu jezika Bošnjakâ nije ni od kakvog značaja. Autorska strategija nalaže mi da to otkrijem tek sada: i ovdje me prvenstveno zanima bosanski muslimanski subjekt i način na koji on sklapa svoju naraciju, a za Brozovićev sve u svemu beznačajan članak o »odnosu hrvatskoga i bosanskoga odnosno bošnjačkoga jezika« odlučio sam se samo zato što me on sigurno i prirodno doveo do spomenute polemike na stranicama Dnevnog avaza. U toj polemici Brozoviću su stajali na raspolaganju dobri argumenti ne samo da opravda upotrebu naziva »bošnjački jezik« u hrvatskom već i da ospori naziv »bosanski jezik« među samim Bošnjacima. On nije bio dužan da te argumente poznaje, ali su za njih po funkciji morali znati pobrojani bošnjački intelektualci, među kojima je Kultura Bošnjaka Smaila Balića uživala kultni status.
Ako je vjerovati Wikipediji na bosanskom jeziku, Smail Balić (1920-2002) bio je, uz Adila Zulfikarpašića, »spiritus movens uticajnijih inicijativa i radova na afirmaciji bošnjačkoga imena i etnosa u višedecenijskoj emigraciji«. Njegova Kultura Bošnjaka, objavljena 1973. u Beču, prva je obuhvatna sinteza napisana iz ugla te afirmacije, a u »Zaključku« nalazimo apodiktičku tvrdnju da kulturni rad onog dijela bosanskog stanovništva »koji je u 15, 16. i 17. stoljeću prešao na islam … ima i jednu usputnu nacionalnu dimenziju: nemalo svi njegovi nositelji su se izjašnjavali Bošnjacima. Svoj jezik su svjesno označavali bošnjačkim, i to ne u nekom pokrajinskom, već u narodnosnom smislu«[6].
Nezgodno! Bošnjački prvoborac Smail Balić, na osnovu uvida u povijesne izvore, tvrdi da su »nemalo svi« islamizirani Slaveni u Bosni i Hercegovini svoj jezik zvali bošnjačkim a ne bosanskim, s idejom da bi na tu tradiciju trebalo da se nadovežu današnji Bošnjaci – a najugledniji njihovi intelektualci (Munib Maglajlić, Abdulah Sidran, Muhamed Filipović, Senahid Halilović) našli da zamjeraju Daliboru Brozoviću što upotrebljava taj naziv!
Čitalac, ipak, ne treba da se čudi: krparenje argumenata nije u nekoherentnoj bosanskomuslimanskoj naraciji izuzetak već je ustaljena praksa, čije će se kobne posljedice osjećati desetljećima.
[1] V. »Uvodne napomene: ideje i projekti«.
[2] Vjekoslav Klaić, Bosna. Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine, Matica hrvatska, Zagreb, 1878, s. XII (na ovaj stav Vjekoslava Klaića pažnju mi je skrenuo Ivan Lovrenović).
[3] Josip Tabak, »Hendrik Conscience i počeci romantizma u flamanskoj književnosti«, in Hendrik Conscience, Lav od Flandrije (prev. J. Tabak), GZH, Zagreb, 1990, s. 323.
[4] V. infra, »Šta sve nije, čega sve nema i šta sve neće«.
[5] Dalibor Brozović, »Odnos hrvatskoga i bosanskoga odnosno bošnjačkoga jezika«, Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, Vol. 47 No. 1, 1999, ss. 13-16.
[6] Smail Balić, Kultura Bošnjaka, R&R Tuzla, Zagreb, 19942, s. 255 (istaknuto u izvorniku).