Disidenti koji pobjegnu iz istočnih autoritarnih režima (Rusija, Kina, Iran…) u “civilizirane” zapadne liberalno-demokratske zemlje te se upuste u kritiku svoje zemlje porijekla zbog nedostatka slobode i demokracije, na Zapadu se potom slave kao herojske figure (uz neka važna ograničenja – jevrejske izbjeglice iz Izraela uglavnom se ignoriraju ili tretiraju kao izdajnici). Samo je nekolicina njih spremna učiniti sljedeći korak: prepoznati druge, suptilnije, ali ne manje brutalne i djelotvorne oblike potlačenosti u samom slobodnom-i-demokratskom Zapadu. Taj drugi korak je presudan: ako se od njega suzdržimo, ostajemo uhvaćeni u etički katastrofalnom izboru. Ili da se pomirimo sa zaključkom da je, unatoč svojim ograničenjima, zapadna liberalna demokracija ipak manje zlo od dva loša izbora, ili pak da dolazimo do ništa manje tužnog zaključka da su, sa stajališta društvenog života, Kina ili čak Rusija ipak bolje od dekadentnog individualističkog i korumpiranog liberalnog Zapada. Sve dakle ovisi o našoj spremnosti da odbijemo taj pogubni izbor.
Postoji duga povijest ličnosti koje su riskirale svoju laku slavu i učinile taj drugi korak. Ovdje vrijedi spomenuti sudbinu Viktora Kravčenka, sovjetskog diplomate koji je 1944., dok je boravio u New Yorku, prebjegao te potom napisao svoje slavno memoarsko djelo, bestseler “Biram slobodu” (I Chose Freedom).[1] Njegova je knjiga prvo opsežno svjedočanstvo iz prvog lica o užasima staljinizma, koja počinje detaljnim prikazom prisilne kolektivizacije i masovne gladi u Ukrajini, gdje je i sam Kravčenko, početkom 1930-ih kao još uvijek istinski vjernik u sistem, sudjelovao u provođenju kolektivizacije. Javno poznata priča o njemu završava 1949. godine, kada je trijumfalno dobio veliku sudsku parnicu protiv svojih sovjetskih optužitelja u Parizu, koji su na sud čak doveli i njegovu bivšu suprugu da posvjedoči o njegovoj korumpiranosti, alkoholizmu i obiteljskom nasilju. Ono što je mnogo manje poznato jest da se, odmah nakon te pobjede, kada je Kravčenko širom svijeta slavljen kao heroj Hladnog rata, duboko zabrinuo zbog makartističkog antikomunističkog progona vještica u SAD-u te upozoravao da takav način borbe protiv staljinizma nosi opasnost da počne nalikovati svom vlastitom protivniku. Također je postajao sve svjesniji nepravdi zapadnog svijeta i razvio je gotovo opsesiju da kritički promijeni i zapadna demokratska društva. Stoga je, nakon što je napisao mnogo manje poznati nastavak svoje knjige I Chose Freedom, znakovito naslovljen “Biram pravdu” (I Chose Justice), krenuo u svojevrstan krstaški pohod za pronalaženje novog, manje eksploatatorskog načina organizacije proizvodnje. To ga je odvelo u Boliviju, gdje je uložio (i izgubio) vlastiti novac u organiziranje siromašnih seljaka u nove kolektive. Slomljen neuspjehom svojih pothvata, povukao se u privatni život i ustrijelio se u svom domu u New Yorku; njegovo samoubojstvo bilo je posljedica očaja, a ne nekakve mračne ucjene KGB-a – dokaz da je Kravčenkova denuncijacija Sovjetskog Saveza bila istinski čin protesta protiv nepravde.
Danas se novi kravčenki pojavljuju posvuda – nije li nova inkarnacija Kravčenka slavni kineski disidentski aktivist i umjetnik Ai Weiwei, koji je u intervjuu za Fox News rekao da “danas na Zapadu činimo tačno iste stvari, a ponekad i još besmislenije nego [što su Kinezi činili] tokom Kulturne revolucije”?[2] Weiwei se tako svrstao u dugi niz autentičnih disidenata, u čije redove treba ubrojiti i hiljade Jevreja kritičnih prema današnjoj izraelskoj politici. Cijena koju je platio stigla je odmah.
Rođen u Pekingu 1957., Weiwei je odrastao u radnim logorima na sjeverozapadu Kine nakon progona svoga oca, pjesnika Ai Qinga. Iako dugogodišnji komunist, Ai Qing postao je meta najprije službene Kampanje protiv desničara 1957., a potom i Kulturne revolucije. Kao posljedica toga, Weiwei je dugo bio otvoreni kritičar kineskih vlasti i zagovornik ljudskih prava.[3] Nakon što je isključen iz javnog prostora i zatvoren na tri mjeseca, emigrirao je na Zapad gdje je odmah slavljen. U junu 2011. imenovan je počasnim članom Kraljevske akademije umjetnosti (RA) u Londonu, što je istaknulo njegov status ključne kulturne figure usred njegova pritvaranja od strane kineskih vlasti. Godine 2015. Akademija je ugostila njegovu prvu veliku retrospektivu u Ujedinjenom Kraljevstvu, s radovima posvećenima ljudskim pravima i cenzuri.
A onda… Weiwei se suočio s izglasavanjem nepovjerenja među akademicima nakon što je objavio kontroverzni tweet o ratu u Palestini; londonska galerija Lisson Gallery, koja zastupa umjetnika, potom je odgodila izložbu njegovih radova. Tweet je započinjao riječima: “Osjećaj krivnje zbog progona jevrejskog naroda ponekad se preusmjerava tako da bude ublažen na račun arapskog svijeta.” U Kraljevskoj akademiji održano je glasanje kako bi se utvrdilo treba li mu opozvati članstvo zbog optužbi da je njegova objava antisemitska. Akademija je potom izglasala da može zadržati članstvo, ali je članak koji je napisao za RA Magazine povučen.
Glasnogovornik Kraljevske akademije izjavio je da je Weiwei 2023. “objavio poruku na društvenim mrežama – koja je potom izbrisana – a koja je bila uvredljiva.” Ovdje odmah moramo postaviti lenjinističko pitanje (modelirano prema Lenjinovoj poznatoj rečenici “Sloboda – za koga? Da čini što?”): ono što je Weiwei napisao izazvalo je uvredu – kome? Na koji način? Nije li rekao nešto što milijuni (čak i većina u svim zapadnim zemljama) misle, nešto što vrijeđa samo tvrdolinijaške cioniste? U svojoj reakciji na Weiweijev tweet, Kraljevska akademija izjavila je da “podržava slobodu izražavanja, koja je od temeljne važnosti za umjetnike i za RA. Pluralnost glasova, tolerancija i slobodno mišljenje u srži su onoga za što se zalažemo i što nastojimo zaštititi.” Da, ali reakcija RA na Weiweijev tweet jasno je pokazala kakvu vrstu “slobode izražavanja” imaju na umu: slobodu koja vrijeđa… ne nikoga, nego one koje je zabranjeno uvrijediti. A tko odlučuje o toj zabrani? U intervjuu za The Art Newspaper, Weiwei je rekao:
“Učinio sam ono što sam trebao. A ta je žrtva vrlo mala u usporedbi sa svim izgubljenim životima i u usporedbi s onom djecom koja ne mogu govoriti o budućnosti. Oni čak i ne postoje. Ono što sam učinio nije ništa. Osjećam da sam malo ispred vremena. Svako bi rekao da je ono što sam izjavio vrlo konzervativno. To uopšte nije nešto kontroverzno.”
To je istinski etički stav: ne hvaliti se time da je neko učinio velik, kontroverzan i hrabar čin, nego inzistirati na tome da je “ono što sam rekao vrlo konzervativno. Uopšte nije kontroverzno.” Pravi problem su društva koja cenzuriraju takve činove. U svojoj novoj publikaciji “O cenzuri” (On Censorship)[4] Weiwei raspravlja o pitanjima cenzure, govoreći: “Svako društvo – bilo autoritarno ili dio takozvanog slobodnog Zapada – primjenjuje različite oblike indoktrinacije kako bi usmjeravalo ponašanje, oblikujući spoznaju ljudi, njihovu sposobnost djelovanja i načine mišljenja.” Njegov je glavni argument da cenzura nije ni jedinstveno kineski fenomen, niti nešto ograničeno na “zemlje definirane kao autokratske i autoritarne”. Na Zapadu – “takozvanom slobodnom svijetu”, sa svojim “navodno demokratskim društvima” – sloboda govora je himera, regulirana “prikrivenijim, varljivijim i razornijim” sredstvima. Pojačavajući svoju retoriku, on opisuje cenzuru “i kao nezaobilazan alat mentalnog porobljavanja i kao temeljni izvor političke korupcije”.[5] Tako se ostvaruje autentičan etički čin u našoj “konfuznoj” situaciji.
Dopustite mi da završim odgovarajući na pitanje upućeno meni kao hegelijancu: u čemu to ima veze s Hegelom? Ni u čemu… i u svemu: nije li dvostupanjska kritika koju smo slavili jasan primjer onoga što je Hegel nazvao “negacijom negacije”?
[1] Vidi izvanredni dokumentarni film Marka Jonathana Harrisa “Prebjeg” (The Defector, 2008)
[2] Exiled Chinese artist Ai Weiwei: ‘Censorship in West exactly the same as Mao's China’
[3] https://www.royalacademy.org.uk/art-artists/name/ai-weiwei-hon-ra
[4] Vidi Ai Weiwei, On Censorship, London: Thames and Hudson 2026.
[5] https://www.theguardian.com/books/2026/jan/22/on-censorship-by-ai-weiwei-review-are-we-losing-the-battle-for-free-speech