Dana 1. aprila 2026. – sasvim prikladno poznatog kao Dan budala – Trumpova duhovna savjetnica Paula White-Cain uporedila je predsjednika s Isusom Hristom tokom uskrsnog ručka u Bijeloj kući: “Isus je poučio toliko lekcija kroz svoju smrt, sahranu i uskrsnuće. Pokazao nam je veliko liderstvo, da velika transformacija zahtijeva veliku žrtvu. I, gospodine predsjedniče, niko nije platio toliku cijenu kao što ste je vi platili. To vas je gotovo koštalo života,” rekla je White-Cain dok je predsjednik stajao iza nje. “Bili ste izdani i uhapšeni i lažno optuženi. To je poznat obrazac koji nam je naš Gospod i Spasitelj pokazao. Ali za njega se tu nije završilo, pa nije ni za vas.” Tako će White-Cain, koja je ranije tvrdila da je Bijela kuća “sveto tlo” i da bi “reći ne predsjedniku Trumpu značilo reći ne Bogu.”
Ključno je čitati ovo smiješno uzdizanje Trumpa na kvazi-božanski status kao naličje njegove regresije u javnu vulgarnost – govoreći na investicionom forumu u Floridi, koji podržava Saudijska Arabija, Trump je rekao da saudijski prijestolonasljednik MbS, de facto vladar zemlje, nije očekivao da će se SAD snažno vratiti pod njegovim predsjedništvom: “Nije mislio da će se ovo dogoditi… nije mislio da će mi on sam ljubiti dupe… mislio je da će to biti samo još jedan američki predsjednik koji je gubitnik… ali sada mora biti fin prema meni.” Trump je zatim hvalio MbS-a kao prijatelja – međutim, s prijateljima poput Trumpa, kome trebaju neprijatelji…
U nedjelju, 5. aprila 2026., Trump je napisao: “Utorak će biti Dan elektrana i Dan mostova, sve objedinjeno, u Iranu. Neće biti ničega sličnog!!! Otvorite jebeni tjesnac, vi ludi gadovi, ili ćete živjeti u Paklu – SAMO GLEDAJTE! Neka je slava Allahu. Predsjednik DONALD J. TRUMP” Opšta reakcija na ovaj izuzetno vulgaran ispad bila je da Trump gubi živce i mentalnu stabilnost – nije čudo da neki političari poput Chucka Schumera zahtijevaju da Trump bude smijenjen s dužnosti jer mentalno nije sposoban da obavlja funkciju šefa najmoćnije države na svijetu… Međutim, ovdje se ne radi samo o mentalnom stanju jedne osobe – pitanje koje treba postaviti jeste kako takva osoba može biti aktivna u javnoj državi. Trump ovdje nije izuzetak: izraelski ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir, kojeg Trump uvijek brani, u posljednje vrijeme nosi zlatnu iglu u obliku omče kao znak podrške novom zakonu koji omogućava vojnim sudovima na Zapadnoj obali da osude Palestince optužene za “terorizam” na vješanje bez pravog suđenja i prava na odbranu, zakon koji je otvoreno rasistički jer se odnosi samo na Palestince?
Takvi činovi dokazuju da se naša društva približavaju “kraju svijeta,” i, koliko god to idealistički zvučalo, raspad ekonomskog i društvenog poretka kojem svjedočimo u konačnici je utemeljen u ovom raspadu – dobijamo ono što smo zaslužili. U istom smislu, možemo očekivati da Trump na prstu nosi prsten u obliku svoje guzice i zahtijeva od stranih posjetilaca da je s poštovanjem ljube… Govoriti danas o teroru bez spominjanja SAD, Izraela i zemalja koje toleriraju njihove postupke kao glavnih terorista je krajnje licemjerje. Kako smo došli do ove tačke u kojoj vođa najmoćnije zemlje na svijetu istovremeno dobija božanski status i ponaša se kao vulgaran opsceni tip? Odgovor leži u strukturi današnjeg populističkog vala.
Pozivajući se na nedavnu knjigu političkog filozofa Carla Invernizzi-Accettija (Twenty Years of Rage), Sergio Benvenuto analizira porijeklo današnjeg populističkog talasa, i na ljevici i na desnici. On ga vidi kao posljedicu neuspjelog liberalno-demokratskog obećanja: jer obični ljudi – oni koji su ostavljeni po strani – osjećaju da više nisu važni u modernom društvu. Otuda je izrasla duboka ogorčenost prema političkim elitama, a prije svega prema segmentu stanovništva koji autor naziva “onima koji prednjače”: kulturno napredne klase koje nastanjuju velike kosmopolitske metropole. Ukratko, populizam nije pobuna pokrenuta ekonomskim teškoćama, nego prije “borba za priznanje” u hegelijanskom smislu. Ova frustracija zbog nedostatka priznanja vodi ka opadanju demokratije i nadolazećoj prijetnji demagoške autokratije – za šta je ovdje potreban duži citat:
“Invernizzi je predložio novu socio-političku kategoriju koja zaslužuje širu pažnju: lo sfigato, gubitnik, nešto između prokletog i onoga koji nije cool. Ova kosmičko-istorijska figura je protagonist posljednje dvije decenije politike i subjekt njegove knjige “Dvadeset godina bijesa: kako je ogorčenje zamijenilo politiku”(Twenty Years of Rage: How Resentment Has Replaced Politics). Gubitnici se nazivaju i ostavljenima po strani, iako su danas politički pobjednici – posebno nakon izbora Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Država i spektakularnih izbornih uspjeha populista širom Evrope. Prema Invernizziju, ovi gubitnici su izvor onoga što se godinama naziva populizmom. On se fokusira na populističke šampione kao što su antiglobalizacijski pokreti oko prijelaza milenija: Occupy Wall Street, Grillo i grillini u Italiji (Pokret pet zvijezda), pobune u francuskim banlieueima, španski Indignados, radikalni ekolozi, #MeToo, gilets jaunes (žuti prsluci), sve veća krajnja desnica (Le Pen, Salvini, Meloni, AfD, Farage, Trump, itd.), i drugi izborni ili ulični pokreti, koje vidi kao uzajamno povezane zajedničkom niti. Važno je da pritom zanemaruje da li se ovi pokreti smatraju lijevim ili desnim. Njegova analiza čak uključuje takozvane crveno-smeđe partije, poput alijanse Sahre Wagenknecht u Njemačkoj. Danas, zapravo, podjela lijevo/desno ne izgleda kao najrelevantniji okvir za razumijevanje polarizacije u našim društvima. Invernizzi ide direktno na stvar: gorivo populizma nije siromaštvo ili ekonomsko nazadovanje. On ističe da je biračko tijelo grillinija iz Pokreta pet zvijezda, koji je vladao Italijom od 2018. do 2022., na svom vrhuncu obuhvatalo sve društvene i dohodovne grupe. Slično tome, gilets jaunes koji su potresli Francusku nisu bili siromašni nego uglavnom srednja klasa iz urbanih periferija ili provincijskih područja. On piše: “[Populistički pokreti] rijetko se pozivaju na materijalne zahtjeve, nego po pravilu prizivaju pojmove poput ‘vrijednosti,’ ‘veličine,’ i ‘dostojanstva,’ nagovještavajući hipotetičku univerzalnu hijerarhiju prestiža.” Ukratko, opovrgnuta je dogma koju prihvata veliki dio politologije, kako lijeve tako i desne orijentacije, po kojoj su ekonomski faktori uvijek ključ političkih fenomena. Danas mnogi intelektualci pretpostavljaju da, želimo li razumjeti čudna osjećanja iza takve netrpeljivosti, uvijek moramo znati ko zarađuje ili gubi novac i zašto. Ali, kao što je jednom rekao Ernst Bloch, ljudi ne žive samo od hljeba – posebno kada ga nemaju.”
Takav bijes je apstraktan, on nije pokrenut nekim određenim programom. Kao pravilo, fokusira se na specifične akte ili zahtjeve koji se lako mogu zamijeniti drugima – oni nemaju imanentnu vrijednost. Treba također imati na umu da su protesti 1968. eksplodirali upravo u trenutku kada je država blagostanja bila na vrhuncu, tj. kada su materijalne okolnosti većine populacije bile na svom najvišem nivou. U tom smislu, Peter Sloterdijk predlaže alternativnu istoriju Zapada kao istoriju bijesa. Ilijada, temeljni tekst Zapada, počinje riječju ‘bijes’: Homer priziva boginju da mu pomogne da opjeva pjesmu o bijesu Ahila i njegovim strašnim posljedicama. Iako se spor između Ahila i Agamemnona tiče erotskog – Agamemnon je uzeo robinju Briseidu od Ahila – ona nije predmet intenzivnog erotskog ulaganja, nego je sama po sebi potpuno nevažna: ono što je važno nije frustrirano seksualno zadovoljenje, nego povrijeđeni ponos.
I čini se sasvim prikladnim da je u našem trenutku, trenutku koji se doživljava kao “kraj istorije,” bijes ponovo eksplodirao, i kraj se ponovo spojio s početkom. Već krajem 1960-ih imali smo dva oblika bijesa: zapadne studentske proteste i kinesku Kulturnu revoluciju; prije jedne ili dvije decenije, s velikim ljevičarskim anti-establišment protestima u Turskoj, Grčkoj i u takozvanom Arapskom proljeću, protestne mase, iako su mnoge od njih trpjele ekstremno siromaštvo, insistirale su da je njihov glavni zahtjev da budu tretirane s dostojanstvom od strane svojih gospodara. I zar isto ne važi za rat između SAD/Izraela i Irana koji je počeo u martu 2026? Dok Iran trpi siromaštvo i razaranje, njegova politička elita jasno daje do znanja da se zapravo ne radi o nafti nego o dostojanstvu Irana, o odbijanju Irana da prihvati ponižavajući mir. Zato je Bloch bio duboko u pravu: posebno kada ljudi nemaju hljeba, žele jasno staviti do znanja da se zapravo ne radi o hljebu.
I na sličan način, ni suprotna strana ne želi samo veći profit. Jesu li nacisti zaista ustrajali do 1945. samo zbog profita svoje teške industrije? Ne, njihova upornost kada je bilo jasno da je rat izgubljen bila je “etička” u pervertiranom smislu… A šta je s trenutnim momentom (7. april 2026.) kada Trump prijeti da će vratiti Iran u kameno doba – da li on zaista djeluje kako djeluje, s izgledom katastrofalnog većeg rata i nepredvidive ekonomske krize, samo da bi dao novi poticaj vojno-industrijskom kompleksu? Očigledno ne: on djeluje s jasnim ciljem brisanja jedne civilizacije. U novembru 2025. SAD su predstavile dokument od 33 stranice »National Security Strategy of the United States of America« koji je tiho objavila Bijela kuća. Ovaj dokument artikulira globalnu ideološku viziju koja zapravo predstavlja upravo ono za šta on optužuje Evropu: civilizacijsko brisanje. Dokument navodi da Evropa ima svoje ekonomske probleme, ali insistira da su oni “u sjeni stvarne i još pogubnije perspektive civilizacijskog brisanja” u narednih 20 godina:
“Veći problemi s kojima se Evropa suočava uključuju aktivnosti Evropske unije i drugih transnacionalnih tijela koja podrivaju političku slobodu i suverenitet, migracione politike koje transformišu kontinent i stvaraju sukobe, cenzuru slobode govora i gušenje političke opozicije, urušavanje nataliteta i gubitak nacionalnih identiteta i samopouzdanja.”
Ali Trump je sada prešao na viši nivo ludila: prijeti da izbriše drugu civilizaciju – u jutro 7. aprila 2026. napisao je:
»Cijela jedna civilizacija će večeras umrijeti, da se nikada više ne vrati. Ne želim da se to dogodi, ali vjerovatno hoće. Međutim, sada kada imamo Potpunu i Totalnu Promjenu Režima, gdje prevladavaju drugačiji, pametniji i manje radikalizirani umovi, možda se može dogoditi nešto revolucionarno divno, KO ZNA? Saznat ćemo večeras, u jednom od najvažnijih trenutaka u dugoj i složenoj istoriji svijeta. 47 godina iznude, korupcije i smrti konačno će završiti. Bog blagoslovio veliki narod Irana!«
Dakle, budimo jasni: ovdje se ne radi o slučaju takozvanog “sukoba civilizacija” – uprkos svim dobro dokumentiranim nasiljima iranskog režima, Iran kao žrtva američko-izraelskog napada predstavlja civilizaciju kao takvu. SAD i Izrael djeluju kao necivilizirani barbari koji planiraju uništiti civilizaciju kao takvu. Upitan da li je zabrinut zbog sugestija da se napadi na infrastrukturu okarakteriziraju kao ratni zločin, odgovorio je: “Nisam zabrinut zbog toga. Znate šta je ratni zločin? Ratni zločin je dopustiti Iranu da ima nuklearno oružje.” Ovdje su jasno vidljive dvije brutalne ironije. Isti čovjek koji piše »Bog blagoslovio veliki narod Irana« prijeti da izbriše njihovu civilizaciju. (To je kao da Benjamin Netanyahu kaže: »Bog blagoslovio veliki narod Gaze« nakon onoga što je IDF tamo učinio.) Plus, »posjedovanje nuklearnog oružja je ratni zločin« kaže predsjednik nuklearne sile koji, zajedno s Izraelom (još jednom nuklearnom silom), bombarduje zemlju bez nuklearnog oružja (barem za sada…), nejasno nagovještavajući da je spreman koristiti nuklearno oružje da uništi Iran… Dakle, ovdje imamo posla s državom koja sebe vidi kao visoko civiliziranu dok briše drugucivilizaciju…
Ono što ovdje apsolutno treba izbjeći jeste tvrdnja da je Trump samo koristio sulude pretjerane izraze kao dio dugoročne strategije za postizanje svog cilja. Ne, jer kada vođa najmoćnije zemlje na svijetu govori o uništenju jedne civilizacije, to je već kraj civilizacije, kako je istakao Timothy Snyder. Sama činjenica da nismo sigurni šta je Trump time mislio jasan je znak kraja civilizacije: nalazimo se u području gdje laž i istina, riječi i činjenice, postaju nerazlučive, u novom predmodernom magijskom univerzumu strukturiranom mitovima i narativima na kojeg nikakve činjenice i nikakva argumentacija ne mogu uticati.
Došlo je do velikog olakšanja kada je, ujutro 8. aprila, objavljeno 14-dnevno primirje između Irana i SAD-a, pri čemu su obje strane proglašavale svoju potpunu pobjedu i poraz protivnika, ali situacija ostaje neriješena i daljnji pregovori bez jasne perspektive. Ali Trumpova prijetnja civilizacijskim brisanjem je znak iz budućnosti, pokazatelj kuda se naš svijet kreće. Dakle, opet, takva prijetnja ne može se objasniti u terminima ekonomskih interesa, zbog čega je – vraćajući se na Ukrajinu – smiješno tvrditi, kao što neki ljevičari čine, da Zapad podržava Ukrajinu u njenom ratu s Rusijom kako bi osigurao profite svoje industrije naoružanja. Temeljna logika je logika dostojanstva, poniženja i priznanja, pojmovi koje koriste i zloupotrebljavaju sve strane u današnjim sukobima.