Nakon 1. marta 2026. mediji me zasipaju pozivima da nešto kažem o aktualnom napadu Sjedinjenih Država i Izraela na Iran. Neki od njih podsjećaju da sam 11. augusta 2005. u časopisu In These Times objavio tekst „Dajte šansu iranskom nuklearnom oružju: u ludom svijetu logika uzajamno zajamčenog uništenja (MAD, “Mutually Assured Destruction”, op.prev.) i dalje vrijedi“ (Give Iranian Nukes a Chance: In a Mad World, the Logic of MAD Still Works), i pitaju me je li to i dalje moje stajalište. Moram ih razočarati na dva načina: prvo, ne, to više nije moje stajalište – u svom sam se tekstu tada pozvao na zapadno saučesništvo u iračkom napadu na Iran (Sjedinjene Države su čak Iraku davale satelitske snimke i otrovne gasove kako bi locirao i ubijao iranske snage). Napad je izveden zato da bi Irak, u zbrci nakon Homeinijeve revolucije, ugrabio naftom bogato područje uz iračku granicu. Kada je Sadam Husein uhvaćen i izveden pred sud, Iran je sasvim razumno zatražio da se na popis njegovih zločina doda i napad na Iran koji je odnio više od milijun žrtava; Sjedinjene Države odbile su taj zahtjev jer bi to razotkrilo američko saučesništvo s Irakom.
Međutim, ono što se dogodilo u Iranu 2022. – takozvani protesti Mahse Amini – imalo je svjetsko-povijesni značaj. Protesti, koji su se proširili na desetke gradova, započeli su u Teheranu 16. septembra 2022., kao reakcija na smrt Amini, dvadesetdvogodišnje žene kurdskog porijekla koja je umrla u policijskom pritvoru. Na smrt ju je pretukla Patrola za moralno usmjeravanje, poznata kao islamska „moralna policija“, nakon što je uhvaćena zbog nošenja „neprikladnog“ hidžaba. Protesti su povezali različite forme otpora (protiv ugnjetavanja žena, protiv religijskog ugnjetavanja, za političku slobodu i protiv državnog terora) u organsko jedinstvo. Iran je kulturno drukčiji od „razvijenog Zapada“, pa je Zan, Zendegi, Azadi („Žena, život, sloboda“, slogan protesta) vrlo različit od pokreta „Me Too“ u zapadnim zemljama. Iranski protesti mobilizirali su milijune običnih žena i bili su izravno povezani s borbom svih, uključujući i muškarce – nema vidljive anti-muške tendencije kakva je često prisutna u zapadnom feminizmu. Moj se stav prema Iranu sada promijenio: nikakvo nuklearno oružje za Iran (a dodao bih: ni za Izrael…).
Što se tiče aktualnog rata, u mom stajalištu nema ničega osobito originalnog: protiv sam iranskog klerofašističkog režima, KAO I protiv napada Sjedinjenih Država i Izraela – ako taj režim padne, past će na pogrešan način. Izbor između iranskog režima i trumpovskih Sjedinjenih Država lažan je izbor; oboje pripadaju istom globalnom svijetu. Da, osuđujem iranske zločine u gušenju posljednjeg vala protesta, ali jednako tako smatram opscenim stajalište koje je 4. marta 2004. zauzeo izraelski ministar obrane Israel Katz: »Svaki vođa kojeg teroristički režim u Iranu imenuje kako bi nastavio i vodio plan uništenja Izraela, prijetio Sjedinjenim Državama i slobodnom svijetu te zemljama regije, i tlačio iranski narod – bit će nedvosmislena meta za likvidaciju. Nije važno kako se zove niti gdje se skriva.«
Stoga se može dobro razumjeti tihu većinu u Iranu (ušutkanu od strane režima), koja odbacuje režim, ali je također skeptična prema onome što čine Sjedinjene Države i Izrael – njihov stav nije ni nada ni očaj, nego neizvjesnost i strah. Kao i u slučaju Venezuele, Trump je 6. marta 2026. rekao za CNN da je iransko vodstvo „kastrirano“ te da traži novo vodstvo koje će se dobro odnositi prema Sjedinjenim Državama i Izraelu, čak i ako to bude religijski vođa i ako to ne bude demokratska država…
Toliko o slobodi i demokraciji. Slijedom toga, usprkos svim strahotama iranskog režima (on je gotovo jednako represivan kao i onaj u Saudijskoj Arabiji…), sada moramo podržati Iran. Iran sada de facto ne vodi borbu samo za vlastiti suverenitet nego i za globalno načelo suvereniteta. Sjedinjene Države, same de facto kolonija Izraela, sustavno krše suverenitet drugih država, sada čak i Španije. Dakle – da, promjena režima u Iranu bila bi dobrodošla – ali šta je s promjenom režima u samim Sjedinjenim Državama?
U ovom trenutku želim se usredotočiti na jednu naizgled marginalnu temu koja je ipak presudna za naše razumijevanje Irana. Unutarnji krug iranske vlasti – nevjerojatno visoku razinu intelektualnih rasprava, a ne samo korumpiranih brutalista. Sam Hamnei napisao je knjige o islamskoj ideologiji, upravljanju i privatnom duhovnom životu, među njima „Pregled islamske misli u Kuranu“ (An Outline of Islamic Thought in the Quran) i “Saosjećajna porodica” (The Compassionate Family). Do sredine devedesetih ključna je osoba bio Sejed Ahmad Fardid (1910–1994), istaknuti filozof i profesor na Teheranskom sveučilištu. Smatra se jednim od filozofskih ideologa islamske vlasti u Iranu koja je došla na vlast 1979., nakon revolucije. Fardid je bio pod snažnim utjecajem Martina Heideggera, kojega je smatrao „jedinim zapadnim filozofom koji je razumio svijet i jedinim filozofom čiji su uvidi bili u skladu sa načelima Islamske Republike”. Te dvije figure, Homeini i Heidegger, pomogle su Fardidu u argumentiranju njegovog stajališta. Fardid je osuđivao antropocentrizam i racionalizam koji potječu iz klasične Grčke, jer su zamijenili autoritet Boga i vjere ljudskim razumom; u tom je smislu kritizirao i islamske filozofe poput Al-Farabija i Mule Sadre zbog toga što su prihvatili grčku filozofiju. Fardid je skovao pojam „zapadotoksikacija“ (Westoxication), koji je nakon Iranske revolucije 1979. postao jedno od središnjih ideoloških učenja nove islamske vlasti u Iranu.
Glavni liberalno-reformistički protivnik te muslimanske tvrde linije bio je predsjednik Mohamad Hatami, koji je na Sveučilištu u Isfahanu stekao diplomu iz zapadne filozofije. Bio je državni predsjednik od 1997. do 2005. Hatami je na izbore izašao s programom liberalizacije i reformi. Tijekom svoje izborne kampanje predložio je ideju „Dijaloga među civilizacijama“ kao odgovor na teoriju Samuela P. Huntingtona iz 1992. o „Sukobu civilizacija“. Ujedinjeni narodi kasnije su, na Hatamijev prijedlog, proglasili 2001. godinu Godinom dijaloga među civilizacijama. Tijekom svoja dva predsjednička mandata Hatami se zalagao za slobodu izražavanja, toleranciju i razvoj civilnog društva, kao i za konstruktivne diplomatske odnose s drugim državama, uključujući one u Aziji i Evropskoj uniji. Iranskim medijima je, po nalogu teheranskog državnog tužitelja, zabranjeno objavljivati Hatamijeve fotografije ili citirati njegove riječi zbog njegove potpore poraženim reformističkim kandidatima na spornim izborima za ponovni izbor Mahmuda Ahmadinedžada 2009. godine.
Hatami je koristio teorije komunikativnog djelovanja i dijaloga Jürgena Habermasa kako bi predložio „Dijalog među civilizacijama“, s ciljem da sukob zamijeni diskursom između Zapada i islamskog svijeta. Habermas je posjetio Teheran u maju 2002., što je predstavljalo značajnu intelektualnu razmjenu tijekom reformističkog predsjedništva Mohamada Hatamija. Posjet je uključivao susrete s iranskim intelektualcima i funkcionerima, gdje je Habermas raspravljao o demokraciji, civilnom društvu i ulozi teorije, često u razgovorima s osobama koje su nastojale pomiriti islamsku misao s modernim, liberalnim konceptima. Međutim, (ne samo) zbog represije muslimanske tvrde linije ta je orijentacija iščezla kao ozbiljna intelektualna snaga. Među novijim tendencijama treba spomenuti Alija Laridžanija, koji je desetljećima bio smireno, pragmatično lice iranskog establišmenta – pregovarao je o nuklearnim sporazumima sa Zapadom. No, 1. marta ton šezdesetsedmogodišnjeg sekretara Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost nepovratno se promijenio. Pojavivši se na državnoj televiziji samo dvadeset i četiri sata nakon američko-izraelskih zračnih udara u kojima su ubijeni vrhovni vođa Ali Hamnei i zapovjednik Iranske revolucionarne garde Mohamad Pakpur, Laridžani je uputio vatrenu poruku:
„Amerika i cionistički režim [Izrael] zapalili su srce iranskog naroda. Mi ćemo njihova srca spržiti. Natjerat ćemo cionističke zločince i bestidne Amerikance da požale zbog svojih djela.“
Politički gledano, Laridžani je bio umjereni pragmatični konzervativac; predvodio je iranski tim u pregovorima sa Sjedinjenim Državama o nuklearnom programu. Sada se pojavio kao tvrdolinijaš. Nakon atentata na Hamneija smatran je de facto šefom države Iran. Prema The New York Timesu, Ali Laridžani zapravo upravlja Iranom od januara 2026. Bio je „zadužen za gušenje, uz upotrebu smrtonosne sile, nedavnih protesta kojima se zahtijevao kraj islamske vlasti“. Sada je ključni posrednik moći u iranskoj tranziciji. Međutim, prije nekoliko dana izgubio je u utrci za najviši položaj: pobijedio je Hamneijev sin.
Laridžani ima diplomu iz informatičkih znanosti i matematike sa Sveučilišta tehnologije Arjamehr te magisterij i doktorat iz zapadne filozofije na Sveučilištu u Teheranu. U početku je želio nastaviti postdiplomski studij informatičkih znanosti, ali je nakon savjetovanja s Mortezom Motaharijem promijenio područje studija. Laridžani je objavio knjige o Immanuelu Kantu, Saulu Kripkeu i Davidu Lewisu. Svoju je doktorsku disertaciju napisao o Kantu, a potom je objavio tri knjige: “Matematički metod u Kantovoj filozofiji” (The Mathematical Method in Kant’s Philosophy), “Metafizika i egzaktne znanosti u Kantovoj filozofiji” (Metaphysics and the Exact Sciences in Kant’s Philosophy), “Intuicija i sintetički apriori sud u Kantovoj filozofiji” (Intuition and the Synthetic A Priori Judgments in Kant’s Philosophy). (Treba napomenuti da je Laridžani pisao o znanstveno-spoznajnim aspektima Kantove misli, a ne o njegovoj praktičnoj filozofiji.) Stephen Hicks, liberalni antipostmodernist, napisao je povodom Laridžanija: »Pretpostavljam da me ne bi trebalo iznenaditi što ti ljudi nikada ne proučavaju Johna Lockea, Adama Smitha ili Johna Stuarta Milla.« No, je li bio u pravu u svojoj pretpostavci da Kantova praktična misao može opravdati krajnji autoritarizam?
U svojoj knjizi Eichmann u Jeruzalemu Hannah Arendt dala je precizan opis zaokreta koji su nacistički egzekutori izveli kako bi mogli podnijeti užasna djela koja su počinili. Većina njih nije bila naprosto zla; bili su itekako svjesni da čine stvari koje svojim žrtvama donose poniženje, patnju i smrt. Izlaz iz te situacije sastojao se u tome što će umjesto da kažu: “Kakve sam strašne stvari učinio ljudima!”, ubojice moći reći: “Kakve sam strašne stvari morao gledati u izvršavanju svojih dužnosti, kako sam težak teret dužnosti nosio na svojim ramenima!“ Na taj su način uspjeli preokrenuti logiku odupiranja iskušenju: iskušenje kojemu se trebalo oduprijeti bilo je upravo iskušenje da se podlegne elementarnom sažaljenju i saosjećanju pred ljudskom patnjom, te je njihov „etički“ napor bio je usmjeren na zadatak odupiranja tom iskušenju – da ne ubijaju, muče i ponižavaju. Samo kršenje spontanih etičkih instinkta sažaljenja i saosjećanja tako se pretvara u dokaz moje etičke uzvišenosti: da bih izvršio svoju dužnost, spreman sam preuzeti težak teret nanošenja boli drugima.
Međutim, Hannah Arendt je pogriješila kada je prihvatila Eichmannovu vlastitu karakterizaciju kao kantovca koji je samo slijedio kategorički imperativ shvaćen kao dužnost da se pokorava Hitlerovim naredbama. Ovdje treba biti vrlo precizan: kantovska etika autonomije volje nije „kognitivna“ etika, etika prepoznavanja i slijeđenja već datog moralnog zakona. Prema standardnoj kritici, ograničenje kantovske univerzalističke etike „kategoričkog imperativa“ (bezuvjetnog naloga da izvršimo svoju dužnost) leži u njenoj formalnoj neodređenosti: moralni zakon ne govori mi šta je moja dužnost; on mi samo kaže da trebam izvršiti svoju dužnost i time ostavlja prostor praznom voluntarizmu (šta god odlučim da je moja dužnost, to jeste moja dužnost).
Daleko od toga da je riječ o ograničenju; upravo nas ta značajka dovodi do same srži kantovske etičke autonomije: nije moguće iz samog moralnog zakona izvesti konkretne norme kojih se moram držati u svojoj specifičnoj situaciji – što znači da sâm subjekt mora preuzeti odgovornost za prevođenje apstraktnog naloga moralnog zakona u niz konkretnih obaveza. Potpuno prihvatanje tog paradoksa prisiljava nas da odbacimo svako pozivanje na dužnost kao izgovor: „Znam da je to teško i može biti bolno, ali šta mogu, to je moja dužnost…“ Kantova etika bezuvjetne dužnosti često se uzima kao opravdanje takvog stava – nije stoga čudo što se i sâm Adolf Eichmann pozivao na kantovsku etiku kada je pokušavao opravdati svoju ulogu u planiranju i provedbi holokausta: on je samo izvršavao svoju dužnost i pokoravao se Führerovim naredbama. Međutim, smisao Kantova naglašavanja potpune moralne autonomije i odgovornosti subjekta upravo je u tome da spriječi svaki takav manevar prebacivanja krivice na neku figuru velikog Drugog.
Standardni moto etičke rigoroznosti glasi: „Nema isprike za neispunjavanje vlastite dužnosti!“ Iako se čini da Kantova poznata maksima Du kannst, denn du sollst! („Možeš, jer moraš!“) nudi novu verziju tog mota, on ga prešutno nadopunjuje njegovom još intrigantnijom inverzijom: „Nema isprike za ispunjavanje vlastite dužnosti!“ Sâmo pozivanje na dužnost kao izgovor da izvršim svoju dužnost treba odbaciti kao licemjerno. Prisjetimo se poslovičnog primjera strogog sadističkog učitelja koji svoje učenike podvrgava nemilosrdnoj disciplini i mučenju; njegov izgovor sebi (i drugima) glasi: „I meni je teško vršiti takav pritisak na jadnu djecu, ali što mogu – to mi je dužnost!“ Upravo je to ono što kantovska etika potpuno zabranjuje: u njoj sam potpuno odgovoran ne samo za izvršavanje svoje dužnosti nego i za određivanje toga šta moja dužnost jest. Stoga je Anton Aljihanov, guverner ruske eksklave Kalinjingrad, bio u pravu kada je nedavno rekao da Kant, koji je čitav život proveo u području Kalinjingrada (njemački Königsberg), ima „izravnu vezu“ s ratom u Ukrajini. Prema Aljihanovu, upravo je njemačka filozofija, čije su „bezbožništvo i nedostatak viših vrijednosti“ započeli s Kantom, stvorila „sociokulturnu situaciju“ koja je dovela, među ostalim, do Prvog svjetskog rata:
„Danas, 2024., dovoljno smo hrabri ustvrditi da ne samo da je Prvi svjetski rat započeo Kantovim djelom, nego je tako započeo i sadašnji sukob u Ukrajini. Ovdje u Kalinjingradu usuđujemo se sugerirati — iako smo zapravo gotovo sigurni u to — da su upravo u Kantovoj Kritici čistoga uma i njegovim Temeljima metafizike morala […] postavljeni etički i vrijednosni temelji današnjeg sukoba.“
Guverner je potom Kanta nazvao jednim od „duhovnih tvoraca modernog Zapada“, rekavši da je „zapadni blok, koji su Sjedinjene Države oblikovale po vlastitoj slici“, „carstvo laži“. Kant se, rekao je, na Zapadu naziva „ocem gotovo svega“, uključujući slobodu, ideju vladavine prava, liberalizam, racionalizam i „čak i ideju Europske unije“. A ako se Ukrajina odupire Rusiji u ime tih zapadnih vrijednosti, onda je Kant zapravo odgovoran i za ukrajinski otpor Rusiji. Aljihanovljeve „lude“ izjave stoga su koristan podsjetnik na visoke metafizičke uloge u tekućem ratu između Rusije i Ukrajine. Aljihanov je također u pravu u jednom drugom smislu: Kant je brutalno raspršio mit o svetom porijeklu vladavine prava – jasno je pokazao da je porijeklo svakog pravnog poretka nezakonito nasilje, lekcija neprihvatljiva za ruski spiritualizam kakav zagovara Aljihanov. Ovdje je nemoguće ne citirati opasku koja se često (pogrešno) pripisuje Ottu von Bismarcku: „Ako volite zakone i kobasice, nikada ne biste trebali gledati kako se prave.“*
Ta nespojivost Kantove etike s bilo kakvim ograničavanjem autonomije subjekta, pretpostavljam, razlog je zbog kojega je svaka vrsta kantovske religijske etike nedosljedna. Stoga ono što, čini se, nedostaje u iranskoj misli bliskoj režimu nije zapadni liberalizam, nego radikalna autonomija subjekta, koja – suprotno onome što bismo očekivali – utemeljuje vrlo strogu i zahtjevnu etiku. Ipak, ostaje činjenica da se intenzivne i vrlo ozbiljne intelektualne rasprave stalno odvijaju u samom središtu iranske šiitske elite koja drži vlast – može li se uopće zamisliti da Laridžani, kad bi bio izabran za vrhovnog vođu, raspravlja s Trumpom, koji ne bi imao ni najmaglovitiju predodžbu o čemu Laridžani govori? Prepuštam čitateljima da odluče je li visoka intelektualna razina rasprava u iranskom vodstvu dobra ili loša stvar, tj. olakšava li ona ili otežava skretanje prema brutalnom autoritarizmu.
Slučaj Aljihanova koji kritizira Kanta bio bi argument protiv dopuštanja političarima da raspravljaju o filozofiji – ali kako bi izgledala rasprava između Laridžanija i Aljihanova? Jedini tužan zaključak koji možemo izvući iz ove situacije jest da je izraelsko-američki napad pretvorio umjerenjake režima poput Laridžanija u ubilačke fanatike, gotovo podjednako loše kao što su to Netanyahu i Katz.
* Ovu referencu dugujem Yuvalu Kremnitzeru