Opće je poznato da su, do sada, jedina ozbiljna opozicija Netanyahuovoj vladi u Izraelu bile tajne službe, Mossad i Shin Bet. Netanyahu je sada odlučio da ih konačno stavi pod svoju kontrolu, pa je za šefa Mossada predložio Romana Gofmana, pukovnika IDF-a poznatog po brutalnom ugnjetavanju Palestinaca na Zapadnoj obali, čovjeka bez obavještajnog iskustva koji čak ne govori ni engleski. Bio sam, razumljivo, iznenađen kada sam saznao da je moje pisanje pružilo intelektualnu podlogu njegovom djelovanju:
“Gofman je u više navrata optuživan da je obmanjivao svoje nadređene i djelovao bez ovlaštenja. Kao pukovnik IDF-a na okupiranoj Zapadnoj obali, vodio je palestinske agente u neodobrenim, samovoljnim operacijama. I čvrsto vjeruje da ima pravo djelovati bez obzira na pravila. Tokom svojih vojnih studija, Gofman je napisao da zapovjednik ponekad mora djelovati i bez formalnog ovlaštenja, prekoračujući svoj mandat kako bi ispunio percipiranu volju kreatora politike — čak i kada ta volja nije izričito definirana. Tvrdio je da je intelektualnu osnovu za takav pristup pronašao u spisima slovenskog filozofa Slavoja Žižeka, neomarksističkog mislioca i autora poznatog po tome što svoje brojne knjige, članke i govore prožima opscenim šalama i politički nekorektnim provokacijama. U Gofmanovoj adaptaciji, vojni zapovjednik djeluje unutar ‘diskurzivnog prostora’, identificirajući vanjsku ‘uporišnu tačku’ izvan sebe i sistema te djeluje u skladu s tim — drugim riječima, mimo pravila.”
Nisam morao dugo čekati zlonamjerne reakcije. Joerg Lau (koji me još 2003. napao kao teoretičara koji podržava teror) napisao je: “Zapanjujuće: naredni šef Mossada inspiraciju crpi od — da, pogodili ste — Slavoja Žižeka!” Tu je i Scott Long: “Novi šef Mossada kaže da svoj ‘intelektualni oslonac’ preuzima od Slavoja Žižeka. VARALICO, TAJ POSAO S PRAVOM PRIPADA MENI.” Što se mene tiče, nisam siguran kako da shvatim Gofmanovu referencu na mene — ozbiljno, kao šalu, s ironijom (“koristim upravo teoretičara poznatog kao podržavatelja Palestinaca”)? Stoga ću je, u svojoj naivnosti, shvatiti doslovno.
Očito je da Gofman pokušava opravdati način na koji IDF i doseljenici sistematski krše (izraelski!) zakon kako bi ugnjetavali Palestince — dakle, nisu oni koji se opiru izraelskoj okupaciji ti koji krše nametnuti izraelski zakon, nego sami organi izraelske države krše vlastite zakone. Gofman je tako vojni pandan Danielli Weiss, ‘kumi’ doseljenika na Zapadnoj obali koja desetljećima organizira okupaciju palestinske zemlje. Kada u intervjuu s Louis Theroux objašnjava strategiju širenja naselja, njen opis odnosa doseljenika prema izraelskoj državnoj vlasti ne može a da se ne doživi kao čista i jednostavna istina:
“Mi radimo za vlade ono što one same ne mogu učiniti. Čak i ako uzmete sada Netanyahua, koji je vrlo zadovoljan onim što radimo ovdje kao i našim planovima za izgradnju jevrejske zajednice u Gazi. On je zadovoljan time, ali to ne može reći. On govori suprotno. Kaže da to nije realno. Dobro! Mi ćemo to učiniti realnim. To nije prisiljavanje vlade. To je pomaganje vladi. To je prvi korak u politici. Ne prisiljavate vladu. Vi vladi dajete sposobnost, hrabrost, javnu podršku, političku podršku.”
Ključna je ovdje dvostrukost između građanskog pokreta (doseljenika) i službene javne politike državnih organa: građanski pokret radi ono što država službeno poriče da želi, pa čak i osuđuje, i na taj način postupno stvara uvjete da država prihvati ono što je već činjenica. Gofman priznaje da država sada čini isto — maske zakona i reda padaju: vanjska ‘uporišna tačka’ izvan njega i sistema jeste etničko čišćenje Gaze i Zapadne obale. To je sada stvarnost Izraela, jedine demokracije na Bliskom istoku… Zato Netanyahu mora osigurati da su Mossad i Shin Bet pod njegovom kontrolom: od izraelskih tajnih službi često čujemo sasvim drugačiju poruku. Efraim Halevy rekao je odmah nakon 7. oktobra:
“Nemamo luksuz čekanja. Moramo imati održivu politiku koja će se nositi s prisustvom Jevreja i Palestinaca na ovom prostoru. Osuđeni smo živjeti zajedno. Ne želim reći da smo osuđeni umrijeti zajedno. Ako je naš pristup da moramo živjeti zajedno, ne možemo jednostavno živjeti tako da jedan dio jednadžbe ima nadmoć i ignorira težnje druge strane. Mora postojati početak susreta različitih gledišta.”
Ami Ayalon rekao je 14. januara 2023. nešto vrlo slično: “Mi Izraelci ćemo imati sigurnost tek kada oni, Palestinci, budu imali nadu. To je jednadžba.” Izrael neće imati sigurnost dok Palestinci nemaju vlastitu državu, a izraelske vlasti trebale bi osloboditi Marwana Barghoutija, zatvorenog vođu druge intifade, kako bi vodio pregovore za njeno stvaranje:
“Pogledajte palestinske ankete. On je jedini lider koji može voditi Palestince prema državi pokraj Izraela. Prvo zato što vjeruje u koncept dvije države, a drugo zato što je stekao legitimitet time što je bio u našim zatvorima.”
To je izbor, jedini pravi izbor: ili neki oblik suživota Jevreja i Palestinaca uz potpuno međusobno priznanje ili genocidni rat. I, kako je jasno rekao Yuval Noah Harari, slijediti drugi put znači ništa manje nego simboličko samoubojstvo Jevreja, odricanje od vlastite povijesne baštine:
“Judaizam je preživio, postao je svjetski prvak u preživljavanju katastrofa. Ali nikada se nije suočio s katastrofom poput ove s kojom se sada suočavamo, a to je duhovna katastrofa za sam judaizam. Najgori scenarij s kojim se sada suočavamo — a još ga možemo spriječiti — jest mogućnost kampanje etničkog čišćenja u Gazi i na Zapadnoj obali koja bi rezultirala protjerivanjem dva milijuna, možda i više, Palestinaca. Nakon toga, uspostava Velikog Izraela, raspad izraelske demokracije i stvaranje novog Izraela zasnovanog na ideologiji jevrejske nadmoći. Obožavanje vrijednosti koje su bile potpuno antijevrejske tokom posljednja dva milenija.”
Naravno, postoje časni branitelji autentične jevrejske baštine, među njima general-major Yifat Tomer-Yerushalmi, glavna pravnica izraelske vojske zadužena za provođenje vladavine prava unutar oružanih snaga. U novembru 2025. bila je uhapšena u sklopu krivične istrage o curenju snimke koja prikazuje zlostavljanje, uključujući seksualnu torturu, palestinskih zatvorenika u zloglasnom izraelskom vojnom zatvoru Sde Teiman. Tomer-Yerushalmi bila je izložena strašnom pritisku i čak je pokušala izvršiti samoubistvo. Napisala je:
“Postoje stvari koje se ne mogu činiti čak ni najgorim zatvorenicima. Oficiri (pravne) jedinice suočavali su se s ponovljenim osobnim napadima, teškim uvredama pa čak i stvarnim prijetnjama. Sve to zato što su čuvali vladavinu prava u IDF-u — zajedno sa zapovjednicima i uz njih.”
Posljednji tragovi dostojanstva brišu se iz javnog života u Izraelu, zemlji u kojoj je Itamar Ben-Gvir, ministar koji kontrolira sigurnost na Zapadnoj obali, rasistički kriminalac osuđen od strane izraelskog suda. Danas njegova sjena lebdi nad terorom kojem su Palestinci na Zapadnoj obali svakodnevno izloženi, a Gofman slijedi njegovu liniju. U današnjem Izraelu čovjek može biti kažnjen zbog poštivanja postojećeg zakona, pa Gofman nije u opasnosti. Ipak, ostaje pitanje: zašto ja? Zašto je Gofman izabrao mene?
Prvo što treba primijetiti jest da prisvajanje moje teorije od strane Gofmana nije izuzetak. Već prije više od desetljeća, kako bi konceptualizirale urbani rat izraelskih obrambenih snaga protiv Palestinaca, vojne akademije IDF-a sistemski su se pozivale na Deleuzea i Guattarija, posebno na Hiljadu platoa, koristeći ga kao “operativnu teoriju” — ključne riječi bile su “bezoblični suparnički entiteti”, “fraktalni manevar”, “brzina nasuprot ritmovima”, “vahabijska ratna mašina”, “postmoderni anarhisti”, “nomadski teroristi”. Jedna od ključnih distinkcija na koju se oslanjaju jest ona između “glatkog” i “isparcelisanog” prostora, koja odražava organizacijske koncepte “ratne mašine” i “državnog aparata”. IDF danas često koristi izraz “izglačati prostor” kada želi označiti operaciju u prostoru kao da on nema granica. Palestinska područja smatraju se “isparcelisanim” u smislu da su omeđena ogradama, zidovima, jarcima, blokadama cesta i slično:
“Napad koji su jedinice IDF-a izvele na grad Nablus u aprilu 2002. njegov zapovjednik, brigadni general Aviv Kochavi, opisao je kao ‘inverznu geometriju’, što je objasnio kao ‘reorganizaciju urbane sintakse nizom mikrotaktičkih akcija’. Tokom bitke vojnici su se kretali gradom kroz stotine metara nadzemnih tunela probijenih kroz gustu i kontinuiranu urbanu strukturu. Iako su se hiljade vojnika i palestinskih gerilaca istovremeno kretale gradom, bili su toliko ‘zasićeni’ u urbanom tkivu da ih je vrlo malo bilo vidljivo iz zraka. Nadalje, nisu koristili gradske ulice, ceste, uličice ili dvorišta, niti vanjska vrata, unutarnja stubišta i prozore, nego su se kretali horizontalno kroz zidove i vertikalno kroz rupe probijene u stropovima i podovima. Ovaj oblik kretanja, koji vojska naziva ‘infestacijom’, nastoji redefinirati unutrašnjost kao vanjštinu, a kućne interijere kao prolaze. Strategija IDF-a ‘hodanja kroz zidove’ uključuje shvatanje grada ne samo kao mjesta nego i kao samog medija ratovanja — ‘fleksibilnog, gotovo fluidnog medija koji je stalno uvjetovan i promjenljiv’.”
Među bližim primjerima treba spomenuti način na koji je Peter Thiel, ideolog digitalnog neofeudalizma, prisvojio Renéa Girarda (američki potpredsjednik Vance također je bio Girardov student), kao i sveprisutnost referenci na Antonija Gramscija među novim desničarskim populistima (tema ideološke hegemonije i opis našeg vremena kao vremena “morbidnih pojava” koje se javljaju kada staro umire, a novo se još nije rodilo). U svim tim slučajevima lako možemo uočiti kako prisvajanje falsificira izvor, koristeći samo dijelove na način koji zamagljuje cjelinu. Thiel od Girarda uzima samo ideju mimetičke želje, potpuno ignorirajući Girardovu ideju Hristove smrti kao žrtve nevinog koja prekida samu logiku žrtvovanja — iako se deklarira kao branitelj kršćanstva, on je jedna od velikih figura današnjeg antihrista, kao i Trump i Vance u svojim smiješnim polemikama protiv pape. No, to nije cijela istina: treba priznati da su trumpovski populisti borbu za ideološku hegemoniju provodili mnogo efektivnije od današnje ljevice.
A moj slučaj? Postoji li nešto u mojoj teoriji što se nudi Gofmanovom prisvajanju?
Nedvosmisleno ne: ono što Gofman predstavlja kao moj stav zapravo su neki momenti mog kritičkog opisa načina na koji danas funkcionira otvoreno cinična ideologija, odnosno kako državna vlast sve više krši vlastiti pravni poredak i mobilizira ilegalno nasilje kako bi se održala. Teško je ne primijetiti vrhunsku ironiju takve situacije: tlačitelji koriste kritičku teoriju o sebi kako bi usavršili vlastitu kriminalnu aktivnost. Zato, kako sam napisao u svom posljednjem Substack tekstu, “zakon i red” nisu samo parola koja služi za ugnjetavanje manjina, nego mogu funkcionirati i kao parola za njihovu zaštitu. Slučaj Gofmana (i opći trend onoga što se događa na Zapadnoj obali) predstavlja najgoru moguću situaciju: žrtve nisu samo ugnjetavane pravnim poretkom koji im nameću kolonizatori; povrh toga izložene su ilegalnom nasilju kolonizatora koji krše vlastite zakone. Nemaju pravnu zaštitu od ilegalnog nasilja, jer državna vlast ne samo da zatvara oči pred tim nasiljem nego ga izravno podržava.