Prije tri decenije Francis Fukuyama je iznio svoju viziju kraja historije: liberalno-demokratski kapitalizam je najbolji mogući društveni poredak i, sada kada smo ga otkrili, stigli smo do kraja historije – daljnji napredak više nije moguć, ostaje samo postepena, potpuna realizacija tog poretka širom svijeta. (Fukuyama je ubrzo uvidio svoju grešku – danas podržava Bernieja Sandersa!) Samo tri decenije kasnije nalazimo se na suprotnom polu: danas preovladava uvjerenje da se liberalno-demokratski kapitalistički svjetski poredak, sa svojim složenim pravilima koja garantuju osnovna ljudska prava (slobodu govora, univerzalnu zdravstvenu zaštitu, besplatno obrazovanje itd.), raspao. Ono što ga zamjenjuje jeste brutalni novi svijet u kojem velike ribe jedu male, u kojem se ideologije više ne shvataju ozbiljno jer je jedino važno sirovo (ekonomsko, vojno, političko) nasilje moći: Trump nije intervenirao u Venecueli da bi tamo ponovo uspostavio demokratiju, već da bi dobio slobodan pristup njenim ogromnim rezervama nafte i minerala; Putin je napao Ukrajinu kako bi obnovio Veliku Rusiju kakva je postojala prije Oktobarske revolucije i, u drugačijem obliku, pod staljinizmom.
Preovladavajući stav u ovoj situaciji jeste realizam lišen svih iluzija i ideala: živite u strahu ako ste mala zemlja, uživajte u opscenoj moći ako možete, samo budite svjesni da principi ne znače ništa. U ovom novom svijetu, kako često slušamo, maske (ljudskih prava, poštivanja suvereniteta drugih država itd.) su pale; mi faktički živimo u postideološkom svijetu, prisiljeni da prihvatimo brutalnu stvarnost onakvu kakva jeste, bez iluzija… ali da li je to zaista tako? Apsolutno NE: naš postliberalni svijet prožet je ideologijom čak i više nego liberalno-demokratski univerzum. Trumpova MAGA vizija jeste ideologija koju svakodnevno pobija stvarnost njegovih vlastitih postupaka. Steve Bannon, glavni ideolog trumpovskog populizma, proglašava se lenjinistom koji radi na uništenju države, ali je pod Trumpom američki državni aparat jači nego ikad, djeluje bez uporišta u demokratskim mehanizmima, krši postojeće zakone, pa čak i tržišna pravila. Trumpovska sloboda govora jeste sloboda moćnih da vrijeđaju i ponižavaju slabe (imigrante, druge rase, seksualne manjine), a ne moć potlačenih i eksploatisanih da se njihov glas čuje.
Isto važi i za Rusiju i Izrael, da pomenemo samo ta dva slučaja. Izrael je danas zahvaćen cionističkim fundamentalizmom koji se poziva na Stari zavjet kako bi legitimizirao brutalnu kolonizaciju Gaze i Zapadne obale. Putin svoju vlast legitimiše evroazijskom ideologijom, suprotstavljajući zapadnom individualističkom liberalizmu tradicionalne vrijednosti porodičnog života, dajući prednost zajednici nad individualnim interesima, sve do spremnosti na žrtvovanje sebe za državu. U tom smislu, Aleksandar Haričev, jedan od glavnih Putinovih ideologa, formulisao je osnovne crte homo putinusa, navodne „samopožrtvovne prirode“ ruskog naroda: „Za nas sam život, izgleda, znači mnogo manje nego za zapadnjaka. Vjerujemo da postoje stvari važnije od pukog postojanja. To je, u suštini, temelj svake vjere.“ U svim ovim slučajevima mi smo što dalje moguće od sagledavanja svijeta onakvog kakav jeste: ono što preovladavajući ‘realizam’ zanemaruje jeste ekstremna ideologija koja je našoj stvarnosti potrebna da bi se sama reproducirala.
Ova napetost leži u osnovi jedne od ključnih karakteristika današnjeg svijeta: sve više država oslanja se na ilegalne naoružane bande kako bi održale svoju moć. Ono što posljednjih godina vidimo na Haitiju jeste ekstreman primjer takozvane propale države u kojoj bande kontrolišu 80% teritorije. Haiti je ekstreman slučaj: više od 200 godina ta zemlja je kažnjavana zbog uspješne pobune robova oko 1800. godine. Međutim, slične stvari dešavaju se i u Ekvadoru (gdje su bande otvoreno zauzimale dijelove gradova) i u nekim provincijama Meksika koje su u potpunosti pod kontrolom narkokartela. U drugim dijelovima svijeta treba pomenuti barem Iransku revolucionarnu gardu, koja se ne može svesti na običnu granu vojnih snaga: ona funkcioniše kao ideološka policija i često ide u krajnosti koje (barem naizgled) dovode vladu u neugodan položaj – podsjetimo da su bili odgovorni za ubistvo Mahse Amini, što je izazvalo masovne proteste, pa su se čak i vladini predstavnici izvinjavali. Zatim je tu Wagnerova grupa, koju je do 2023. kontrolisao Jevgenij Prigožin: ruska vlada ju je koristila kao posrednika, omogućavajući joj vjerodostojno poricanje vojnih operacija u inostranstvu, da bi se na kraju ta grupa okrenula i protiv samog Putinovog režima. No najupadljiviji slučaj jesu doseljenici na Zapadnoj obali koji otvoreno terorišu Palestince: oni djeluju kao nezavisni pokret civilnog društva, pale palestinske kuće i maslinjake, pa čak i tuku i ubijaju same Palestince, dok izraelska vojska samo posmatra njihove napade i interveniše jedino ako Palestinci aktivno pruže otpor doseljenicima – još jednom, banda koju državna vlast toleriše, pa čak i ohrabruje, pod uslovima poricanja odgovornosti.
Unutar samih Sjedinjenih Država Trump provodi neku vrstu unutrašnje kolonizacije: ICE (a ne više Nacionalna garda) funkcioniše u velikim gradovima pod dominacijom demokrata kao vrsta spolja nametnute kolonijalne sile koja stanovnike lišava osnovnih prava. Sastavljena je uglavnom od mladih nasilnika i delikvenata, brzo obučenih i naoružanih – funkcionišu gotovo poput Trumpovih doseljenika na Zapadnoj obali. Pod novim smjernicama, ICE sada dopušta svojim službenicima da tokom imigracionih racija nasilno ulaze u domove ljudi bez sudskih naloga – nije ni čudo što je jedan meksički sveštenik iz Minneapolisa kazao za ICE da je gori od meksičkih narkokartela.
Ipak, postoji ključna razlika između naoružanih bandi drugdje i ICE-a: Trump ne koristi ICE bande kao Netanyahu ili Putin, održavajući minimalnu distancu prema njima – on je njihov direktni komandant, koristi ih nezavisno od demokratskih institucija i protiv lokalnih vlasti. Ukratko, kao predsjednik SAD-a, Trump je vrhunac državne moći i vladavine prava, a istovremeno i vrhovni vođa bande – sve u jednoj osobi. Prisjetimo se uvida G. K. Chestertona da je „kršćanstvo jedina religija na svijetu koja je osjetila da svemoć Boga čini nepotpunim. Samo je kršćanstvo osjetilo da Bog, da bi bio u potpunosti Bog, mora biti i pobunjenik i kralj.“ S dozom ironije možemo reći da Trump zapravo pokušava funkcionirati poput kršćanskog Boga: de facto kralj SAD-a koji vodi svoju zemlju uglavnom dekretima i istovremeno vrhovni pobunjenik protiv države.
Trumpov nedavni potez ovu paradoksalnost čini potpuno vidljivom. Dana 6. februara 2026. Trump je lično, kao aktuelni predsjednik, podnio tužbu protiv Poreske uprave (IRS), tražeći 10 milijardi dolara odštete od savezne vlade kojom upravlja, tvrdeći da mu je nanesena lična šteta. Taj scenario mu, čini se, daje konačnu riječ o tome hoće li doći do nagodbe i kolika će ona biti. Čak su i neki republikanski zakonodavci izrazili nelagodu zbog tužbe koja, u praktičnom smislu, Trumpa čini istovremeno tužiteljem i tuženim. Predsjedavajući upravo onoj vladi koju tuži, Trump je priznao: „Pa, nikada nije bilo ničega sličnog. Pošteno govoreći.“ Napomenuo je da se sada nalazi u „čudnoj poziciji“ u kojoj, kao izvršni direktor, mora „sklopiti dogovor — pregovarati sam sa sobom“, jer je na obje strane spora. Senator Adam Schiff je rekao: „Morate mu odati neku perverznu vrstu priznanja za čistu drskost prevare. To je potpuno otvoreno, bez skrivanja.“
Nešto slično smo vidjeli ne u stvarnosti, već u filmu: u ranom remek-djelu Woodyja Allena Bananas (1971). U jednoj sudskoj sceni pred kraj filma, junak Mellish, optužen za zločin, sam sebi glumi advokata odbrane i ispituje sam sebe. Stojeći ispred prazne stolice za svjedoke, viče agresivna pitanja; zatim sjeda na stolicu i daje mrmljave, zbunjene odgovore na vlastita pitanja… Ono što je prije pola stoljeća bila šala, danas je stvarnost – što znači da se naša stvarnost pretvara u noćnu moru u obliku vica.